Crnogorski glumac Jovan Dabović tokom ove sedmice igraće u tri različita projekta. Naime, već večeras će zajedno sa kompozitorkom Slobodankom Bobanom Dabović Đurić zatvoriti Međunarodnu manifestaciju kamernih dramskih ostvarenja - MAKADO i to poetsko-muzičkim performansom ANTIKABARE “Džentlmen”. Naredna dva projekta koja će igrati ove sedmice vezana su za njegovo matično pozorište - CNP, a u pitanju su predstave “Djeca sunca”, koja se igra sjutra veče na Velikoj sceni, i “Proces”, koja je na programu u petak 17. februara na Maloj sceni.
O svim ovim projektima Dabović priča za Vijesti...
Naredna sedmica biće ti veoma naporna, naime najprije u ponedjeljak igraš u poetsko-muzičkom performansu “Džentlmen”, zatim u utorak je predstava “Djeca sunca”, a u petak “Proces”. Zna li nekad biti zamorno ići iz uloge u ulogu?
Nije toliko zamor, u suštini zna biti kompleksno jer svaka uloga koju tumačim, pogotovo u te tri predstave je zahtjevna na svoj način. Iziskuju određeni i različit vid koncentracije, različitu pripremu za samu predstavu, tako da zahtjevno jeste, a zamorno i naporno nije.
Performans “Džentlmen” se igra u završnici manifestacije MAKADO. Odgledao si sve predstave u okviru iste jer si bio član žirija, koliko je teško ocjenjivati kolege?
Pogledao sam sve, kao član žirija ne bih trebalo ništa da komentarišem, ali mogu reći da sam vrlo zadovoljan i konkurencija je bila opasna.
Igrao si i u velikim, ali i u kamernim predstavama. Koji ti proces više prija kad je ekipa velika, ili kad sve zavisi od dva, tri glumca?
Sve zavisi kako koja predstava i šta igram u njoj. U suštini, bolje se osjećam kad je neka manja podjela u pitanju. Kad su veće podjele tu je šarena energija i onda se ne može sve iskontrolisati. Međutim, kad je manja podjela napravi se dobra, zdrava ekipa i stvari idu same od sebe. Volim i velike podjele, kad-kad zna to biti divno.
Već u utorak igraćeš na Velikoj sceni CNP-a komad “Djeca sunca”. S obzirom na to da tvoj lik više je negativac nego pozitivac, kako si kod sebe pravdao sve ono što on radi da bi mogao ovu ulogu da izneseš na pravi način?
Stvar je u tome da ja njega nijesam posmatrao kao negativca. Upravo sam o tome prije neki dan razmišljao i kada sam čuo pitanje sjetio sam se u suštini da taj lik nije negativan, on samo nije shvaćen, voljen, nije imao podršku, ljubav od strane roditelja, nema ženu koja ga voli, ne ide mu ništa u životu... Ne opravdavam postupke liku kojeg igram, ali nije on zbog toga negativac, jeste to radnja koja nije dozvoljena, poželjna, lijepa, ljudska, ali taj lik nije negativan...
Predstava “Proces” na programu je u petak, a tu imaš zadatak da na sceni doneseš više likova - od sveštenika do batinaša. Koliko je teško u jednom komadu utjelotvoriti toliko različitih likova, a u svakom trenutku biti uvjerljiv publici?
Što se tiče predstave “Proces” zaista jeste teško napraviti otklon iz jednoga u drugi lik, ali to je koncentracija, vježba, naporan rad. Ta predstava zaista zahtijeva maksimalnu koncentraciju, uostalom kao i sve, ali ovo je drugačije jer su likovi dijametralno suprotni. Iako im je cilj isti, karakteri su totalno drugačiji i na drugačiji način dolaze do onoga što žele. Vode priču na način na koji oni to žele kao karakteri.
Taj proces kao proces je bio predivan i samo to prebacivanje iz jednog lika u drugi u suštini jeste stvar vježbe i koncentracije, tako da nije komplikovano i zamorno, samo treba čista glava. Ali zato se dođe u pozorište dva, tri sata ranije, razbistri se glava, zagrije se, skoncentiše se glumac i krene u radni zadatak.
”Proces” je knjiga koja je bila školska lektira. Koliko je nezahvalno donijeti na scenu djela koja su poznata publici?
Nije nezahvalno. Imali smo mogućnost da mnoga djela koja su bila lektire, gledamo kao predstave ili filmove. To je lijepo sudariti dvije mašte nad jednim štivom, pa razmisliti koja je bolja - mašta reditelja ili je pisac nešto sasvim deseto htio da kaže sa tim. Mada, pisac uvijek kaže ono što je imao da kaže, samo su čitanja različita. Mislim da čovjek i treba da dobije neki drugi signal, to je kao razmjena nekih putovanja, priča sa putovanja, događaja vaših i drugih ljudi koji su slični ili na kojem smo bili svi, ali nijesmo sve vidjeli istim očima. Mislim da je dobro da se postavljaju u pozorištu lektire, ne u tom smislu da bi đaci pohrlili da gledaju i ne čitaju to obavezno štivo, već suprotno. Treba i da pročitaju lektiru, ali i da dođu da vide predstavu, pogledaju film jer mogu biti samo bogatiji.
Bonus video:
