Opuštenim stupanjem na scenu Dodesta, hrvatska glumica Sanja Milardović odmah je osvojila publiku i izmamila reakcije.
Upravo to je, čini se i odredilo dalji tok igre njene autorske monodrame “Mala čuda”, koja je izvedena u srijedu, treće večeri Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja MAKADO.
Autoironična, surovo realna, snažnog emotivnog naboja i tenzije, uz dinamiku života i fikcije, stalne potrebe za kreacijom, radom i bježanjem, predstava u središte radnje postavlja autorku koja teži da izgradi snažan i važan ženski karakter, što je Milardović i uspjela u dva lika koja se naizmjenično smjenjuju - stvarni i kreirani. Tako predstava fragmentirano skače iz realnosti u kreaciju i maštu, iz sadašnjosti u prošlost spisateljice koja, vidi se, nosi neku skrivenu tjeskobu od koje se tijelo grči, a što sakriva jedino široka muška dukserica koju nosi.
Ideja krivice i ideja sumnje koje izjedaju, pitanje da li se šta moglo uraditi, a onda pisanje kao lijek i jedini način da se preživi motivi su kojima se otvara komad, ali nerijetko i nove stranice života. Tragikomična monodrama, istovremeno duboko dirljiva, teška, usamljena, ali i duhovita i optimistična, izazvala je sjajne reakcije, utiske i aplauze publike. Postavljajući niz pitanja o svakodnevnim životnim dilemama i problemima, Milardović putem svoje spisateljice i njenog lika Flore, zapravo problematizuje još veći niz pitanja svakodnevice, koja često ostaju zatvorena ili se nikako ne probijaju među primarne. Kriza u odnosima, sa majkom ili partnerom, na poslu ili u profesiji, ali i kriza sebe, sopstvenih mogućnosti, depresija, gubitak voljenih i bliskih osoba, odnos prema tome i život sa tim, važnost raznovrsnih ženskih likova, labilnost, prihvatanje svega toga lijepo su i dinamično, duhovito i snažno sročeni u “Mala čuda”.
Kroz interesantnu konstataciju: “Nije lako biti čovjek... A nije lako biti ni kit”, dok i nakon predstave odzvanja kako Milardović pjevuši “Softest tune” hrvatske kantautorke Mary May ostaje pitanje koja su to mala čuda potrebna za život i nas same, a u razgovoru za “Vijesti” Milardović detaljnije govori o svemu.
Od Vašeg izlaska na scenu Dodesta, publika je veoma dobro prihvatila komad i stvorena je veza koja je rezultirala stalnom interakcijom i koncentrisanim praćenjem radnje. Da li ste i Vi kao glumica mogli steći takav dojam i koliko Vam to znači?
Tako je. Ja mislim da su ljudi ovdje nekako topli, prijemčivi i otvoreni i prihvate ono što si stvarno ti, pa samim tim i cijela predstava, čim izađeš na scenu. Čitav komad onda lijepo teče i osjeća se prava vrsta dobrodošlice, pa je tako i meni ljepša da igram. Takođe, mislim da svaka pozorišna predstava predstavlja pravi dijalog, pa tako i ova. Iako mnogo zavisi od izvođača, mnogo je i do publike, tako da mislim da je izvedba u Podgorici bila zaista divna sa obje strane.
Tokom predstave težite tome da stvorite genijalan ženski lik, pa je jedna od tema koje predstava pokreće zapravo vezana sa prisustvo/postojanje i kreaciju uvjerljivog i kompletnog ženskog lika. Takođe, kazali ste ranije da biste voljeli glumiti u ostvarenju kao što su “Fargo” ili “Mer iz Istauna” (Mare of Easttown). Povezujući to, djeluje da se zalažete i priželjkujete “genijalne ženske likove”, bilo na platnu, ekranu ili pozorištu. Da li ste upravo to htjeli uraditi i sa ovom predstavom?
Jeste, baš to, da stvorim dobrog ženskog lika, ili dva lika, ali i da malo propitam i preispitam zbog čega su ženski likovi najčešće samo nekoj funkciji u ostvarenju. Kao da nije dovoljno što su muški likovi uvijek glavni. Gledajući iz pozicije glumice, jasno je da u takvim situacijama nemam mnogo prostora i da je rijetko kad moguće zagrebati malo dublje u odnosu na ono što je zadato i što se očekuje ili što je zadatak tog lika, a to je neka funkcija. I tako je, bez obzira na to što bilo kao glumica ili ženski lik zaista jesi puno više od toga. Svakako, predstava nije svjesno zamišljena da predstavlja i širi neki glas žene, već je možda kasnije tako kontekstualizovana. Svakako, pričajuću i sa nekim mladim muškarcima iz gledališta, uopšte nemam dojam da je predstava striktno ženska, već ljudska, jer definitivno i muškarce dotiče.
U predstavi u jednom momentu kažete da između kurve i majke čitav spektar onoga što žene nijesu iskusile ili nijesu bile u mogućnosti da iskuse. Da li su i danas prisutne te krajnosti, s obzirom na sve ženske likove postavljene u funkciji drugih - muških likova, ili čak i kada su kao protagonistkinje kreirane da predstavljaju neki ekstrem, često bez nijansi između?
Pa, žene su najčešće postavljene u kontekst funkcija za druge likove. One čak ni kao kurve ili majke nijesu glavne i važne za neku radnju. Možda ponekad kao majke i jesu, da ne pretjerujem (smijeh). Ipak, ženski lik uglavnom dobija jednu liniju u nekom ostvarenju, a ta linija obično prikazuje da ona zapravo služi nekom drugom, da bi se njegov svijet sagledao malo šire, svijet tog nekog muškarca.
Kroz čitavu predstavu radnja se odvija na fonu gubitka, o čemu saznajemo vrlo malo tokom jednog razgovora protagonistkinje sa njenom majkom. Kasnije naslućujemo to, a onda na kraju svjedočimo nekoj vrsti stvarnog doživljavanja, suočavanja i preživljavanja toga, kroz vrhunac izazvanih emocija i oslobađanja od njih. Koliko je ona određena gubitkom, a da ljudi okolo, odnosno publika (bilo bukvalno kada je predstava u pitanju ili metaforički, u širem značenju) to ne primjećuju?
Mislim da je od momenta kada se ta smrt i gubitak dese, ona potpuno određena time. To je jasno i zbog toga što se ona zatvara doma, nema kontakta sa ljudima, jedina osoba sa kojom komunicira je njena majka kojoj ona stalno govori da je dobro, ali zapravo uopšte nije dobro... S obzirom na sve to, ona je zbilja prvenstveno određena tim gubitkom.
Meni je uvijek zanimljivo analizirati onih pet faza žaljenja, od negiranja pa dalje dok ne dođe do boli. A bol uvijek dolazi na kraju, kao i ranjivost i prihvatanje, jer si u međuvremenu i ljut i ogorčen, ne prihvataš stvari i situaciju, preuzimaš krivicu i slično. I sve to nekako prolazi da bi negdje na kraju mogli da prihvatimo i shvatimo kako je zapravo bilo toj osobi, šta joj se dogodilo... Možda tek onda bol može proći.
Gubitak je često tema o kojoj se ne priča i prihvata se kao nešto što je normalno i neizbježno, posebno kada je u pitanju smrt, jer je i to dio života. Sa druge strane, definitivno suočavanje sa gubitkom ostavlja velikog uticaja na ljude, bez obzira da li je u pitanju prirodna smrt, suicid ili tragedija. Da li ste ovim namjeravali da pokrenete i ovu temu i kako su reakcije gledalaca?
Tako je, u pravu ste da gubitak ostavlja posljedice, da se o tome ne govori, a posebno je tako kada je u pitanju suicid. Jer, kad je suicid u pitanju, onda je to definitivno tabu tema. Ono što je meni posebno zanimljivo u ovoj predstavi i reakcijama koje dobijam, jeste to što sam kod mnogo ljudi sa kojima sam razgovarala nakon izvedbe primijetila da su zapravo prepoznali gubitak kao veoma značajnu temu ove predstave, ali i važnost razgovora o tome kako se uopšte nositi sa gubitkom.
To je posebno primjetno kod onih koji su na razne načine izgubili razne bliske ljude, bilo da je to majka, otac, baka, brat, sestra, prijatelj ili bilo ko drugi do koga im je mnogo stalo. A o tome se malo govori i razgovara. Možda je nekima bitnija bol i praznina koja se javlja usljed gubitka, a manje bitna pitanja kako, zašto, šta je tačno bilo, i ko je tebi bio taj neko. Važna je i empatija, koju su mnogi tokom predstave osjetili, bilo prema radnji ili prema nekome ko im je u mislima. Empatija je veoma važna u smislu da bi nam svima bilo malo lakše kada bismo makar malo pokazali da se volimo i razumijemo i to i pokažemo i kažemo: “Da, teško je”, “Jeste, grozno je”, “Sranja se događaju”... Onda bi nam možda zaista bilo malo lakše i možda bismo se onda mogli smijati na to ili posle toga...
Šta biste Vi rekli da su “mala čuda” kojih publika postaje svjesna nakon predstave ili koja pokušava da otkrije u naslućivanju onoga što može očekivati uoči predstave?
Mala čuda su svi ljudi koji prežive, ali i oni koji to nisu uspjeli.
Potpisujete tekst predstave, režiju i glumu. Nedavno je crnogorski glumac Slavko Kalezić, govoreći o svom komadu, podsjetio na riječi svog profesora koji kaže da je zapravo najbolji reditelj glumac. Šta Vi mislite o tome, s obzirom na to da ovo nije Vaše prvo autorsko ostvarenje?
Ja se u potpunosti slažem sa tim. Znate, još u grčkoj tragediji kada je bilo deset ljudi na sceni, jedan je morao da izađe van i da organizuje kako će sve to da izgleda. Taj jedan je bio reditelj, ali znači da je prvo prošao kroz scenu i proces glume. Mislim da je veoma teško biti dobar reditelj kad ne prođeš glumu i kada nijesi u stanju da osjetiš kako je biti glumac, jer jednostavno ne znaš koja je to vrsta i doza ranjivosti. Niko unutar te branše nije ranjiv koliko glumac.
Dosta Vaših projekata je u najavi. Šta se može očekivati i postoji li mogućnost da ponovo uskoro posjetite Crnu Goru?
Nadam se da se od drugih projekata mogu očekivati dobre stvari. Kratki film je u fazi postprodukcije i trebalo bi da izađe prije ljeta, takođe je i dugometražni film u pripremi i još nekih drugih projekata. Svakako da bih rado došla u Crnu Goru, po mogućnosti preko ljeta, na neki od ljetnjih festivala.
Potreba za stvaralaštvom
Nezaobilazno je i pitanje koje i sami postavljate u predstavi, a vezano je za ideju... Kada i kako se javila ideja za ovaj komad i to baš u formi monodrame? Je li to bilo, kao i u predstavi, pisanje da se preživi?
Dugo je stvarana ova predstava, a početna ideja je krenula prije nekih sedam godina, iako nije sve vrijeme rađeno na njoj. Tada sam počela da zapisujem neke misli, stvari koje su me morile, jednostavno se javila potreba za stvaralaštvom koje je izlazilo van iz mene, pa se tako jednostavno zaokružila ova predstava. Svakako, otkako je korona krenula, sve više se glumci i glumice okreću formama monodrame, jer je jednostavnija za raditi i realizovati. Ipak, mnogo je teže prodati monodramu, jer ljudi iz nekog razloga imaju odbojnost prema tom obliku, što je meni suludo. U svakom slučaju, sve više se rade monodrame.
Večeras “Neodustajanje”, sjutra “Golf 4”
Na večerašnjem repertoaru Makada je monodrama “Neodustajanje”, za koju tekst, režiju i izvedbu potpisuje glumica Marija Medenica. Najavljena kao nesvakidašnja, intrigantna i neobična, predstava će biti izvedena u Dodestu, u 20 časova.
”Ovo je priča o glumici koja se u momentu dodjele nagrade suočava sa dilemom da li treba da prihvati priznanje ili da se konačno obračuna sa sistemom protiv kog se borila tokom svoje karijere. U trenutku ceremonije iznova proživljava sve profesionalne i životne situacije koje su prethodile ovom trijumfu. Zapravo, ovo je priča o ženi u savremenom svijetu i izazovima koje sobom nose ambicija, partnerstvo, majčinstvo, a najviše sopstvene nesigurnosti i strahovi”, piše u najavi.
Domaći komad “Golf 4” o četiri žene koje neobavezno druženje na golf terenu navede na puteve ispovijesti, otkrivanja tajni, ali i finalnog prikupljanja solidarnosti na programu je sjutra veče. Predstava je nastala po tekstu Norma Fostera, a u njoj igraju Marija Đurić, Jelena Đukić, Maja Stojanović i Marija Maša Labudović.
”’Golf 4’ otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh. Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom”, rekla je Đurić.
Bonus video:
