Predstavom “Ujka Vanja” u režiji Mirka Radonjića Crnogorsko narodno pozorište (CNP) na najbolji mogući način ustupilo je scenu alternativnijem teatarskom izrazu, do tančina promišljenom i rijetko viđenom u nekoj pozorišnoj instituciji, a koji je suptilno zavladao gledalištem potvrđujući odavno ustanovljen kvalitet odabrane ekipe, ali i višestruku otvorenost ove kuće ka repertoarskoj raznovrsnosti, drugačijim izrazima, vizijama, rukopisima i tematikama.
Koristeći prednosti institucionalne produkcije, ansambl okupljen oko komada koji je utemeljen na djelu Antona Pavloviča Čehova, dekonstruiše očekivani glas klasike i prkosi ukalupljenom balansu igre i života, a pritom ne krnji Čehova koji je prisutan i ogleda se u najsnažnijim pitanjima koja izviru ka publici. Sjajno zaokruženi “Ujka Vanja”, čiju adaptaciju i dramaturgiju potpisuje Ilija Đurović, poentira u svakoj sceni dok dinamično i moćno vozi publiku kroz razne aluzije, simbole, dijaloge, probleme, i to na vrhunski i moćan način.
Glumački ansambl u kojem svaki pojedinac dobija sopstveni prostor u pravoj timskoj igri i međusobnom nadopunjavanju, vodi prisutne kroz predstavu, vraćajući se 200 godina unazad, da bi zatim akcentirali poznate Čehovljeve motive, a onda i nemilosrdno preispitivali današnjicu, vrijeme, prostor i okolnosti čiji objekti jesmo ili postajemo. Bez sumnje, predstava je kritički angažovana na pronicljiv način, atraktivna, kompleksna, podsticajna, duhovita, individualno univerzalna, u svakom trenutku izuzetno jaka i važna, kako za pozorišnu umjetnost, teatarski izraz u Crnoj Gori, produkciju i program CNP-a, tako i za publiku u svim redovima gledališta.
Da ovim komadom uzdižu teatarski izraz na novi nivo, potvrdila je i glumica Tihana Ćulafić koja svojevrsnim prologom "otvara" predstavu.
"Na jednoj od proba došli smo do te improvizacije i mirisa pozorišta, pa je Ilija i napisao taj uvodni tekst kojim ja otvaram predstavu. Čehov se radi toliko godina i mislim da smo mi u odnosu na te repeticije i u odnosu na to šta je pozorište bilo prije a šta je pozorište sada, našim 'Ujka Vanjom' otvorili i neku novu dimenziju tog pozorišnog vremena i prostora", kazala je Ćulafić.
Očigledno je i da, za razliku od mnogih ambicioznih projekata sa angažovanim umecima, ova predstava ne šapuće prisutnima nerazumljivu visoku filozofiju (intelektualnih) elita, ne predlaže rješenja i odgovore, ne podilazi publici jeftinim humorom koji će zadovoljiti potrebnu dozu smijeha, ne propagira lakoću postojanja niti tjeskobu pesimizma i lutanja, ali magično ište i dobija budnost, prisustvo, pažnju, duh, otvorenost... Možda je nekima svega toga potrebno malo više, pa i “želuca” zarad ogledanja i sagledavanja sebe i društva koje gradimo i u kojem egzistiramo... U svemu tome smijeh dođe kao reakcija na svjesnost, potvrda provokacije, oružje protiv gluposti, znak razlikovanja prizemnog i kompleksnog, banalnog i mudrog, parodije i komedije, sarkazma i ironije, a što je najvažnije, atmosfera je takva da smijeh biva iskren, spontan, glasan, ljekovit...
Predstava je premijerno izvedena u petak veče u CNP-u i na programu je ponovo večeras u 20 časova na velikoj sceni, a iako su sve ulaznice za ovo igranje rasprodate, ostaje kao preporuka za gledanje i uživanje u nesvakidašnjem i upečatljivom komadu, uz druge naslove među kojima odzvanja i “Jerma”, kao nepogrešivi izbori koji će se uvući u stomak i um.
Da “Ujka Vanja” otvara prostor za komunikaciju sa publikom, govori i to što predstava apsolutno nikoga nije ostavila ravnodušnim, pa je bilo primjera da neki od posjetilaca nijesu “izdržali” do kraja, a isto tako se mnogi drugi nijesu suzdržavali reakcija tokom igre, niti su na kraju štedjeli dlanove pa su pozdravili ansambl gromoglasnim aplauzom i stojećim ovacijama.
Jasno je da ansambl donosi igru alternativnih elemenata i pokazuje sposobnost da ide paralelno sa društvenim stanjem, kretanjima i problemima, ukrštajući se sa njima, a “žica” kojom pogađaju humor je dobro naštimovana i nepogrešiva.
S obzirom na to da je ovo i prva premijera u godini kada CNP obilježava jubilej, 70 godina postojanja, kao sasvim simbolična oda teatru može se tumačiti uvod u predstavu, iliti predigra, sa fokusom na pozorište, njegovu prošlost, miris, značaj, ljepotu, život... Ta predigra podstiče prisutne da duboko udahnu miris teatarske građe, jer “Čehovljev naturalizam je u mirisima” podsjeća ekipa koja prisutne dalje vodi i kroz pitanja i istraživanja onoga što Čehov danas predstavlja i zbog čega (toliko) univerzalan, jedan od najznačajnijih klasika...
"Čehovljeve teme su vječne, toliko da pocrtavanje te vječnosti nije više nužno potrebno, tako da ja uvijek tražim taj sloj iza. Pitanje režije je elementarno pitanje konteksta, elementarnog, pitanje da li to nešto znači, pa smo zbog toga nadograđivali tu stvar. Takođe, nijesmo imali namjeru da popravljamo Čehova, a kako svakako ne možemo nanijeti nikakvu štetu tom materijalu, pristupili smo mu na jedan drugačiji način, i stojimo iza ovog projekta iskreno, baš onako kako je Čehov stajao iza svojih djela", objasnio je reditelj Radonjić nakon premijere.
Dobro izgrađenim i svedenim rečenicama izvedene su snažne reference na današnjicu koja obiluje nametanjima, pritiscima, nebitnošću... Tako predstavu i ono o čemu govori vidimo gdje god da bi se okrenuli: od konstatacije da se kod nas (više) živi u/od prošlosti, preko problematizovanja nametnutih stavova i smjernica kako treba misliti i kojeg kolumnistu (po)slušati, do tugaljki nad dobijanjem nacionalne penzije i/ili najveće državne nagrade. Stiže se i do društva koje o važnim stvarima ćuti (“dok brblja o nebitnima”), podsjećaju da je vizija o dugoročnoj koristi skoro pa eksces, jer trenutna korist i profit pišu pravila, uz činjenicu i da više nema radnika, fabrika i da se o radničkim pravima ne govori. A uz sve to, potegnuto je i pitanje ljubavi, braka, sreće, sopstvenih izbora, pravih ili pogrešnih i suočavanja sa njima, referiše se i na rat i pitanje “Harkov ili Harki”, ekologiju, pa i saobraćaj, ali i borbu sa problemima, unutrašnjim i okolnim...
Moćan segment predstave je i muzika benda “Pojačano prisustvo” i ono što na instrumentima izvode, ali jednako i momenti sa “Marinom” Prljavog kazališta, pa dalje preko poznate melodije iz “Twin Peaks”, Tome Zdravkovića, Šabana Šaulića, Vlada Geogrijeva... Ne treba zanemariti ni upečatljive kostime koji kreiraju atmosferu, niti scenografiju koja vrhunski oslikava radnju.
A za sve to, jednu vrhunsku dvočasovnu (i malo dužu) vožnju zaslužan je ansambl koji čine, glumci: Aleksandar Gavranić, Jelica Vukčević, Tihana Ćulafić, Pavle Prelević, Ivan Bezmarević, Ilija Gajević, Jelena Laban, Anja Misović (studentkinja II godine glume u klasi Branislava Mićunovića na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju); režiser Mirko Radonjić, koji je preveo tekst i preuzeo dizajn svjetla, Ilija Đurović koji potpisuje adaptaciju i dramaturgiju, scenografkinja Andreja Rondović, kostimografija Lina Leković; bend “Pojačano prisustvo” (Ilija Gajević, Jelena Laban i Pavle Prelević), asistentkinja režije i dramaturgije je Marija Backović, asistentkinja scenografa Jelena Ivančević i izvršna producentkinja Nela Otašević.
Da je kompletna ekipa uživala tokom kreativnog procesa stvaranja, potvrdili su svi, više puta, a to se pokazalo i uspješnim.
"Imala sam beskrajno povjerenje u Mirka Radonjića kao reditelja. Cijeli tim je radio kao jedna velika mašinerija. Uvijek je najbitnije da se procesu rada prepustiš i vjeruješ kolegama, pa je zbog toga i naš rezultat ovakav kakav jeste. Uživali smo", zaključila je Jelica Vukčević.
Bonus video:
