Treptaj trenutka u vječnosti

Ma šta pokazivala i ma kakav bio njen način,

fotografija je uvijek nevidljiva: ona nije ono što se vidi.

(Rolan Bart: Svijetla komora)

Postoji čovjek koji decenijama, predano, sa puno ljubavi, umjetničkog nerva i dara, svojim svevidećim okom i fotoaparatom (u ovom poslu je važno znati posmatrati!) bilježi razne situacije u prostoru i događaje u vremenu, atpičine slike i prilike, one svakodnevne, koje se na tren mogu učiniti beznačajnim ili manje značajnim, a kada gledate sa distance - vidite koliko je sve značajno: cvijet pod snijegom kako se pomalja i osmjehuje suncu, dijete na ulici, djevojka na prozoru, čovjek na stepeništu, ljudi na pazarištu... Komovi i dolina Lima, ono što se događa u tom arealu.

Taj čovjek se zove Dušan Stijović, po profesiji pravnik, obavljao je značjane i odgovorne društvene funkcije. No, čini se, nije se odvajao od nepodmitljivog svjedoka, fotoaparata, čije svjedočanstvo ne može da omane. Uzimao je iz života ono što život nudi, a život nudi obilje, ne uvijek radost, no i žalosti i tuge. Bez toga, raznovrsnog i razuđenog, život bi bio bez života.

Ako pažljivo posmatramo Stijovićeve fotografije, svaka ima priču, dramaturgiju, radnju, iako je na fotografiji sve stalo, slikani objekti se produžavaju, nastavljajući da žive u oku posmatrača, gdje se svaka preslikava, budeći različite utiske i osjećaje.

Naša zemljakinja, publicistkinja Branka Bogavac, koja živi u Parizu, napravila je, podsjećam, deset knjiga intervjua sa najpoznatijim ličnostima dvadesetog vijeka. Kada dođe u Crnu Goru, a dolazi decenijama (u toku njenih boravaka, mi smo se družili, to druženje ima svoju vremensku mjeru i intelektualnu dimenziju) uvijek je nosila fotoaparat, slikajući ljude i predjele, događaje, promocije... Radila je to uporno, toliko da sam je pitao više puta: šta će ti to Branka. Trebaće - uvijek je bio njen odgovor.

Kasnije, nakon što je proteklo dosta vremena, uvidio sam koliko je fotografija značajna. Koliko je to nezamjenljivo i trajno svjedočanstvo o ljudima i vremenima. Na fotografijama je negdje uvijek vrijeme u kome su nastajale. Zato ih je važno identifikovati datumom i godinom ili samo godinom.

Na fotografijama koje je pravio i pravi, naš zemljak Dušan Stijović, vidimo vrijeme u kome su se ostvarile, lica ljudi, karaktere, odjeću, po kojoj se može prepoznati moda i drugi znaci i obilježja. Samo, treba znati čitati. Fotografija je list iz knjige života, treptaj trenutka u vječnosti.

Ako bismo uzeli serijal fotografija o Andrijevici, pa listali, gledali, analizirali, neće nam dugo trebati da vidimo da je to knjiga o Andrijevici koje nema. Knjiga o gradu kojim su prolazili, vremena i ljudi, koji žive u Stijovićevom foto - arhivu. Krovovi, kuće koje jedna drugoj pružaju ruke, grozdovi kuća nadnesenih nad Limom, “modrim kao vena proširena”, kako ga vidje pjesnik Marko Vešović. Ulicama grada, na fotografijama, zastali su ljudi, znana i neznana lica, Stijović im je ukazao mogućnost da ostanu na slikama, žive u sjećanju.

A slike žive, nakon što iz života odu oni koji su na njima. Ostaje neki osmijeh, pogled, čežnja, tuga, neki san. Aparat je hvatao lica u trenutku, darujući im vječnost. Nakon ljudi ostaju slike koje čuvaju sjećanje.

Grad čine ljudi, ali grad čini i arhitektura, u ovom slučaju tipična za andrijevički kraj. Mnoge od kuća, koje su odavno nestale, napravljene uglavnom od čakme i maltera, ne baš trajnog materjala, žive na slikama. Kuće i ljudi. Krovovi i oblaci. Oni što zamiču od Koma k Lovćenu i tamo dalje, ka primorju. Čuvajući kuće i krovove, ljude koji su nastanjivali kuće, usred hladnih zima - čekajući ljeta. Stijović osjeća dušu grada, njegovu skrivenu istoriju. Čuvarkuća andrijevičkih kuća. Na fotografijama živi grad s tipičnim odlikama, ljudima prije svega, žive: pčelari, vozači autobusa, ugostitelji, zanatlije, znamenita mjesta, saborišta, spomenici, oni na Knjaževcu, crkva svetog Arhangela Mihaila, sazidana za jedno ljeto. Svaka muška glava morala da donese kamen tesanik, sa kojim su u hram ugrađivani znaci o vremenu i znaci u vremenu.

Arhiv Dušana Stijovića dragocjeno je spremište naše memorije. Ako memorija popusti, fotografija je tu.

Konačno, počinjem da shvatam šta fotografija znači i koja je njena vrijednost. Stijović mi je pomogao u tome.

Fotografija je savršen suvenir: izranja iz prošlosti da bi stimulisala i intezivirala sadašnjost, zapisao je Eduardo Kadava u knjizi Reči svetlosti. Ovaj citat stoji na počektu prvog poglavlja knjiga ANDRIJEVICA - FOTOMONOGRAFIJA, a poglavlje s ovim citatom nosi naslov: Gorštačka varoš preseljena u prošlost.

Ne mogu da mimoiđem razgovor Jevta Milovića sa Mihailom Lalićem (citiran u monografiji!), dio u kojem Jevto pita velikog pisca: Želio bih da imam sliku Vaših roditelja, kuće u kojoj ste se rodili, sliku osnovne škole i gimnazije koje ste pohađali, fotografiju Vašeg zavičaja. Vašu sliku i sliku Vaše porodice.

- Želio bih i ja da imam neku od tih slika, međutim - nemam. Moji roditelji nijesu imali priliku da se fotografišu - do kraja prvog svjetskog rata fotografi nijesu išli po selima, a seljaci se nijesu portretisali, nije im ni na um dolazilo. Zgrada u kojoj sam učio osnovnu školu srušena je prije no što su stigli da je naslikaju, takođe i zgrada u kojoj sam učio gimnaziju, odgovora Lalić u opširnom intervjuu, objavljenom u časopisu Stvaranje, broj 1 za 1977. godinu.

Lalić je dolazio u Andrijevicu, blizu je Trepča, zavičaj. Tada je sa njiim u društvu najčešće bio profesor Miloš Vulević (nezaboravni profesor mnogih generacija beranske gimnazije i moj!), autor dragocjene knjige Lelejske česme Mihaila Lilića, knjige o boravcima i druženjima sa Lalićem, obilažnju planina i izvora, Lalićevoj velikoj temi. Žubor tih izvora čuje se u gotovo u svakoj njegovoj knjizi. Gdje naš jezik svoju snagu očituje.

(Kraj u narednom broju)