Mentalitet naroda, vlasti i zemlje/regiona u kojem živimo savršeno je opisan i objašnjen u predstavi “Naši dani”, monodrami reditelja i glumca Radoslava Milenkovića koja je izvedena u Podgorici druge večeri osmog izdanja Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja Makodo.
Intenzivna i maestralna izvedba, ali i izvanredna adaptacija i dramatizacija pjesama Vladislava Petkovića Disa (‘Naši dani’, ‘Himna’) i najznačajnijih pripovijetki srpskog satiričara Radoja Domanovića, od Milenkovićevog izlaska na scenu, pa kroz 30-ak likova koje igra tokom nešto više od sat vremena, komunicirali su sa publikom kao rijetko koja monodrama. Dinamična izvedba i tranformacija izazivali su smijeh, nekada glasan, nekada stidljiv, ali i muklu tišinu, pažnju i koncentraciju.
Nepotrebno je govoriti koliko je komad oduševio publiku ili koliko je aktuelan i atraktivan, s obzirom na to da uspješno živi svoj pozorišni život već četiri decenije. Izvođenje u Podgorici, u sali “Dodest” KIC-a “Budo Tomović” bilo je 1855. igranje, a Milenković je briljirao kao da je u pitanju premijera mladog glumca na kojoj je dužan da oduševi prisutne. Bez sumnje, u tome je i uspio, izazvao neopisivo oduševljenje i poštovanje za šta ga je publika tokom igre, ali i na kraju pozdravila dugim aplauzom i ovacijama koje su ga više puta vraćale na poklon.
Oslikavanjem realnih, a tragikomičnih društveno-političkih situacija, Milenković se u monodrami oslanja na ogromnu energiju kojom zrači, pretapajući se iz lika u lik, po ko zna koliko puta. Bravurozno je održao lekciju (iz) transformacije koja je moguća u jednom istom (otrcanom) odijelu, na jednom mjestu, uz pomoć samo jedne stolice u svrhu scenografije, a sve koristeći se facijalnim ekspresijama, mimikom, pantomimom, glasom, emocijom koju je prenio na prisutne... Iako djeluje groteskno, satirično, sarkastično, na momente podrugljivo, oštro, ali i duhovito, Milenković prikazuje momenat i društvo u kojem živimo, okupirano političkim krizama i brojnim drugim problemima usljed čega fokus postaju podjele na “naše” i “njihove”, ili “krvavi ratovi”, “viteški narod” ili opsjednutost zemljom i njenom slavnom prošlošću, dok istovremeno progovara kroz likove ministara... Podsjeća Milenković na kraju da je monodrama nastala po motivima djela koja su nastala prije više od 120 godina i jasno ostavlja publiku zamišljenu nad svojom stvarnošću...
”Pa neka ginu ljudi, nije kod nas važno sačuvati ljude i zemlju, nego kabinet”, poruka je jednog od ministara, da bi već sljedeći izjavio da je “Narodu važno da se dva-tri mjeseca nada da će se nešto desiti, ali onda sve kreće ispočetka, a u najgorem slučaju pobedićemo (na izborima)”, ili “Kultura je neviđen i nemio izdatak, da se ja pitam - ja bih to ukinuo”...
Podsjećajući da “narod ima sve slobode, ali ih ne koristi”, ono što se jedino konstantno provlači kroz predstavu je i najbolji zaključak “Naših dana”, ali i naših života:
”Čudna zemlja... Meni je moj otac govorio o sasvim drugačijoj zemlji...”
Bonus video:
