Među ljudima ničija, među čitaocima svoja i naša

Zovem se pjesnik, jer drugog imena nemam, mojim venama teče mastilo, po zanimanju sam čovjek, mada takvi nikom ne trebaju”, stihovi su pjesnikinje Save Radulović.

A da takvi kao ona i te kako trebaju pokazala je promocija njene druge zbirke poezije “Ničija šćer” koja je promovisana u Nikšiću, odakle kreće njeno putovanje po Crnoj Gori.

”Jednom kad moja olovka stane i moj um zaćuti, a srce prestane udarati zareze, sahranite me u omiljenom stihu da zaspim u zagrljaju voljenih slova”, poručuje pjesmom poetesa publici koja je ispunila salu Inovaciono-preduzetničkog centra “Tehnopolis” do poslednjeg mjesta.

Prema riječima dr Predraga Živkovića, zbornički slavoluk Save Radulović, prkosno negira bilo kakav čin pripadnosti, a njena poezija je povezana sa tajnom smrti i ponovnim rađanjem.

”Sava Radulović insistira na jednom autentičnom maniru svoje spoznaje koja se deskriptivno može čitati i shvatiti kao anarhistički, ako ne i bakunjivoski prkos protiv primogeniture drskosti čitaoca i književne kritike da autora nasilno svrstaju u rubrike simboličke i preparirane podnošljivosti”, kazao je Živković.

Kako je istakao, Sava nam sa svojim literarnim čedom nudi “ključeve snova”, a “Ničija šćer” nije “oglašavanje jeftinog i sekularizovanog feminizma ili fragmentisanje našeg otačaštva, već izvor i epitoma onih tradicija u kojima je žena bila motiv za uzdizanje ‘misterije zvane žena’, ali nikako i nekog otisnutog matrijarhata”.

Književnik i izdavač Radomir Uljarević istakao je da književnost, ali ni Sava, ne podnose osrednje pjesnike.

”Ona dolazi niotkuda, neočekivano kao kakav zračak kad se probije između oblaka i donosi tu novu, neiskazanu riječ. Da li je Sava izabrala muze ‘Ničije šćeri’ ili su šćeri sjećanja Mnemozine izabrale za svoje društvo baš Savu, kao još jednu od ničijih šćeri, već šćeri sjećanja”, pitao je Uljarević.

Autorka naslovom zbirke, kako je rekao, opominje neoprezne čitaoce, a takvih je ponajviše, šta ih sve čeka između redova.

”Čija je Sava? Ničija šćer. Ona lebdi, nedodirljiva, nestišljiva, promiče kao da je ničija. To ničija i znači da ne pripada ovdje ili da ne pripada sasvim nigdje. Sava jasno zna da ima samo sebe, ako je već ničija. A da pripada nekome ne bi imala sebe i ne bi bila svoja. Sava je sva svoja do čega joj je jako stalo”, rekao je Uljarević i dodao da bi Sava ipak mogla da bude nečija - Lorkino poetsko čedo.

A opet, kako je istakao, kako može biti ničija ona koja je rođena kao pjesnikinja. Sava samo ne dozvoljava da je čitalac smjesti u kalupe koji joj ne pripadaju, jer ona, po sopstvenom izboru, pripada samo poeziji, a, kako je rekao Uljarević, poezija je šćer neba.

”Ako je ničiji on pripada svima i ne pripada nikome, on je neko ko je nad svim i upravo tu lakoću i ljepotu nam svojim stihovima iskazuje Sava”, poručio je Uljarević.

Književnik i jedan od recenzenata knjige Milutin Mićović rekao je da se u Savinim pjesmama čitalac poistovjećuje sa stihovima jer prepoznaje sebe u njima, a to je smisao pisanja i susreta kroz čitanje i pisanje.

”Na samom početku pjesnik nema svoju riječ i svoje mjesto na svijetu. Ima samo svoje drhtanje i svoj mogući unutrašnji potres koji osjeća da ga može raznijeti. On se budi, rađa i nalazi mjesto sopstvenom eksplozijom, potresom, koji je istovremeno i razoran i stvaralački. Ko to pretrpi i srećno prođe kroz taj potres on postaje pjesnik, jer on kroz taj potres zadobija riječ da opiše šta mu se to desilo. To što mu se desilo, kada izražava riječima, mora da je duboko i moćno da ga i drugi razumiju. Pjesnički potres biva osvijetljen riječima i smislom”, istakao je Mićović.

Sava, prema njegovim riječima, ima sreću da umije da izgovara taj sopstveni potres, da kroz njega raste i da je ljudi prepoznaju kroz njene riječi.

”Lako je napisati kad dođe”, kazao je Mićović, “ali treba izdržati dok to dođe”.

A Sava ne samo da je izdržala, nego je uspjela da nas njene riječi dotaknu, da, kako je kazao Mićović, probude u nama ona najtananija i najljepša osjećanja, i da nas obuzme osjećaj “plemenite tišine” koju izaziva pjesnička riječ “srne među zvjerovima”, kako je nazvao. Kako je istakao, Sava njeguje jedinstven stil. Riječ je, poručio je, o pjesnikinji koji svjedoči svoje riječi, koja ima svoj život, koja je sva svoja i koja je, ako među ljudima ničija, među čitaocima svoja i naša.

A svoja, naša Sava, publici je podarila stihove, plemenitu tišinu, podijelila sa njima pjesnički potres, a oni joj uzvratili emocijama, suzom i osmijehom.

”’Ničija šćer’ nije samo moj glas. To je glas svih ljudi koji se nijesu snašli u ovom vremenu. Ako je moja prva zbirka ‘Pjesmom te ćutim’ bila moja lična karta, neka mi ova knjiga bude pasoš u svijet književnosti”, kazala je pjesnikinja i zahvalila se svima koji su pomogli da “Ničija šćer” ugleda svjetlost dana.

Za “pjesnički pasoš” poetesa koju “nije sramota što je sama, a svi su njeni” ne mora da brine - biće on dovoljno “ispečatiran” da odluži “kaznu” i ispiše sve bijele hartije kojih se dohvati, jer njeno “prokletstvo” da bude pjesnik, a olovka njen mač, daju joj snagu “da stvara bez prestanka, da diše azbučni vazduh i da joj hrana bude poezija”.

Tom “hranom” posjetice su “nahranili” glumac Jovan Dabović i pjesnikinja Nataša Lalatović koji su kazivali stihove iz “Ničije šćeri” i uvjerili sve da Sava poezijom ne “raznosi samo sebe do temelja” već i sve one koji imaju priliku da čitaju ili slušaju njene pjesme.

Veče pjesnikinje koja, kako kaže, nije bila “šćer iz kataloga” i koja je odlučila da joj “hartija bude dom, a olovka burma” vodila je novinarka Sonja Vujadinović.