Gdje god se nađe, Katica Nišavić pokušava da širom otvorenih očiju posmatra život i svijet oko sebe, ali i da uživa u svakom trenutku. U takvom ambijentu nastaju spontane i prirodne fotografije od kojih svaka ima sopstveni kontekst i priču. Selekciju fotografija predstavila je na samostalnoj izložbi “Svijet u meni i oko mene, kroz otvorenu blendu”, a koja je otvorena u ponedjeljak veče u holu Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u Podgorici i gdje je dostupna posjetiocima do 16. marta.
Postavka, koju je otvorio crnogorski fotograf i osnivač fotografske galerije “F 64” u Podgorici, Dejan Kalezić, obuhvata fotografije koje su nasta(ja)le na putovanjima, u različitim vremenskim periodima i podnebljima, tokom proteklih nekoliko godina, a na kojima autorka donosi ambijent iz Belgije, Francuske, Španije, Tajlanda... Nišavić u razgovoru za “Vijesti” otkriva i koliko iskustvo putovanja utiče na nju, a koje fotografije i po čemu posebno pamti.
Iako zvanično, stručno obrazovanje nije stekla u polju kamere i fotografije, Nišavić se edukovala kada god je za to imala priliku, a planira i dalje da se usavršava, kaže u razgovoru za “Vijesti”. Nišavić je rođena 1992. godine u Podgorici. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka, a godinama uporedo razvija svoj talenat i njeguje ljubav ka fotografiji. Tako je 2019. godinu provela u Briselu, na umjetničkoj rezidenciji “Destelheide” gdje je fotografisala umjetničke procese i sarađivala na različitim projektima.
Iako se impresije autorke sa otvaranja samostalne izložbe još nijesu sasvim slegle, ona u intervjuu za “Vijesti” prenosi svoje utiske i detaljnije govori o svojim djelima, motivima, inspiraciji...
Naziv izložbe “Svijet u meni i oko mene, kroz otvorenu blendu”, jasno sugeriše na vezu onoga što opservacija i ambijent u kojem se nalazite budi kod Vas, a što predstavljate na fotografijama. Kakva je veza tih svjetova i šta oni zajedno donose?
Upravo je cijeli koncept i kompletna izložba u KIC-u ličnog karaktera, odnosno svi radovi i te kako obuhvataju lični momenat. Kada sam razmišljala o izložbi, javio mi se i taj naziv koji takav kakav je nije bez nekog posebnog razloga, već upravo ukazuje na ono što fotografije znače, nose, donose, što predstavljaju, a to je svijet u meni i svijet oko mene, a kroz otvorenu blendu. Blenda u fotografiji predstavlja bitan parametar u procesu stvaranja, ali sam ja kroz simboliku te sintagme željela da ukažem na otvorenost (osobe) ka svijetu, otvorenost ka novim iskustvima, saznanjima i slično. Sami koncept izložbe obuhvata radove iz više država, više različitih vremenskih perioda, a to su upravo neke emocije i stanja koja sam kao fotograf bilježila i prepoznavala, pod utiskom svega. Kažem da sve fotografije imaju dualno značenje, s obzirom na lični karakter, onda svaki rad i svaki naziv predstavlja neke faze, neka stanja koja sam i ja sama kao autorka prošla na tom mom razvojnom putu tokom putovanja, pa kao takvo predstavlja proces koji je zaokružen. Prikazujem radove koji nose nazive “Van zone komfora”, “Novi počeci”, “Odvažnost”, “Radost”, “Zahvalnost” i zaista je tu dosta različitih emocija koje zajedno čine taj koncept koji sam predstavila. Krenulo je od ideje, došlo je do naziva, selekcije radova i cijelog plana za izložbu.
I kakve su impresije nakon otvaranja izložbe?
Utisci su još svježi i tek ih sumiram, ali mogu reći da sam prezadovoljna sa više aspekata. Došlo je mnogo ljudi, bilo po pozivu ili sopstvenom interesovanju, jer su čuli za izložbu, tako da je posjećenost bila zaista na nivou, hol je bio u potpunosti popunjen, a ja konstantno dobijam lijepe utiske i zaista se vidi iskrenost u tome da su ljudi ganuti gledajući moje radove, jer su se i kod njih pokrenule neke emocije, što je meni posebno važno.
Prikazane fotografije nastale su na putovanjima tokom kojih ste istraživali i upoznavali različite kulture i običaje... S obzirom na to, kako različite destinacije, teritorije, mentaliteti, kulture, urbane/ruralne sredine i sve druge različitosti utiču na Vas i kao umjetnicu i privatno, pošto često ističete i taj momenat ličnog?
Utiču mnogo. Da odmah krenemo od te strane mene kao umjetnice ili fotografa - putovanja su stalna inspiracija, nepresušan izvor ideja i motiva. Gdje god se nađem, ja uvijek pokušavam da širom otvorenih očiju posmatram život i svijet oko sebe, ali i da uživam u svakom trenutku. Onda to prirodno i spontano bilježim kroz objektiv. S obzirom na to, mogu reći da me sve motiviše, bilo da se nađem u nekom užurbanom mjestu gdje sve vrvi od ljudi ili da sam u nekom ruralnom podneblju. Svako područje nudi nešto svoje. Na ličnom nivou mogu da kažem da sam toliko toga prošla i sama se razvila upoznajući različita mjesta, slušajući priče ljudi, spoznajući mnoštvo interesantnih i zanimljivih stvari. Dosta ljudi koje sam upoznala su sebe tražili i koji su na nekom sopstvenom putu i kretanju, što dodatno biva inspirativno.
Ljudi na putovanjima često masovno bilježe znamenitosti ili detalje koji im zapadnu za oko, a rezultat je nerijetko na stotine fotografija u privatnoj memoriji i serija odabranih na društvenim mrežama. Kakav je proces kreacije umjetničke fotografije kod Vas, da li se i koliko razlikuje u odnosu na ono što biste nazvali standardnom, turističkom fotografijom?
U suštini, moram reći da krećem od početka, a to je prezent, trenutak u kojem trenutno jesam, u kojem se nalazim, posmatram, gledam... Tu se rađa inspiracija... Ja se uvijek trudim da napravim neki balans, jer ljudi često imaju enormnu potrebu da sve moguće zabilježe, pa je tako lako otići u krajnost koja naginje ka kvantitetu. E, ja se nekada trudim da stanem. Ono što je mom oku interesantno ili privlačno gledam da zabilježim, ali na način svojstven meni, kako ja to volim i praktikujem. Takođe, gledam i da to ne bude onaj klasični način na koji ljudi fotografišu mjesta prilikom putovanja. Makar pokušavam da prikažem nešto veće i više od toga. Moram istaći i da postoje oni momenti kada namjerno spakujem fotoaparat u torbu, što smatram da je važno za fotografa, jer onda spontanost uživanja u trenutku neće biti narušena... Ali, i fotografišem... Pored fotoaparata, bitno je i upiti ono što se dešava oko mene. To je balans koji pravim. Kasnije, kada dođe do radova i selekcije, proces postaje izazovan. Meni je bio zanimljiv upravo tok osmišljavanja koncepta za izložbu, jer imam mnogo materijala sa različitih putovanja, a na svima su nastajale interesantne fotografije. Pregledajući ih, shvatila sam koliko sam u njihovom nastanku gledala da zadržim ambijent koji fotografišem, a koliko su ljudi uvijek spontano ulazili u prostor koji je u mom fokusu. Na taj način svaki rad zapravo je dobio neku posebnu emociju. Takođe, ti ljudi na fotografijama nikada nijesu klasični modeli na koje smo navikli, oni ne gledaju pravo u kameru, ne poziraju, već su uvijek spontani, prirodni, a u skladu sa ambijentom i atmosferom.
Kako reaguju ljudi uhvaćeni spontano u fotografiji?
Pa, kako se ja u suštini kao fotograf ponašam kada krenem da fotografišem nešto, teško je verbalizovati. Mogu reći da u suštini imam neki suptilan pristup, u smislu da volim da ostvarim neki kontakt očima sa osobom, da ih blago “nanišanim” fotoaparatom, što oni primijete i onda ih ja upitno pogledam, sa osmijehom na licu, da provjerim da li im je u redu da ih fotografišem. Naravno, ukoliko vidim da je situacija takva da je ljudima neugodno, neću ih fotografisati, ali uglavnom dobro reaguju. To me je posebno oduševilo kod Tajlanđana među kojima niko nije odbio da se fotografiše, već su još prirodnije nastavili da rade ono što rade, ponašali se prirodno, bili kakvi i inače jesu, što sam i željela da zabilježim, a oni su mi za to otvorili vrata, bilo da su djeca ili starija lica.
Zašto crno-bijeli pristup?
Ne mogu reći da sam striktno okrenuta crno-bijelim fotografijama, jer sam okrenuta i fotografijama u koloru za koje smatram da daju drugačiju notu i živost. Ipak, u ovom konceptu apsolutno smatram da je crno-bijela fotografija pun pogodak, jer kao takva pruža srž emocijama i značenjima koje radovi nose i u tom crno-bijelom formatu se tumače upravo onako kako sam i željela.
S obzirom na to da fotografija nije Vaš primarni poziv, planirate li i dalje da se bavite njome i usavršavate na tom polju?
Definitivno. Fotografija je stalno prisutna u mom životu, a aktivnije u posljednjih deset godina. Uvijek sam paralelno radila na fotografiji, odnosno na sebi, trudeći se da u tome budem što bolja, pa i tokom studija na Fakultetu političkih nauka koristila sam razne prilike za edukaciju i putovanja, tako da fotografiju nikad nisam zapostavljala, a tek sad ne planiram to. Imam lijepe planove i najave.
Šta biste otkrili čitaocima od budućih projekata?
Ovu izložbu je podržala umjetnička rezidencija u Briselu gdje sam provela godinu dana, a pored toga unaprijed su podržali organizaciju još jedne moje izložbe koja će biti realizovana krajem jeseni ove godine u Briselu, čemu se posebno radujem. S obzirom na to da imam još nekoliko mjeseci ispred sebe do te izložbe, ne vjerujem da će koncept ostati isti, već mislim da će za tu priliku tek da se osmišljava nešto novo i drugačije. To je na pomolu za ovu godinu, a već sam i u nekim pregovorima za izložbe u regionu. Interesovanje stalno raste, šire se lijepi utisci, pa samim tim dolazi i do novih saradnji.
Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?
Mnogo toga bih još rekla, ali ono što bih izdvojila i istakla jeste da ovo zaista smatram nekim svojim ličnim uspjehom. Mnogo sam izlagala na kolektivnim izložbama, a sa svakim novim iskustvom, pohvalama ili nagradama koje sam dobijala, bila sam dodatno motivisana za samostalnu izložbu, iako je dugo trebalo da se za to osmjelim. Sad sam baš ponosna što je do toga došlo i mislim da je ovo samo početak nečeg još većeg i ljepšeg. S obzirom na sve, nadam se da će ovo biti i neka vrsta poruke mladim umjetnicima koji su još nesigurni u sebe, svoj rad ili u mogućnosti kojih ima ili nema. Potrebno je samo da se svako vodi svojim osjećajem, da budu sigurni u sebe, da rade i onda će se pojaviti i prilike, jer mogućnosti postoje. Stvari će se poklopiti, prije ili kasnije.
Djelo zavisi od autora
Fotografija je pristupačnija nego ikada, a kako Vi gledate na tu hiperprodukciju?
Činjenica je da je fotografija danas sve zastupljenija, dodatno zahvaljujući dostupnim uređajima. Tako je omogućeno da svako zabilježi bitne ili odabrane trenutke, a iako to neće svako uraditi na isti način, svakako omogućeno je. U tom dijelu, fotografija jeste omasovljena, ali bez obzira na to, ipak sve zavisi od individualnog pristupa. Ja fotografiju posmatram kao nešto vrijedno, bitno, ali i kao široku oblast u kojoj svako može da pliva i gdje svako može da nađe neku oblast koja ga interesuje i prijemčiva mu je i bliska, bilo da je u pitanju dokumentarna, umjetnička, komercijalna fotografija, sve je stvar izbora. Ja na fotografiju uvijek gledam kao na umjetnost i po mom mišljenju njena glavna karakteristika je ta reproduktivnost zbog koje ona, u poređenju sa drugim vizuelnim umjetnostima poput slikarstva, omogućava reprodukciju materijala. Ipak, mislim da kada je dobar fotograf i kada je materijal dobar, fotografija zadržava ono što je esencijalno...
Afrički festival posebno iskustvo sa upečatljivim radovima
Djeluje da mnoge fotografije imaju dublju priču ili uspomenu od trenutka kada aparat škljocne. Da li biste neke podijelili?
Naravno, dobro ste zapazili. Na primjer, na izložbi se mogu vidjeti radovi djece Afrikanaca, poput jednog dječaka koji drži palice za bubnjeve, tu je i djevojčica čija fotografija otvara koncept, a zove se “Novi počeci”. Te fotografije su nastale na afričkom festivalu u Belgiji. To ističem kao predivno iskustvo, jer sam tada tek počela da živim u Belgiji gdje sam provela godinu dana, u sklopu rezidencijalnog boravka. Na taj festival sam otišla sasvim spontano, pozvana da radim i fotografišem. Iako sam bila sama u tome, sa svime/a sam se upoznala putem kamere i fotoaparata, polako se odomaćivala. Moje je zapažanje da iza tih fotografija stoji neka posebna, čak i najljepša energija i slavljenje života, mogu slobodno da kažem. To su ljudi koji su svojom radošću pokazali koliko je malo dovoljno da čovjek bude srećan i koliko novac zapravo nije važan, jer oni slave ono što imaju i koliko im je potrebno. Posebno mi je značilo kad sam vidjela ples i osjetila energiju i slavljenje tog slobodnog duha, kako jedan rad i nosi naziv... Svakako, ima i drugih radova, raznovrsni su... Izdvoijila bih i rad koji nosi naziv “Lutajući” na kojoj je jedna djevojka koju sam upoznala na jednoj od edukacija po dolasku u Belgiju. Ona živi nomadskim načinom života, u stalnom kretanju, za njom je mnogo neobičnih i zanimljivih iskustava, poput toga da je živjela specifičnim stilom zauzimajući napuštena mjesta, stanove i slično, što je vrlo inspirativno. Svi radovi su različiti, a iza svakog rada je i zanimljiva priča.
Bonus video:
