U društvu u kojem je mnogo više mržnje nego razumijevanja, ljudi sve više dižu ruke i kreiraju sopstveni mikrosvijet u kojem će se osjećati dobro, kaže u intervjuu za “Vijesti” Dragan Bjelogrlić. Ako je tako na globalnom nivou, onda je to poraz čovječanstva, dodaje on.
Život na Balkanu podstakao ga je, možda i podsvjesno, da pravi filmove koji vraćaju vjeru u ljude, priznaje Bjelogrlić koji kao glumac, reditelj, producent i scenarista, istražuje i pomjera granice, postavlja kriterijume, obara rekorde...
Iako navikli na ekrane ili bioskopska platna, legendarnog Bjelu crnogorska publika imala je priliku da gleda proteklog vikenda u Crnogorskom narodnom pozorištu u predstavi “Let iznad kukavičjeg gnezda” Beogradskog dramskog pozorišta, u režiji Žanka Tomića. Predstava koja živi skoro dvije decenije izvedena je u subotu i nedjelju veče pred punim gledalištem koje je sa oduševljenjem pratilo komad. Dugim stojećim ovacijama i gromoglasnim aplauzom prisutni su na kraju pozdravili ansambl, ponajviše Bjelogrlića u dobro poznatom liku Mekmarfija.
Dragan Bjelogrlić u razgovoru za “Vijesti” otkriva zbog čega je “Let iznad kukavičjeg gnezda” za njega poseban komad i paradigma današnjeg vremena kada je sloboda sve ograničenija, manje dokučiva, ali i nikad vrednija i potrebnija... Na svojoj koži je, kaže, osjetio razne udare zbog izgovorenih riječi, ali od svojih ideala neće dići ruke i dopušta svojim djelima da govore za njega.
Govori i o već kultnim “Senkama nad Balkanom”, najavljuje novi film “Lančana reakcija”, hiperprodukciji serija, vremenu u kojem živimo, nekadašnjoj Jugoslaviji, nazadnim silama koje vladaju Balkanom i kako u svemu tome traga za ljudskošću...
Predstava “Let iznad kukavičjeg gnezda” igra se od 2005. godine, a Vi ste jedan od dva stalna člana koja se nijesu mijenjala. Igranje u Crnogorskom narodnom pozorištu dio je regionalne turneje. Kakve utiske nosite iz Podgorice i koliko se toga promijenilo otkad je “Let” postavljen, a s obzirom na okolnosti koliko je ova tema danas aktuelna i važna?
Mogao bih o tome veoma dugo da pričam... Pošto predstava traje tako dugo stvorio se i jedan fenomen, a dosta je razloga za to. Uzrok svemu je svakako to što je u pitanju jedan izvanredan tekst, a očigledno smo i mi u startu napravili dobru predstavu, još prije 18 godina. Igrali smo je skoro 250 puta i ne znam da li se ikada desilo da nije bila rasprodata. Pošto je ova priča svojevrsna oda slobodi, a to je univerzalna tema, kako su godine prolazile i okolnosti se mijenjale, prvenstveno u Srbiji gdje smo mi kontinuirano prije desetak godina počeli da doživljavamo manjak slobode na svim poljima, to je dalo još jednu dimenziju ovoj predstavi. Možda to nije slučaj samo sa Srbijom, možda je svijet generalno postao manje slobodan. Čak i u zemljama koje su mnogo demokratičnije od Srbije osjeća se neka stega ovog novog svijeta koji očigledno nekim sistemom drugih vrsta zabrana i nesloboda guši savremenog čovjeka, tako da je predstava aktuelnija danas nego kad je postavljena prije 18 godina. Važni elementi su i to dugo igranje, pa i uigranost, ali i ljubav koja se prema predstavi osjeća (k)od svih nas, tako da je sve to zajedno učinilo da “Let iznad kukavičjeg gneza” dobije status kultne predstave i da ona stvarno može, gdje god da se igra, da izazove emociju i kod publike i kod nas, ansambla... Tako se napravi neka posebna interakcija da svi ljudi na kraju ustanu, što se nepogrešivo dešava posljednjih šest-sedam godina. Kao što je bilo u Podgorici obje večeri, tako je svaki put kada igramo ovu predstavu.
Ljudi prosto dižu ruke, pokušavaju da kreiraju neki svoj mikrosvijet u kojem će biti ušuškani i dobro se osjećati, što je, po mom mišljenju, ogroman poraz jednog društva, a ako je tako na nivou čovječanstva, onda je to i poraz čovječanstva
Kada govorimo o slobodi, kazali ste jednom prilikom za sebe da predstavljate neku vrstu opasnosti za mnoge političke činioce, ali i da nijeste miljenik nijednoj vlasti. Smatrate li da je visoka cijena slobodnog mišljenja, kritičkog stava i uopšte slobode, iako zarad opšteg boljitka? Hoće li slobodoumnici, ili pak buntovnici, uvijek bivati proglašeni ludima (kao što je to u predstavi), izdajnicima (što je često slučaj u javnom životu), ili slično etiketirani, možda i prognani? Osjećate li to možda i na svom primjeru?
Da, ja sam u posljednje vrijeme na svojoj koži osjetio razne udare, isključivo samo zbog nečega što sam rekao. Da to doživljavam u ovim godinama, za mene je poraz. Da mi je nekao prije mnogo godina rekao da ću sada, u ovim godinama, nakon svega što sam uradio, imati problema sa određenim strukturama samo zato što nešto govorim ili zato što nešto glasno govorim, ne bih u to vjerovao. No, čovjek se navikne na sve, pa sam se i ja navikao na to. Ono zbog čega najviše volim da igram ovu predstavu, između ostalog je i to što je ona postala neka paradigma tome da je čovjek, kao po pravilu, digao ruke od univerzalnih vrijednosti, slobode, pravde, morala... Ona pokazuje i to da svi žele da kreiraju neki svoj mikrosvijet u kojem će funkcionisati, bez želje da se miješaju u neke krupne stvari, jer su te krupne stvari nepromjenjive, nedodirljive, ne zaslužuju to... U toj vrsti apatije u kojoj živim, ja sa tim zaista ne mogu da se pomirim. Onda mi svaka cijena koja dođe na naplatu nije velika, koliko god da je povremeno bolna. Spreman sam na to, zato što mi je sve drugo mnogo gore. Mnogo su mi gori apatija, ravnodušnost, bježanje... Ja pričam iz iskustva sredine u kojoj živim, a pretpostavljam da tu i nema mnogo razlike, što se potvrđuje i time da tokom ove naše eks-jugoslovenske turneje koju si pomenula, ljudi nakon predstave svugdje reaguju isto, imaju iste emocije i zaključke koje iznose, tako da je to očigledno neka sveopšta atmosfera u kojoj živimo. Znate, ovaj tekst je nastao šezdesetih-sedamdesetih godina kada su ljudi još vjerovali u neke velike ideje. Danas, kao da je sve zamijenjeno nekim samo pragmatičnim pristupom životu, hedonizmom i time da, kao i u ovoj predstavi, postoji jedan sistem koji je uspostavljen, a spram kojeg pojedinac ne može ništa. Stoga, ljudi prosto dižu ruke, pokušavaju da kreiraju neki svoj mikrosvijet u kojem će biti ušuškani i dobro se osjećati, što je, po mom mišljenju, ogroman poraz jednog društva, a ako je tako na nivou čovječanstva, onda je to i poraz čovječanstva. No, možda je sve to neka faza istorije, jer 50 godina u istoriji nije mnogo, a možda je i neki drugi pravac kojim je svijet krenuo, pa ne znamo gdje će završiti.
Spomenuli ste Jugoslaviju. Iako je uništena na najgori način, stičem utisak da u umjetničkom kontekstu zajednička kulturna scena i dalje postoji, možda ponajviše kada su u pitanju film, pozorište, muzika. Šta Vi mislite?
Da, i muzika svakako. To je nekako logično i dobro je da je tako. Nažalost, da si me pitala prije 30 godina, kada se završio rat u Jugoslaviji, rekao bih ti da će 2023. to zajedništvo i tolerancija biti prisutni i na drugim poljima, a ne samo u umjetnosti. Međutim, ostalo je samo na umjetnosti. Koliko će to još tako biti, ja ne znam, ali očigledno je da su te neke retrogradne i nazadne sile još uvijek užasno jake na Balkanu i na prostorima naše bivše zemlje i da oni prosto uspijevaju da kreiraju tu nekakvu stvarnost koja je takva da je mnogo više mržnje nego razumijevanja, mnogo više netolerancije nego tolerancije i tako dalje...
S obzirom na to da ste Vi stasavali, ostvarili se, kasnije prevazišli, ali i ponovo prigrlili Jugoslaviju ili njenu ideju, bilo kroz svoj umjetnički rad ili javne istupe, kako gledate na temelje na kojima je ona počivala i onu okosnicu vezanu za “bratstvo i jedinstvo”?
Ja je nikada nijesam ponovo prigrlio, jer je nikada nijesam ni (iz)gubio. Problem moje generacije je u tome što smo mi devedesetih pomislili da su samo trenutno neki loši ljudi došli na scenu i da će se, kada se to završi i kada se oni sklone, ponovo vratiti neki normalni ljudi koji će uspostaviti normalan prostor i odnos. To se nije desilo. Nije potrebno bratstvo i jedinstvo, ta floskula je istrošena, ali može da postoji makar neka vrsta razumijevanja i tolerancije, normalnog međusobnog odnosa koji ne bi bio ispunjen mržnjom koja je toliko sve nadrasla, da je to nevjerovatno da novije generacije za koje sam ja mislio da će u potpunosti nastaviti da pričaju istim jezikom, slušaju istu muziku, gledaju iste filmove, predstave i ostalo, da će se u potpunosti razumijevati, družiti i praviti neke nove svjetove, a oni se više mrze nego oni koji su bili u ratu, čini mi se. To je jedan zaista retrogradni proces koji je kreiran od vrha, od politike, i to nepogrešivo u svakoj novoj zemlji koja je nastala od te jedne bivše zemlje. To se nepogrešivo radi i jaše se na tom talasu kao da je to jedna matrica koja je put ka uspjehu, u lokalu. Šta bih novo mogao reći, to će svako normalan kazati... Ni ja više nemam više iluzija da je to moguće ponovo postići i dostići, već samo taj prostor osjećam kao svoj i tako se ponašam, ali bez iluzija da to namećem nekom drugom, a kamoli da objašnjavam da je to bolje. Ne, zaista ne vjerujem da je to više moguće dostići, a i da jeste, ja nemam želje da to više ljudima namećem na bilo koji način, već samo da govorim svojim djelom, pa ako neko razumije, shvati i prihvati - ja sam srećan.
Da ne bih izgubio vjeru u ljude, ja valjda tražim teme koje veličaju ljude, ali takođe i da bih drugima, koji gledaju to što ja radim, vratio ili osnažio vjeru u ljude. Moguće da je to neka moja podsvijest i moje podsvjesno traganje za ljudskim. Oduvijek sam vjerovao da je film više od života, pa su takvi i moji filmovi i serije, uvijek više od života...
Igrali ste u brojnim kultnim ostvarenjima, od onih iz doba Jugoslavije, preko filmova nastalih u godinama rata, pa i kasnije, da ne nabrajamo niz naslova. Ipak, u jednom trenutku se desio “Montevideo” koji možda najbolje predstavlja neku vrstu produkcijskog presjeka nakon kojeg je nastupio fenomen hiperprodukcije serija, što je sve češća tema. Sa Vaše tačke gledišta, koliko danas u tom kvantitetu ima kvalitetnih ostvarenja, a posebno kada je istorijska tematika u pitanju, kao nešto što je Vama blisko?
Drago mi je ako mislite da se od tada, od “Montevidea” sve promijenilo i to mi iskreno laska. Kvaliteta ima. Naravno da kvantitet donosi i kvalitet. S obzirom na to da se u Srbiji radi ogroman broj serija, bilo je realno za očekivati da kvalitet bude i malo veći, ali se opet neki kvalitet desio, iako možda ne u onoj mjeri u kojoj sam ja očekivao, ili drugi ljudi koji se time bave. Svakako, to se desilo i dešava se i ne znamo koliko će još da traje, ali je svakako dobro da se dešava, da se ide naprijed, da su filmovi i serije bolji, sadržajniji i bogatiji. Istina, više je to slučaj sa serijama nego filmovima koji malo kaskaju, ali serije i u svijetu preuzimaju primat, pa je tako i kod nas. Svakako, da ne bude da samo kudim, ističem da je to jedna od dobrih stvari koja se desila u Srbiji posljednjih nekoliko godina, ima ih sigurno još, ali ta je sigurno jedna od boljih.
Tako dolazimo i do “Senki nad Balkanom”, koje se takođe mogu smatrati fenomenom na raznim nivoima. I ne samo da su “Senke” apsolutni hit u Srbiji, regionu i šire, već se često uzimaju kao pandan kvalitetu na različite načine. Nedavno ste najavili treću sezonu čija će radnja biti smještena u vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Možete li već sada otkriti šta gledaoci mogu očekivati?
Upravo radim na tome i rano je bilo šta pričati i otkrivati. Ja sam u međuvremenu radio neke druge stvari, završavao obaveze koje sam imao odranije i čak sam mislio da neću nikad ni raditi tu treću sezonu, jer su “Senke” jedan izuzetno komplikovan i za mene vrlo zahtjevan projekat, jer ga kreiram, bavim se pisanjem, a uz to i režiram i glumim, tako da je prilično kompleksan. Međutim, pošto je to zamišljeno kao trilogija, red je da se priča i završi, pa trenutno radim na tome. Nažalost, ne mogu ništa više reći o tome. Da pričamo za mjesec vjerovatno bih imao mnogo toga da ti kažem, ali za sada smo još u fazi stvaranja priče. Svakako, postoje neke ideje kojima sam vrlo zadovoljan, ali da bilo šta od toga otkrijem, bilo bi neozbiljno.
Kazali ste u jednom trenutku da su “Senke” na neki način Vaše ogledalo, u kontekstu da je to nešto najbolje od Vas, a za šta postoji mnogo potvrda, bilo od kolega, kritike, publike... Svjesni toga, da li Vam je i koliko teško krenuti u treću sezonu ili uopšte ući u bilo koji drugi projekat, kao glumac, reditelj, scenarista, producent, a kamoli u svim tim ulogama?
Jeste, teško je, posebno zato što je prva sezona bila takva da je napravila pravi bum. Trebalo je održati taj nivo i u drugoj sezoni, što mislim da smo uspjeli, iako uz veliku muku, a sada slijedi treća sezona... Ljudi su definitivno navikli na određeni kvalitet, provokaciju, kontroverzu koju “Senke “ pružaju, navikli su na zanimljivu priču, likove, obrte, pa sad sve to treba opravdati, tako da jeste teško iz više aspekata.
Koliko je sve to za Vas lično?
Jako... Sve to mi je vrlo lično. Zato i kažem da sam izbjegavao da uđem u to ponovo, posebno zato što su me u međuvremenu interesovale neke druge stvari. Svakako, jedino što sa sigurnošću mogu da kažem to je da ako bude treće sezone, onda je to definitivno i kraj serije. Baš sam sad završio film “Lančana rekacija”, tako da sam trenutno ipak najviše u tome.
Film je u postprodukciji i premijera se očekuje ove godine. U pitanju je jedna veoma zanimljiva priča, slojevita, a tematika opet vezana za prošlost i jedan istiniti motiv... S obzirom na to da ste autor filma i da igrate glavnu ulogu, imate li i sami neka očekivanja?
Imam, kako da nemam... Mislim da je “Lančana reakcija” jedan od najozbiljnijih poslova koje sam radio, u rediteljskom smislu. Pokušao sam da napravim jedan iskorak u nepoznato, u drugačiju vrstu režije, naracije i drugu vrstu tretiranja problema... Vidjećemo šta će od svega toga biti, to je uvijek neizvjesno i nikad se ne zna. Svaki novi film je iskušenje i nemoguće je znati da li ste sa njim potrefili ili ne. Tako je i sa svakom novom predstavom i umjetničkim djelom uopšte. Po samoj temi i načinu na koji sam htio da pristupim toj temi, ovo je od starta bio jedan iskorak u nešto što do sada nijesam radio i mislim da će biti zanimljivo suočavanje sa tim, i suočavanje publike, ali i moje.
Poznato je da je film zasnovan na romanu “Slučaj Vinča”, odnosno na istinitom događaju iz 1958. godine kada je u naučnom institutu “Vinča” došlo do nekontrolisanog zračenja kojem je bilo izloženo šestoro mladih istraživača. Ta nesreća dovela je do prvih transplantacija koštane srži u svijetu. Kada je film u pitanju, možete li otkriti neke pojedinosti mimo sinopsisa koji nam je dostupan?
Mogu, naravno... U jednoj rečenici, to je priča o tome kako lančana reakcija jednog oružja, lančana reakcija smrti, preraste u lančanu reakciju života. To je priča o ljudskoj humanosti spram atomske bombe. Skoro sam bio na jednoj tribini kada mi je jedan čovjek kazao da su moji karakteri jako dobri, što me je zamislilo... Na to sam rekao da je moguće da, kako prolaze godine da ja živim na Balkanu, sve više gubim vjeru u ljude. Da ne bih izgubio tu vjeru u ljude, ja valjda tražim teme koje veličaju ljude, ali takođe i da bih drugim ljudima, koji gledaju to što ja radim, vratio ili osnažio vjeru u ljude. Moguće da je to neka moja podsvijest i moje podsvjesno traganje za ljudskim. Oduvijek sam vjerovao da je film više od života, pa su takvi i moji filmovi i serije, uvijek više od života, a takav će biti i ovaj - više od jednog života, neće podražavati život, nego će nuditi jednu fikciju nastalu na stvarnom događaju.
Pored brojnih projekata, imate li možda u planu i neke vezane za Crnu Goru i crnogorski prostor?
Ne. Nažalost nemam takvih planova, iako Crna Gora ima super priča, vrlo je filmična i svojom istorijom i karakterom, svojim ljudima, a filmična je i za snimanje, vizuelno... Tu međudržavnu saradnju je teško napraviti, nažalost. Teško je meni da dođem iz Srbije i da počnem da pravim nešto u Crnoj Gori, prosto je tako.
Bonus video:
