Jedan od aktuelnih povoda za razgovor sa piscem Mirkom Demićem je svakako njegova nova knjiga “Ruža pod ledom”, autobiografski roman od pedeset priča međusobno skladno umreženih i dobro povezanih u romanesknu cjelinu. Književnim i publicističkim radom Mirko Demić se bavi od 1990. godine, a njegova najpoznatija prozna djela su: Jabuke Hesperida (1990), Slamka u nosu (1996), Ćilibar, med, oskoruša (2001, 2005, 2011), Apokrifi o Furtuli (2003, 2020), Sluge hirovitog lučonoše (2006), Molski akordi (2008, 2009), Trezvenjaci na pijanoj lađi (2010), Po(v)ratnički rekvijem (2012), Ataka na Itaku (2015), Čutanja iz Gore (2016), Pustolovine bačkog opsenara (2018) i Ruža pod ledom (2021)
Napisao je više knjiga, eseja i manjih tekstova iz oblasti publicistike, zatim dramskih djela, a takođe, priredio je i više značajnih štiva.
Mirko Demić dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja: “Andrićeva nagrada”, za knjigu pripovijedaka Molski akordi 2008. Zatim Nagrada “Dejan Medaković”, za roman Trezvenjaci na pijanoj lađi 2010. Nagrada “Đura Daničić” za rad u oblasti bibliotekarstva, 2013. Nagrada časopisa “Ulaznica”, za esej o Vitomilu Zupanu pod nazivom (O)smijeh čovjeka koji zna previše 2009. Nagrada “Meša Selimović” za roman Ćutanja iz Gotre, 2017. Nagrada “Miroslav Dereta”, za rukopis romana Pustolovine bačkog opsenara, 2018. Nagrada “Branislav Nušić” za dramu Pobjednici, pobjednici, 2018. Nagrada “Nebojša Devetak” za esej Poricanje kao igra ogledala kod Crnjanskog, 2021. Mnoge od njegovih knjiga prevedene su na više stranih jezika.
Vaša nedavno objavljena knjiga “Ruža pod ledom” veoma je dobro prihvaćena od strane čitalaca i književne kritike. Možete li nam pojasniti njen naslov i kako ste došli do njega?
- Naslov knjige proistekao je iz jedne neobične porodične legende koja pokušava da odgovori na pitanje otkud moji preci na Baniji i otkud baš na tom mjestu. Moj neimenovani predak je, jašući po pustolini naišao na jedan zaleđeni izdan, pred kojim konj nije htio da se pomjeri. On je sišao, sagnuo se i ispod leda ugledao - ružu. To je protumačio kao božanski znak i odlučio da tu naseli svoju mnogobrojnu porodicu. Sliku ruže pod ledom nosio sam u sebi čitav život kao najveću porodičnu dragocjenost, jer je dokazivala da u krajnje epskom svijetu može postojati i nešto izrazito poetsko. Reinkarnacija te ruže dogodila se pri kraju sklapanja rukopisa ove knjige, kada sam na Badnji dan dobio fotografiju ruže koja je te zime procvjetala na ulazu u moju rodnu kuću, već nekoliko puta pljačkanu. Fortografiju su mi poslali prijatelji koji žive u Zagrebu. Osjetio sam da knjiga time dobija efektan završetak, a ruža postaje centralni motiv; ljepota i krhkost koje žive, uprkos zimomori.
”Ruža pod ledom” je roman sastavljen od pedeset priča nezavisnih u tematskom i kompozicionom smislu, ali međusobno skladno umreženih i dobro povezanih u romanesknu cjelinu. Šta im je glavni okvir i u kakvom vremenu su nastajale?
- Ova knjiga je kompendij mojih ranih i poznih jada, gdje aluzije na moje uzore, Ćopića i Kiša, nijesu skrivene. Kako sam se udaljavao od ranog djetinjstva, ono je sve više zadobijalo čudnu mitsku i poetsku snagu kojoj nijesam mogao da se oduprem. Odlučujući impuls za sastavljanje svih tih epizoda u finkcionalnu cjelinu, izbor utisaka i odabir likova koji su činili moje djetinjstvo bila je - smrt majke. Nemirenje sa njenim odlaskom odvelo me je u godine koje sam proveo u njenoj blizini, u vrijeme kada sam učio prve životne lekcije i zadobijao prve rane odrastanja. Neki od tih djelova su napisani davno; sad sam pokušao da ih stavim u funkciju cjeline i nađem odgovarajući ton. Ipak, veći dio je nastao kasnije, kada je sjeta za izgubljenim zavičajem postala trajno osjećanje, kao i nedavni zemljotresi koji su, čini se, svemu pridodali apokalitičnu dimenziju. Imao sam utisak da ne pišem samo o davno prošlom vremenu, već i o topografiji koja je izbrisana sa lica zemlje.
Legendu o ruži pod ledom čine priče ispričane s posebnim spisateljskim senzibilitetom čija je zajednička nit odrastanje i život jednog dječaka posmatran iz različitih perspektiva. Šta za Vas kao autora predstavlja njegovo odrastanje, njegova neraskidiva veza sa mjestom rođenja?
- Utvrdilo se opšte mjesto da je svako djetinjstvo bezbrižno i veselo. Moje djetinjstvo u jednom banijskom selu nije bilo takvo. Od malih nogu sam počeo da obavljam poslove odraslih. No, i pored toga, i u takvom djetinjstvu je bilo ljepote, malih otkrovenja, pa ako hoćete - i poezije. Drugim riječima, svako djetinjstvo je dostojno literature, pod uslovom da se o njemu piše sa literarnim darom. Upravo poetsko spašava od banalnosti svakodnevice i pokušava da ispriča univerzalnu priču u kojoj će svaki čitalac pronaći i dio sopstvenog odrastanja.
Koliko je ovaj roman autobiografski, koliko je zasnovan na stvarnim događanjima?
- Nesumnjivo da je osnova za ovaj roman u najširem smislu autobiografska. On je amalgam priča koje sam čuo ili naslutio, pa sam ih poslije godina zrenja domislio I dopričao. Događaje koji su mi ispričani od starijih propušteni su kroz sito vremena i postali su i dio moje biografije.
Može li se reći da je roman “Ruža pod ledom” više univerzalna životna priča ispričana u pokušaju prevazilaženja LIČNOG, ili je to ipak porodična saga osmišljena kao štit od zaborava?
- Ovo, i ne samo ovo djelo pisano je u iskrenoj želji da ne ostane samo moja priča. Uvjeren sam da sva djetinjstva imaju nešto zajedničko. Upravo na tome literatura sa umjetničkim pretenzijama gradi svoju strategiju; u čitaocima traži bližnje koji će ga uvjeriti da nije sve izmislio, već priča priču jednog djetinjstva, koje se ponavlja u bezbroj varijanti. Tako prisustvujemo svojevrsnom paradoksu u kome istrajavanje na ličnom za rezultat ima služenje memoriji čovječanstva.
Neke priče romana “Ruža pod ledom” ispričane su u više nivoa i imaju kontakte sa likovima iz Vašeg romana “Ćutanja iz Gore”. Šta nam možete reći o konkretnom značenju i značaju tih kontakata?
- Izvori moje literature su pohranjeni duboko u meni, kako na svjesnom tako i na nesvjesnom nivou. Nijesu u krivu oni koji tvrde da svako od nas, zapravo, priča jednu jedinu priču, posežući za motivima i impulsima iz lične i kolektivne memorije. Takav je i moj slučaj. Moji junaci žive i izvan mojih knjiga, kao utvare ulaze u njih i izlaze, lutaju mojom sviješću i nerijetko imaju potrebu da, bar epizodno, ponovo banu na scenu. A ja, kao njihov tvorac i sluga, posjedujem slabost prema njihovim hirovima i svašta im dopuštam.
Za roman “Ćutanja iz Gore” dobili ste Nagradu “Meša Selimović” za najbolju knjigu na srpskom jeziku 2017. godine. Centralna tema ove knjige je sudbina Srba u Hrvatskoj. Možete li nam reći šta Vas je najviše motivisalo da se u velikoj mjeri posvetite upravo ovoj temi?
- Glavni junak te knjige je Petrova Gora, mitska planina, koja, po logici stvari, za dva tamošnja naroda ima dijametralno suprotan simobolički potencijal i karakter. Pokušao sam da razumijem ta dva suprtotstavljena gledanja (srpsko i hrvatsko) i da ih poetski izmirim tako što sam u romanu dopustio da progovore mrtvi, pošto živi ni oko čega nijesu mogli da se usaglase, uprkos zajedničkom jeziku. Takođe, pokušao sam da pokažem da u utrobi te planine leže Rimljani i starosjedioci - Japudi, proroci i sveci, kaluđeri i kraljevi, vile i utvare. Svakom od njih dao sam priliku da priloži svoju priču. Pokušao sam, a jedino se to može u književnosti, da im dam mogućnost da progovore i iznesu svoj dio istine. Moje motive je lako prepoznati - trajna zapitanost nad onim što nam je istorija servirala u kontinuitetu, vjekovima. Literaturu shvatam kao traganje za uzrocima naših nesporazuma, a potom i tragedija.
Jeste li u toku pisanja romana “Ćutanja iz Gore” namjerno ostavili nedovoljno razgraničeno individualno od univerzalnog? Ovo Vas pitam jer sam stekao dojam da se ovo dvoje u Vašim knjigama često prepliće, da grade novo prozno tkivo koje čitaocu godi, ali ga u izvjesnoj mjeri i zbunjuje.
- I u stvarnom životu ta dva toka nikad do kraja nijesu jasna niti odjelita. Svrhu bavljenja literaturom nijesam vidio u poslanju da ih razgraničavam i uvodim red u sveopštem neredu, već da se igram njihovim simboličnim potencijalima. Isprepletenost ta dva toka dovodi do mora paradoksa, a protiv njih je borba uvijek neizvjesna i zato izazovna. Možda moje knjige traže previše - posvećenog čitaoca, nijesu sredstvo razbibrige i lakšeg zaspivanja. Književnost ne bi trebalo doživljavati isuviše ozbiljno, ali je daleko od toga da predstavlja neozbiljnu rabotu.
Kao i u nekim drugim knjigama tako i u romanu “Ćutanja iz Gore” zadržali ste se na tvorbi porodičnog i kolektivnog mita ne zalazeći previše u vode nacionalnog. To ste uradili namjerno, zašto?
- Mišljenja sam da i kad se govori iz nacionalnih rakursa - taj glas mora da ga nadrasta i bude razumljiv i nekom drugom, nekim drugima. I nacionalno se lakše razumijeva kad se posmatra kao jedno od mnogih. Igrati isključivo na kartu nacionalnog je klizav teren i često zna da odvede na stranputicu dnevnopolitičkog i sektaškog. Nacionalnog se ne treba stidjeti, ali ga ne treba ni gurati ispred sebe. Literatura je prije svega igra, najprije jezička a onda i simbolička. Bilo je vremena u kojima se literaturi davali zadaci koje ona ne može da ispuni, onda je dolazilo do razočaranja u njenu moć. Ona, srećom, ne može mijenja svijet pokoljenja, već svijest i savijest ponekog čitaoca.
Kao školovani oficir JNA koji se zaklinjao u očuvanje bratstva i jedinstva na ex-Yu prostoru, kao čovjek kojem su “svi ljudi na svijetu braća”, kako doživljavate današnje nacionalne i nacionalističke podjele, kako gledate na sve očitiji uticaj tih podjela na kulturu i umjetnost, pogotovo na književno stvaralaštvo na našim prostorima?
- Svijet u koji sam u mladosti naivno vjerovao odavno se srušio. Na faze tog urušavanja gledam sa gorčinom i nevjericom, jer sam među onima koji je “stvaranje novog poretka” debelo platio. Nijesam dozvolio da mi uzmu jezik u svim varijantama i ono što zovemo kulturnim naslijeđem. Pisanje je, između ostalog, i sredstvo pomoću kojeg se sjećamo. Na tim razvalinama još se nađe po koji dragocjeni glas koji svjedoči da se na ovom prostoru ne rađaju samo manipulatori i trgovci emocijama, već i duhovi kojima pera ne mogu odbiti ni falange krvosljednika i besprizornika.
Dobro osmišljenim sadržajem i specifičnim žanrovskim definisanjem svojih knjiga, čitaocu približavate svoj zavičaj, sveobuhvatno, karakterno i istorijski razjašnjeno. Čime to “opravdavate”?
- U sveopštoj nesreći imam sreću da je moj zavičaj u političkom smislu zatvorena knjiga. Pitanje njegove nepodobnosti i remetilačkom faktora je prošlost. Otuda me oslobađa straha da će neko moju literarnu arheologiju nazvati književnošću sa tezom, odnosno literaturu sa političkim intencijama. Tako sam ostao na goloj ledini poetskog domišljanja, imajući pri ruci samo književna sredstva i strategije. I zato plaćam cijenu, jer nijesam aktuelan, jer u vrijeme fast food-književnosti nudim samo mrtve kapitale. Zavičaja se ne mogu odreći, jer me određuje i sudbinski i karakterno, ali ni svijeta koji ga okružuje. Zagledam ga sa svih strana, ne bih li pronašao novi ugao gledanja i tako otkrio do tad nepoznate ljepote i tajne. Žanrovska raznovrsnost je posljedica znatiželje i neutažive potrebe za igrom.
Iz priče u priču u svojim knjigama govorite i o ljudskom životu i njegovim temeljima u opštem smislu. Iskustvo nas uči da je sve relativno i prolazno, kao što je i čovjek i sve njegovo takođe prolazno. Zbog toga Vas pitam: koliko je, po Vašem mišljenju, opravdano nastojanje čovjeka da pošto-poto zadrži (ili da prisvoji) nešto što misli da mu, po nekim ljudskim mjerilima, pripada? Koliko to ima krajnji smisao?
- Većina mojih junaka su duboko svijesni prolaznosti svega, ali ne pristaju da se odreknu sebe i svoje suštine. Na tom paradoksu i nastaje literatura. Makar bila naivna u svom nastojanju, kako bi rekao Vladan Desnica, da očovječuje čovjeka. To je nikad do kraja završen posao. I ne treba odustati, uprkos svemu.
Znamo da je najveći broj nesporazuma danas bazirano na sklonostima ljudi da sude, presuđuju... Da oni budu sudije. Pritom se često pozivaju na Boga i Božju pravdu. Međutim, Bog je u Svetom Pismu rekao da čovjeku nije dato da sudi. Kako biste Vi ovo komentarisali?
- Što čovjek ima manje znanja to češće sebi daje za pravo da sudi. Svijet i pojave u njemu ipak nadilaze ljudski um. Zato se ozbiljna literatura kloni da sudi i presuđuje. Ona se radije nastoji da osvijetli određenu pojavu iz što više uglova. Od velikih pisaca smo naučili da dobra literatura ima smisla sve dok postavlja pitanja i izbjegava da daje neporecive odgovore; njih prepušta praktičarima i sveznadarima koji su se uzoholili u namjeri da popravljaju svijet po svojoj skučenoj mjeri.
Neko hotimično napušti zavičaj zbog boljih uslova života u nekom drugom mjestu. Neko bude prisiljen da to uradi pa se potom nastani u kraju boljem za život nego što je bio njegov “nikadprežaljeni” zavičaj. Je li zalud narod rekao da: “nije svako zlo, od zla”? Kakav je Vaš stav prema napuštanju zavičaja u opštem smislu?
- Sa zavičajem sam u trajnim sporenjima i preganjanjima. Naš odnos je daleko od idile. To što jedan drugome spočitavamo teško je pobrojati. On nije trajno zadata kategorija. Sjetite se Crnjanskog koji je sebi dao za pravo da Srijem izabere za svoj zavičaj. Dakle, nikad se zavičaj ne poklapa sa prostorom iz kojeg smo potekli. Nije zgoreg da ih imamo više. Nisu u krivu ni oni koji tvrde da je zavičaj tamo gdje nam je dobro. Iz zavičaja se često željelo pobjeći zbog bijede i tegobnog života, a toga ima u “Ruži pod ledom”, ali se za njim jednako patilo u tuđini. Znam to po mojim komšijama koji poslije izgona devedesetih žive u Sjedinjenim Američkim Državama i u Australiji. Međutim, treba razgraničiti ostajanje bez zavičaju po ličnom izboru i okolnosti kada vam ga silom oduzimaju. Zato zavičaju pristupam kao metafori, mjestu rođenja moje intime i pogleda na svijet. Iz njega treba odlaziti, ali mu se valja i vraćati; samo tako mu nećemo slijepo robovati, ali ga se nećemo ni stidjeti.
Bonus video:
