Izložba “Analogue Troublebath” crnogorskog fotografa Damira Murseljevića, postavljena u hotelu Cue u Podgorici, donosi njegov prepoznatljiv pečat, ali i nove motive.
Dualnostima koje se pretapaju i ostavljaju dugoročne utiske na posmatrača, sa potpisom Damira Murseljevića, odiše snažan futuristički, ali i retro duh koji oživljava boje prošlosti, ali donosi i prizvuk budućnosti.
Ovoga puta se u centru Murseljevićevog (foto)okidača nalaze prirodni i urbani prostori, nekada u simbiozi, češće u dizbalansu, ukazujući na različite pravce kojima se ti procesi odvijaju. Bez intencije autora da posmatraču nametne tumačenje, emocije ili poruke svojih djela, sigurno je da će svako u ovim fotografijama razviti sopstveni film. Fotografijama koje osvježavaju dobro poznati ciklus radova ovog umjetnika tretiran je i aktuelni trenutak i odnos čovjeka i prirode, urbanizacije i suživota sa okolinom, istovremeno na lokalnom i globalnom planu, s obzirom da se na fotografijama nalaze kadrovi iz Crne Gore i prepoznatljivi segmenti svjetskih metropola.
Poznat kao jedinstven ljubitelj, poštovalac i poznavalac umjetnosti, Murseljević različitim aktivnostima populariše film, muziku, fotografiju, pristupajući im i sa psihološkog, sociološkog, komunikološkog, ali i istorijskog, civilizacijskog i obrazovnog aspekta. Ovoga puta za “Vijesti” govori izložbi i fotografiji kojom na neki način povezuje veći dio svojih interesovanja i umjetničkih djela.
Izložba je otvorena do kraja mjeseca. Kakvi su dosadašnji utisci i kako radovi žive u prostoru netipičnom za izlaganje?
Veoma sam zadovoljan, jer mi je cilj bio upravo da smjestim radove u neki drugi prostor koji nije galerijski i gdje bi ih različiti profili ljudi mogli vidjeti. Ambijent hotela Cue se uklopio u moju viziju, dodatno jer tamo dolaze ljudi iz različitih djelova svijeta i iz različitih profesija, koji možda ne praktikuju posjete galerijama, ne poznaju ili ne prate umjetničku scenu i vjerovatno ne znaju moj rad.
Činjenica je da je fotografija komunikativnija nego slike, grafike i neke druge vrste vizuelne umjetnosti, a ima i širu ciljnu grupu. Svakako, umjetnost je za svakoga, ali je fotografija na neki način posebno komunikativna, pa samim tim dosta zavisi i od prostora koji ih može učiniti još viđenijima. Koncept mojih fotografija je sličan, godinama već, samo se mijenjaju teme. Fotografije odabrane za ovu priliku dobro su se uklopile u prostor, posebno zbog tamnosivih zidova unutrašnjosti hotela, odnosno prostora za izlaganje. Kad sam donio radove, djelovalo je kao da iskaču iz tih tamnih površina, pa sam još zadovoljniji postavkom.
Motivi koji dominiraju postavkom drugačiji su od dosadašnjih. Šta biste kao autor rekli da karakteriše ovaj ciklus i kako je nastao?
To je stari, jedan te isti ciklus koji je počeo sa svojim nastajanjem, a onda i naslovljen veoma davno, još prije 15-ak godina. Poznat nam je izraz iz čuvene pjesme “Analouge bubblebath” samo što sam ja “bubble” pretvorio u “trouble”, što bi predstavljalo to neko problematično preklapanje. Zbog čega? Jer, radiš nešto sa nekim svjetovima, preklapaš ih, kreiraš, spajaš, a sve to dok se jedan od tih svjetova (upravo ovaj svijet u kojem živimo) mijenja na neki čudan način, da ne kažem uništava.
Izmjenom prostora, vremenskih distanci, teritorija na planeti Zemlji, pa i likova koji se sele iz jednog mjesta u drugo, nailazimo na taj neki paralelni univerzum koji predstavlja “trouble”, bukvalni prevod bi bio “kupanje u problemima”, što sve više ima smisla. Ja sam davno to koncipirao kao neko idejno objašnjenje cijelog mog koncepta. I ovoga puta sam iskoristio taj izraz, ali sam dodao neke radove koji ranije nijesu bili prikazani, u kombinaciji sa nekolicinom onih koji su bili viđeni. Postavku čine uglavnom radovi iz posljednje nekolike godine.
Fotografijama referišete na povezanost urbanog života i prirode, sudar svjetova i kontrasta tih svjetova. Da li su razne okolnosti na lokalnom ili globalnom planu, a povezane sa prirodom i ekološkim problemima, uticale na promišljanje i kreiranje fotografija na tu temu?
Što se tiče sudara prirode i urbanizma, to mi je odavno palo na pamet kao ideja za dalji tok mog rada. Međutim, ranije nijesam imao dovoljno radova niti sam išao tim putem, već mi je to samo zaigralo u glavi. Zadnjih godina je drugačije, posebno zato što neke urbane sredine koje se prepoznaju kroz prirodu treba da budu u nekoj simbiozi tako da jedno drugome ne smetaju i ne remete sklad, što je počelo da se dešava. Naravno da je na određene prirodne katastrofe nemoguće uticati, kao što su zemljotresi, poplave i slično.
Svakako, nije mi ideja da svojim radom upozoravam da će nam se priroda osvetiti i vratiti nas u ne znam ni ja koje doba, ali to je meni igra koja mi je zanimljiva zbog rušenja formi dok prikazujem prirodu koja ulazi u građevine i osvaja objekte koje je čovjek sagradio, bilo da su visoke staklene zgrade, religijski objekti ili bilo šta drugo. Ta igra mi je zanimljiva i pitanje šta će se desiti sa formama, što je suština. Pa i mi ovdje u našoj zemlji imamo dosta problema sa urbanim sredinama i urbanizacijom, odnosno sa čuvanjem prirodnog bogatstva.
Zbog toga mi je ovo istraživanje dodatno zanimljivo i zbog toga sam se zadnjih godina fokusirao na to. Interesantno mi je i to što sam preklapao crnogorski ambijent, stope naše zemlje, sa nekim prepoznatljivim djelovima svjetskih metropola poput Pariza, Rima, Dubaija i slično... Zbog toga su lokvanji sa Skadarskog jezera na mojim fotografijama prikazani i na starim rimskim građevinama ili jednako čuvenim pariskim.. Sve to radim zato što mi je zanimljiva likovna igra i vizuelni aspekt svega toga.
Da li prikazujete dizbalans koji se javlja u modernom svijetu ili pretendujete na balans i suživot?
Više sam u fazonu balansa, makar da bude tako na radovima koje prikazujem. Zbog toga priroda sa mojih fotografija nekad ulazi u zgrade i dopunjava ih, na neki način čak i ukrašava. Nijesam u fazonu destrukcije niti je to cilj mog rada, već upravo suprotno, ljepota i uljepšavanje, pokazivanje da treba da kolegiraju zajedno, funkcionišu na istom nivou, zarad istog cilja.
Zanimljiv je spoj crnogorskih predjela i svjetskih metropola. Kako dolazi do konačne fotografije i šta je njihova (indirektna) namjera?
To mi je interesantno, spoj modernih zgrada i čuvenih građevina sa pejzažnim bogatstvom koje ima Crna Gora, pa tako idu Skadarsko jezero ili Durmitor sa različitim urbanim građevinama i teritorijama. Želim da pružim šmek naše prirode koji najbolje govori o nama kao zemlji. A opet, to mi je interesantno i sa stanovišta sudara svjetova koji donose nešto drugačije. Mislim da je ovdje ipak bitniji vizuelni doživljaj, iako sve ima podtekst.
Važno mi je jednako da se moji radovi svide drugima i da posmatrači uživaju u njima, da tragaju i pronađu nešto u nekom od mojih vizuelnih prikaza. Ne mora umjetnički rad uvijek striktno da bude sociološki, socio-politički, kulturološki, aktivistički i slično... Svakako, lijepo je pročitati i poruku koju umjetnički rad šalje.
Mnoge od prikazanih fotografija u sebi nose neki retro stil?
Tako je, imam ja tu notu, jer se moj rad uglavnom dosta bazira na likovnoj umjetnosti koja funkcioniše kroz cijelo razdoblje čovječanstva. Svi mi znamo da uživamo u slikama od prije ko zna koliko vjekova, iz starih vremena ili iz prvog perioda filmske umjetnosti, dakle, podstiče nas i zadivljuje nešto što je mnogo starije od nas i današnjeg trenutka.
Svi mi idemo po muzejima i oduševljavamo se predmetima i prizorima koji nekada čak i nijesu naš fah ili nam nijesu bliske stvati, ali upravo to je ono što je neminovno za umjetnost i izražavanje uopšte - upoznavanje umjetnosti i onoga što ju je oblikovalo kroz vrijeme. Svakako, ne treba dozvoliti da to utiče na naš izraz.
Istovremeno djeluju i futurističke i avangardne?
I to je tačno, jer sam razmišljao i u tom segmentu, u kontekstu paralelnog univerzuma koji Dejvid Linč ima u svojim filmovima, koji je nama bio strašno uzbudljiv s početka 90-ih, a tu su i razni drugi. On takođe funkcioniše po tom principu prošlog, sadašnjeg i budućeg i preispituje kako sve to utiče na čovjeka sada.
Zato je sudar urbanizma i prirode i vezan za kontekstualizaciju planete Zemlje koja je jedna, a ljudi je mnogo, urbanih sredina sve više, pri čemu se mijenjaju i tehničke mogućnosti koje čovjek otvara i osmišlja zarad napretka svog života. Dosta stvari se mijenja, ali je meni vizuelni segment najzanimljiviji. Mislim da sve ovo što se dešava kroz moje slike, odnosno fotografije, predstavlja prikaz nekog stanja svijesti...
Kakvo je to stanje svijesti?
Ja sam najviše fokusiran na mikrokosmose i male priče, ali to ne može nikako da funkcioniše zasebno od svega što se dešava na globalnom planu. Milion je malih priča i mikrokosmosa oko nas, a mnogi od njih kreiraju i naše živote i dinamiku života planete. Ovaj vid fotografije i mog rada koji praktikujem, na neki način i prezentuje to što se zapravo dešava oko nas. Prisutan je sudar jednog i drugog, antagonizama i kontrasta, bilo u prirodi ili urbanom načinu života... Rekao bih i da jednako sve to možemo da pronađemo u sportu, biznisu, umjetnosti...
Sociološki kontekst svih dešavanja, pa i politika i ekonomija, utiču na sva pretapanja i prelamanja, kako u svijetu, tako i u mojim fotografijama. Na osnovu svega toga mogu da kažem da od svakog rada može da se napravi mnogo dublje objašnjenje i pronađe dublja filozofija u odnosu na ono što je vizuelno prikazano. Mislim da ovakvi koncepti fotografija koje godinama radim zapravo su i korisni za razne stvari, jer je moguće napraviti i namjernu seriju, sa ciljem objašnjavanja raznih segmenata društva, upravo zbog međusobnog preklapanja, izviranja, prekrivanja. Sve zavisi od ekspozicije koja je korišćena...
Da ne bude zabune, moj rad nije dokumentarnog tipa, i kao nešto što je pitanje kadra i trenutka rijetko je zastupljen, iako ranije jeste bio. Već dugo vremena se oslanjam na umjetnički način razmišljanja i rada, ponajviše na muziku i film, a rekao bih da su fotografije nekako i bliže muzici, zbog zvučnih slika koje se kreiraju.
Imate li neke želje kada je u pitanju ova izložba?
Volio bih da što više ljudi vidi izložbu. Mislim da je to neka vrsta unikatne predstave i lično mislim da nikoga neće ostaviti ravnodušnim, barem neki od kadrova. Naravno, ne može se sve svima sviđati, ali siguran sam da će svako moći da nađe nešto u ovim prikazima. Zato je izložba otvorena za sve, od djece, mladih, starijih, poštovalaca, laika, kolega, stručnjaka, a to je ono što je meni bitno...
Svakako, mi smo konzumentska generacija, a i čovjek je kao biće jednostavno takav. Dodao bih i da su izložbe bilo kog tipa veoma bitne, zbog autora koji tako može da iskusi sopstvenu ekspresiju kao čovjeka, ali i zbog onog trenutka kada autor gubi svoju moć, što se dešava kada neki gledalac počne samostalno da percipira njegov rad.
Koliko je važno to kodiranje slika kojem pristupa svaki pojedinačni gledalac?
To je suština. Najbolji primjer tome je apstraktna likovna umjetnost, koja je i u mojim fotografijama dosta prisutna, bez obzira na to što se figuracija može uočiti i vidjeti. Dakle, to kodiranje i samostalno tumačenje je i cilj na neki način, ali i moć koja se ogleda u različitim načinima čitanja u zavisnosti od osobe do osobe i njihovih sklonosti, navika, težnji, ideja...
Zbog toga je to sve dobro, pa i kada neko pronađe razloge i argumente zbog čega mu se nešto ne sviđa, jednako kao što neko ima one za dopadanje i priželjkivanje tog djela... Razlozi su, kao i ukusi, različiti. Moderna umjetnost ponajviše ima moć da govori, prikaže, oslika, bez znanja šta će postići... To je sublimat bilo koje umjetnosti, a pogotovo moderne i apstraktne...
Seriju filma bi mogao da prati saundtrek
Bavite se i muzikom i filmom, a čiji su elementi često vidljivi u Vašim fotografijama. Interesantno je i da fotografijama dajete imena izvučena iz muzičkih pjesama. Jesu li nazivi fotografija možda i vodič za neku muzičku plejlistu?
Moje radove uvijek nazivam po nekim stihovima iz meni upečatljivih i bitnih pjesama. Mnogo mojih radova je direktno inspirisano muzikom, a i ja funkcionišem na toj bazi, makar mi je mnogo važna u svemu. Muzika je dio mnogih mojih kadrova. Seriju filma bi svakako mogao da prati neki saundtrek, određena muzička numera... Boje, forme, svjetlo i tama prikazuju zvučnu, kroz vizuelnu, sliku. I audio i video imaju korelaciju da nam nešto prezentuju, bilo kroz zvuk ili sliku, a kod mene je to neodvojivo. Uvijek tačno znam na šta me slike podsjećaju.
Za mnoge fotografije se čovjek veže i budu bitne
Neke od Vaših fotografija, makar na momente, djeluju kao intimne i lične. Da li i koliko na izložbama dijelite djela iz privatnih albuma?
Sve zavisi. Ima tu nekih likova ili situacija koji mi jesu bitni. Naravno, ima mnogo više toga što uopšte ne prikazujem. Za sve postoji vrijeme i način, ali za dosta nekih fotografija se čovjek veže i ima važnu korelaciju sa vizuelnim situacijama, pa je tako i da neke koje ja kreiram i koje su meni bitne, a koje posmatrač ne može razumjeti ili spoznati.
Nekada, iako izgledaju kao da su iz privatne sfere, one to ne moraju biti jer su dovoljno vizuelno enigmatične i funkcionalne na nekom drugom nivou da se ne moraju gledati kroz privatni... Uglavnom se trudim da ono što izlažem ne bude iz privatnog sektora, već da to zadržim za sebe...
Komercijalizacijom fotografija gubi na čari i vrijednosti
Sve više svjedočimo komercijalizaciji fotografije kroz beskonačan niz klikova na telefonu ili slično digitalno štancanje, umnožavanje i širenje različitim putevima... Da li tako fotografija danas gubi na vrijednosti?
Fotografija time definitivno gubi na nekoj vrijednosti. Fotografije su se nekada morale napraviti i to na posebne načine, a čar stvaranja i kreiranja fotografija koje je taj proces zahtijevao od početka do kraja činili su da njena vrijednost vremenom ne blijedi. No, to je vrijeme koje je prošlo. Od početka digitalne fotografije, a onda dodatno s pojavom društvenih mreža, vrijednost fotografije kao umjetničkog djela ili čak fotografije sa strane dokumentaristike, obezvrijeđena je.
Ne treba zaboraviti da fotografija ima ogromni dokumentarni doprinos koji se vremenom izgubio i zbog toga što je sve dostupnije i češče montiranje, odnosno namještanje fotografija i intervenisanje, ali i korišćenje fotografija koje su stare po nekoliko godina zarad određene svrhe i cilja, što obično ide pod spin-problemima. Nažalost, sve to je neizbježno danas. Samim tim, fotografija koja jeste koncipirana kao umjetnički koncept počinje da se izdvaja. Smatram da upravo zbog toga sve ovo i treba da postoji, i fotografi dokumentarnog tipa, korporativnog, umjetničkog, raznih profilacija...
I sami ste angažovani kao fotograf na nekim događajima... Kako se odvijaju takvi zadaci, kako im pristupaš?
Kad sam na zadatku na nekom fotografisanju, to su uglavnom već unaprijed dogovoreni setovi koji idu mahinalno. Potpuno odvajam te segmente. Nekada, naravno, neki program može da bude izuzetno inspirativan, kao što su predstave ili koncerti, tako da nije isključeno i da to može koristiti u kontekstu umjetničke fotografije. No, tu vrsta posla kao što su fotografija i grafički dizajn u korporativnom smislu, ni u kakvu vezu ne dovodim sa svojim radom.
Bonus video:
