Moderno društvo nije zdravo i ne podstiče ljude da se razvijaju, dok uspostavljena hijerarhija, kao rezultat kapitalizma, često onemogućava individualni razvoj. Do toga dolazi, između ostalog i jer novac i ekonomija upravljaju politikom, a kultura gubi svoju uzvišenost i sve više se percipira kao zabava, što dalje degradira umjetnost... To u razgovoru za “Vijesti” ističe svjetski poznati violinista, netipični dirigent i dugogodišnji ambasador kulture Slovenije Miha Pogačnik.
I ne samo što konstatuje sve to, Pogačnik decenijama radi na razvijanju mehanizama i istražuje koncepte kojima pokušava ljudima da približi značaj očuvanja kulture i njenih vrijednosti, autentičnosti, a onda i samostalnosti koja znači ažurnost i predusretljivost, a zarad opšteg dobra, suživota u zajednici i međusobnog razvoja. U tome i uspijeva, a promjena je vidljiva na ljudima individualno koji je dalje šire...
Svojim nesvakidašnjim pristupom muzici, umjetnosti i kulturi, virtuoz na violini poručuje da upravo muzika i umjetnost mogu promijeniti društvo i sačuvati autentičnost različitih kultura ugroženih opštom globalizacijom. Tome doprinosi i upoznavanje drugih kultura, na čemu on i radi putem, u svijetu jedinstvenog, projekta... Neumorni idealista i vizionar u razgovoru za “Vijesti” ističe da sa tim ciljem decenijama već organizuje interesantne Balkanske kulturne karavane, u sklopu projekta “Karavan koji spaja kulturne oaze”, a čija je stanica i Crna Gora.
Pogačnik otkriva da radi na pripremi narednog karavana koji kreće iz Slovenije u septembru, a na svojoj ruti ima i Crmnicu gdje će početkom jeseni dovesti umjetnike i njihove pratioce. Pored upoznavanja sa crnogorskom i balkanskom kulturom, posjetioci iz razvijenih evropskih regija uvjeriće se zbog čega je Zapadni Balkan mnogo više od onoga čime ga smatraju, kaže on i detaljnije objašnjava koncept karavana. Istovremeno, Pogačnik je razvio jedinstven i neobičan pristup muzici, prilikom kojeg se udaljava od muzikologije i približava filozofiji života i iskustvu proživljenog iz kojih nastaju osjećanja, a onda i muzika i energije koja se prepliće među publikom i orkestrom koji dijele scenu. Svoj princip je predstavio i u Crnoj Gori gdje je sarađivao sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom (CSO) za koji ima riječi hvale...
Radite na organizaciji Balkanskog kulturnog karavana, povodom čega ste nedavno boravili u Crnoj Gori. Iako je to praksa duga već nekoliko decenija, moglo bi se reći da tek u posljednje vrijeme plijeni pažnju javnosti. Kakav je koncept u pitanju?
Princip našeg karavana je da publika putuje sa umjetnicima i posjećuje odabrane regije, u ovom slučaju država na Balkanu. Taj koncept je i dalje nešto potpuno novo i nigdje se ne događa, iako naš Kulturni karavan traje već 40-50 godina, a praktikovali smo ih i za vrijeme kovida. I kada je bilo nemoguće putovati, nama je uspijevalo, prelazili smo granice. No, svijet se mijenja, i sada kao da živimo u drugom vijeku nakon krize. Osjećam da je ljudima baš sada više nego ikada potrebno da se fizički sretnu, jer smo nekolike godine putovali i sretali se virtualno.
Drugi aspekt kulturnog karavana je meni zanimljiviji i tiče se kulture. Prije svega, mene interesuje Evropa kao genius evropskih regija. Smatram da Evropu prije čine regije nego države, a u svakoj regiji postoji neki genius loci. U svemu tome, najinteresantnija regija u Evropi, po mom mišljenju je Zapadni Balkan, a istovremeno i najmanje poznata i istražena, iako turisti dolaze da ljetuju širom obale. Moj cilj je da prikažem Balkan mimo najpoznatijih turističkih atrakcija, da dovedem Švajcarce, Njemce, Francuze, Holanđane, Austrijance, da oni dožive kulturu ove regije i osjete njenu posebnost. Nije Zapadni Balkan samo srditost i tjeskoba, već mnogo više, šire i dublje od toga.
Karavan predvođen Vama i ranije je dolazio u Crnu Goru. Kada opet kreće i sa kojim ciljem?
Kad je Crna Gora u pitanju, kad god smo boravili ovdje sa Karavanom, slušali smo gusle, upoznavali Njegoša, Marka Miljanova i slične pojave iz crnogorske kulture i tradicije, a sve sa ciljem kako bi ljudi koji dođu doživjeli taj duh koji je ovdje još prisutan. Znate, globalizam je svugdje na neki način napravio mnogo štete, najviše na kulturnom planu. Sve je postalo isto, počevši od lokala koji su preuzeli taj američki pop pristup, pa dalje do umjetnosti, a to je veoma opasno jer gubimo sebe, gubimo svoje korijene.
Balkanski kulturni karavan ponovo će biti organizovan u prvoj polovini septembra, kreće iz Slovenije, ka Bosni, vjerovatno i Hrvatskoj, pa do Crne Gore. Pripremamo teritoriju u Crmnici, gdje bih volio da boravimo prije nego nastavimo ka Srbiji, možda Makedoniji... Zašto idemo tamo, jednostavno je. Sve regije, odnosno svi odabrani gradovi koje ćemo posjetiti su mjesta kojima odišu “kulturne oaze” i koja tako uzdižu naš projekat “Karavan koji spava kulturne oaze”.
Interesuje nas kako pripremiti jednu regiju na takav način da zainteresovani mještani i ljudi koji dolaze iz Evrope, pretežno zapadne, svi zajedno napravimo ono što ja zovem kompozicijom. Interesuje nas, dakle, kako zajedno da komponujemo društvenu kompoziciju oaze u kojoj ljudi žive zajedno, predusretljivi su i ne čekaju da im neko, najčešće država, nešto organizuje, već da sami proaktivno i kreativno grade zajednice budućnosti. A pitanje je kakve su zajednice budućnosti.
Kako Vi vidite zajednice budućnosti i šta mislite o današnjim?
Mnogo je ljudi koji više ne vole da žive u velikim gradovima, jer je život u njima postao mehanički. Čovjek se izgubi, nema više mogućnost da se upozna kroz druge ljude jer najviše vremena provodi socijalno otuđen ili čak sa ograničenim kretanjem, ukoliko izbije pandemija. Ideja zajednice nije bježanje od realnosti, izolacija, samostalnost i individualizam, već je njen cilj uzdizanje kulture. Iz zajednice kreće impuls, budi se svijest o suverenosti, u kontekstu da čovjek sam odlučuje o svojoj sudbini, a ne da čeka da neko drugi nešto uradi za njega. Važno je pružiti ljudima mogućnost da se razviju i da skupa, kao zajednica, nađu put i ideju o tome kako da se organizuju, u zavisnosti od toga kakve kvalitete i/ili kompetencije imaju individualno.
Zajednica bi trebalo da funkcioniše poput simfonijskog orkestra. Da bi jedna zajednica bila tako organizovana treba svako da ima određenu ulogu, baš kao i muzičari u simfonijskom orkestru. Svaka kompetencija ima svoj plac iz kojeg sa ostalima radi zajedno, a na visoko profesionalnom nivou. Današnje zajednice ne vidim kao takve. Generalno zajednice vidim kao pra-selo, arhetipično selo u kojem su tri sfere društvenog života na intenzivan i kreativan način u razvoju: sfera ekonomije, sfera kulture i sfera (među)ljudskih odnosa. Rekao bih politika, ali je taj termin u današnjem društvu poprimio veoma loše značenje.
Politika je danas pod uticajem ekonomije, tako da ekonomija upravlja onima koji su u politici i potplaćuje ih, pa onda politike nijesu suverene i moraju da slijede ekonomiju, dok kultura nema pravog uticaja, već je percipirana kao zabava. Zbog toga moderno društvo nije zdravo, nema uticaja na ljude da se razviju. Nama je ideja da u mikrokosmosu radimo na tome. Taj koncept je veoma tražen i po Evropi i u svijetu, jer ljudi traže načine kako da izgrade nove zajednice. Velika je to tema.
Karavan kreće u septembru, rekli ste. Možete li otkriti više detalja i da li ste došli do nekih zaključaka tokom boravka u Crnoj Gori?
Mi već neko vrijeme aktivno radimo na svim tim pripremama, tako da ne mogu dati tačne podatke i sve detalje, ali trebalo bi krajem avgusta ili u prvoj polovini septembra da krenemo na put. U Crnoj Gori će odredište biti Crmnica, kao i prošle godine... Što se tiče Crmnice, rekao bih da je sudbina zaslužna za to, stvari su se poklopile... Tamo smo upoznali prekrasne ljude, porodice, domaćinstva... Svi oni su mi rekli da je put do njih veoma loš, da je teško doći i zaista je infrastruktura zapostavljena u tom dijelu. Bez obzira na sve, kad smo stigli tamo i ja sam se oduševio kao i svi drugi. Bilo je divno, to je područje koje još nije iskvareno, jer divlji, turbo turizam do sada nije tamo stigao. Nas 35 putnika smo bili smješteni u četiri-pet kuća. Ljudi su komentarisali da je taj predio poput raja.
U razgovorima smo sa jednom porodicom sa kojom sarađujemo i zamolili smo ih da i oni pokušaju da angažuju neke preduzetnike, donatore, izuzetne ljude sa vizijom da sve to bude nešto više od turizma. Ideja je da napravimo fondaciju i vidimo kako će se dalje razvijati stvari, jer ne postoji neki model na koji bismo se mogli ugledati, jer, kada je kultura u pitanju, tu nema modela, uvijek je autentično. Gdje god da počnemo nešto da razvijamo, bude nešto specifično za to podneblje, nije u pitanju nikakva franšiza ili lanac bilo čega, nije osmišljeno kao trik da se dođe do novca. Mogu reći da smo svi mi zaista idealisti.
Kako uspijeva idealista, umjetnik, violinista, da se (iz)bori za svoje ideale u svijetu globalizma, kapitalizma, konzumerizma, odnosno u svijetu u kojem novac prevladava?
Borimo se. Pogledajte šta se događa sa ljudima omamljenim novcem - žive u rusvaju. Ti ljudi prvo misle na novac, a to ne donosi ništa dobro čovjeku. Mi smo idealisti jer smo umjetnici, rekao bih pravi umjetnici. Ako doživiš božansko selo koje otvara remek-djelo muzike, onda znaš da život u kojem se samo trči za novcem i teži za nekim materijalnim, zapravo ništa ne donosi i samo kratkoročno pruža egu neki osjećaj moći, snage i važnosti. Imam godine života i iskustva za sobom i znam kako sve to funkcioniše.
Upravo zbog toga, uvijek kažem da upravo mi stariji treba mladoj generaciji da omogućimo da budu idealisti. Život nije samo ono što upijamo čulima, već mnogo više od toga. Tako kroz ovo što radimo, ja težim da ljudima omogućimo da se sjete šta su bili ili željeli da budu kad su bili mladi ili mlađi... Možda su bili idealisti, ali su idealizam odbacili jer je svijet grub prema idealizmu, prema velikim idealima. To je najgore što se danas događa. I kad ste već spomenuli, globalizam je strašno opasan. Ukoliko prođe i sasvim zavlada svijetom, možemo se pozdraviti sa svime onim što se zove civilizacija, u iskonskom smislu.
Ambasador kulture Slovenije ste već duže od pola vijeka, promovišete kulturu i umjetnost, istražujete i eksperimentišete... Možete li uporediti vrijeme i kulturu iz perioda kada ste počinjali i ovoga u kojem sada živimo?
Visoka kultura, klasična kultura uvijek je bilo nešto boutique, namijenjena kulturnim elitama. Prekrasnim gradovima srednje i istočne Evrope uvijek je bila vidljiva visoka kultura. Svako je imao svoju operu, svoju filharmoniju, teatar i slično, a onda je to izbačeno iz prvobitne zamisli. Počelo se podrazumijevati da je to namijenjenu za neku kulturnu elitu koja je sve više propadala i nije znala šta sa svime time. Tipa, ljudi odlaze na koncerte, ali skoro svi žele laki program koji se ne mora aktivno i s pažnjom slušati, već je nešto jednostavno i pristupačno. Tako je kultura postala neka vrsta visoke zabave, i teatar i klasična muzika i opera... A kada se izgubi uzvišena kultura i prilagodi se potrebama, onda i ona sama opada, ne razvija se. Umjetnost u periodu Jugoslavije bila je na veoma visokom nivou, jer je država to čuvala i držala na visini znajući da će i društvo biti takvo, trudiće se da odgovori takvoj kulturi. Ja sam svoju karijeru počeo sedamdesetih godina.
Koncertni život skoro već nekoliko vjekova ide po istom principu, pa se tako ništa ne mijenja ni po tom pitanju. Na kraju, sve ostaje u koncertnoj sali. Ljudi imaju lijep doživljaj, možda ih to na trenutke podigne, prodrma, ali se onda vraćaju svojim životima, obavezama i rutini kakva je bila i prije tog koncerta. Ja volim da kažem da je umjetnost važna, ali nije na pravi način predstavljena i ponuđena društvu. Zbog toga već dugo radim na tome i ispitujem kako umjetnost treba i mora da se pozicionira, a da bi mladi našli put ka njoj.
Kakva je relacija između umjetnosti, publike, možda mladih prvenstveno, a onda i tehnologije?
Mladi su danas uhapšeni u elektronske svjetove, sve se odvija virtuelno, na mrežama, stalni apdejti zaglupljuju čovjeka, a sve to nema nikakve veze sa umjetnošću. Siguran sam da dimenzija visoke umjetnosti ne ide sa kvantitetom. Ukoliko se nešto veoma bitno, intenzivno i supstancijalno dogodi, pa čak i samo za 20 ljudi, nema veze, jer to ima uticaja na čitavu atmosferu. Potrebno je komponovati društvene situacije tako da može nešto najbitnije da se dogodi, a bez obzira na to za koliko se ljudi priprema to nešto, jer je samo bitno da se nešto događa.
Važno je da se zraci kulture i umjetnosti šire, produže i nastave svoje djelovanje na čovječanstvo, bez obzira na koliko ljudi će uticati. Jer, za promjenu u društvu nikada nije bila potrebna masovnost, ali jeste buđenje i svega par ljudi koji će prvi nešto pokrenuti, a koji će onda povući i ostale. I sada je tako, na globalnom planu. Ukoliko se masa probudi, elite nemaju šanse.
No, pitanje je šta budi masu i na koji način će ona reagovati. Po mom mišljenju, dva su faktora, agresija i kultura. Mene interesuje kultura, iako je možda i ta agresija potrebna, jer ona potvrđuje da je moguće reći “ne” i suprotstaviti se. U politici uvijek postoji pozicija i opozicija, a ukoliko se toliko oprečnih stavova i sukobei, može izbiti rat, što se oduvijek ponavlja. Kultura nudi kompoziciju koja je na višem nivou. Mene zanima kako uvesti kompoziciju u politiku, jer nije sve negativno ni u čemu, pa ni u politici. U svim strujama postoji nešto pozitivno što treba upoznati i uzdići do sfere kompozicije. Svakako, kada govorim o kompoziciji, govorim o društvenoj kompoziciji koja predstavlja balans, dinamični balans između ekstrema o kojem se ne može govoriti, već se mora iskusiti.
Kako biste približili taj dinamični balans u kontekstu svakodnevice?
Blisko tome je i ideja pra-sela koju sam spominjao. Šta je praselo kao ideja, kako mogu ljudi živjeti zajedno ukoliko su toliko različiti i individualisti? Ipak, mora postojati put gdje različite kompetencije i odgovornosti mogu konstruktivno raditi zajedno, ali ne uvijek isključivo za sebe i sebično, već po principu opšteg dobra. Nije najbitnija lična korist, već i pomoć nekome, a to predstavlja neku vrstu magičnog ključa. I tako treba pristupati uvijek i svemu u životu, sa pitanjem “Kako ja mogu pomoći tebi?”.
Na primjeru razgovora, uvijek treba imati na umu i šta pružamo drugoj osobi, slušaocu ili sagovorniku, a ne samo govoriti zarad svojih potreba ili koristi. Danas toga nema. To su elementi novog društva, a to nije socijalizam. Poznato je da ukoliko radiš samo zarad novca, onda se već klizi ka dolje. Može se raditi na različite načine i dobijati novac, ali i ako novac nije glavni, moguće je ostvariti neki uspjeh, a ukoliko za njime trčiš - kakav je to život, kako živite i u čemu pronalazite inspiraciju za dalji razvoj? Inspiracija je put razvoja i to je najznačajnije za svakog čovjeka, da može da se razvija. Među najvećim problemima danas je to što vlada hijerarhija koja ne dozvoljava razvoj.
Prije nego što Balkanski kulturni karavan krene u svoju misiju ove godine, kakvi su planovi u međuvremenu?
Uvijek se nešto dešava i na nečemu radi. Trenutno najviše u Hrvatskoj, ali i u Crnoj Gori gdje imam saradnike. Postoje neke ideje za april i dogovorene saradnje sa crnogorskim firmama. Moja je ideja da razgovaram sa ljudima i predstavnicima kompanija kojima nije jedini cilj za kojim trče novac, nego je rezultat, a cilj je nešto drugo. Septembar ostaje rezervisan za Balkanski kulturni karavan za koji su pripreme u toku. Otkriću Vam i da ću pokušati da dogovorim nastup Crnogorskog simfonijskog orkestra u Njemačkoj...
Pohvale za CSO i publiku u Crnoj Gori
U prvom dijelu sezone nastupali ste u Muzičkom centru u Podgorici. Nije prvi put da sarađujete sa crnogorskim muzičarima, ali kakve impresije nosite nakon ovog puta?
Baš tokom posljednjeg našeg Karavana sam sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom nastupao u Muzičkom centru. Moj princip je takav da publika sjedi između izvođača, u orkestru, dok ih ja vodim kroz muziku, crtam, prevodim ono što osjećaju u neku drugu dimenziju, o čemu sam govorio i prilikom našeg prošlog razgovora. Svakako, bilo je vrlo interesantno, a najbolje bi Vam to rekli muzičari.
Umjetnici, kada smo počeli sa koncertom, najprije su bili začuđeni, ne znaju šta sviraju, ali prihvataju to i žele da vide šta će biti dalje. Ja svakako imam iskustva sa tim, na tome odavno radim i polako onda počinjem da govorim, crtam, projektujem proces, organski proces nastajanja remek-djela. I shvatili su šta želim, oni su profesionalci. Svakako, mogli su odmah da se prebace u efektivno sviranje, ali su umjesto toga pratili moj tok. Pored muzičara i publika je bila odlična. Oni su primijetili kako se mijenja atituda muzičara u određenim vremenskim intervalima. Nažalost, sala Muzičkog centra ima problema sa vodom, vlagom, dok je mala sala odlična i zvuk je u njoj perfektan.
Čovjek je svoje remek-djelo
Kako biste objasnili čitaocima svoj pristup muziciranju?
Stvar je u tome da ja ne govorim i ne praktikujem muzikologiju, odnosno ono što se normalno (na)uči u muzičkim školama, već govorim filozofijom, životnim iskustvom, nedisciplinarno i kad to radim, muzičari uvijek na nov način sviraju ono što već od ranije znaju, a to se osjeti, jer daju sto odsto sebe. Publika to odmah primijeti, to su stvari koje nisu fizičke, već duševne, što se osjeti na samom početku.
Tako je bilo i u Muzičkom centru gdje su nakon koncerta neki od prisutnih plakali, neki uzdisali, neki su bili ozareni i šta da kažem nego da je sve to nevjerovatno, vidi se da na taj način umjetnost ima direktni uticaj na čovjeka. Moj način rada je takav da ne očekujem znanje, važno mi je da objasnim i povežem ono što se čuje i doživljava, jer tako i ljudi koji nemaju veze sa klasičnom muzikom, spoznaju da to nije samo nešto lijepo, već i put za razvoj.
Šta time poručujete i umjetnicima i publici, a ovom prilikom i čitaocima?
Mislim da svaki čovjek treba da počne da radi na sebi kao na svom remek-djelu. Za početak, postavljajte sebi pitanja vezana u vezi sa dugim vremenskim periodima, razmišljajte šta možete promijeniti, šta je uzrok nečemu, a onda će dolaziti nova pitanja i iako niko ne zna šta može biti rezultat tih intervencija, šta se događa kasnije. Nepoznato je, jer je sve individualno, ali je važno zasaditi to sjeme u sebi koje će podsticati na rast i razvoj, jednako lični, ali i progres zajednice.
Bonus video:
