Poslije pedesetih godina prošlog vijeka, crnogorska literatura pravi zaokret prema svestranijim, suptilnijim misaono-estetskim istraživanjima, savremenijem tretmanu i transponovanju sve složenijih stanja vremena. “Romantičnu raspjevanost, utilitarnost humanističke poruke kao bitne karakteristike i izraza prvih poratnih godina, kaže Milorad Stojović, smjenjuju šire, modernije umjetničke koncepcije, uz iskušenja i nesporazume koji neminovno prate svaki uspješniji umjetnički čin...”
Još za studentskih dana, vijao sam se oko pisaca, slikara, vajara... Pa je moj sagovornik bio i tihi, skromni, nenametljivi, dvadesetdevetogodišnji crnogorski pjesnik, prozaista, esejista, dramski pisac, književni kritičar, Milo Bošković (1937-1974), rodom Kolašinac, životom i djelom Beranac.
Gimnaziju je završio u Ivangradu/Beranama, a Filološki fakultet u Beogradu. Objavljuje veoma rano. Više puta nagrađivan za poeziju i prozu; dobitnik i Nagrade “21. jul”, najvišeg priznanja Opštine Ivangrad.
Godine 1962. štampana mu je knjiga pjesama “Svijet po meni”, u izdanju kruševačke “Bagdale”, a 1966. Izdavački savjet ivangradskog lista “Sloboda”, objavljuje Boškovićevu zbirku poezije “Šarena koprena”. Ta zbirka ga je, veli, oslobodila dijela svijeta koji ga je jedno vrijeme bio sasvim opteretio svojom ljepotom, svojom harmoničnošću i svježinom.
Knjiga “Šarena koprena” je sva u znaku zrelosti, jednog ljeta i jedne ljubavi na Kosovu. No, o samom Kosovu nema mnogo govora - priča mi Milo Bošković. - Ljepota i drevna znamenja ispod kojih se doživljava jedan intenzivniji trenurak, osnovna je okosnica zbirke. Kroz nju je progovorilo moje poetsko prokletstvo, traganje da se kroz poeziju traje...
Putuje užurbano pozno ljeto...
Pjeva Milo Bošković.
"Uzdrhtala je ruka, i sunce, i ljetnje mreže,/vjetrovi prilaze djevojkama se udvaraju,/zaboravih na sijede kose, na sve što steže,/kad vjetrovi zbog ljubavi pomamno udaraju... Ni moja čula ne umiru ispred čedne noći,/ uporno traju bez sjenki, sumnji i svega,/možda će jednom i takvo mi ljeto doći,/neće biti na zemlji ni zime, ni snijega."
"Poezija govori u ime života, u ime svakodnevnih zbivanja u njegovom svijetu", naglašava Bošković. "Ona stvara i dograđuje ljudsku intimu, oplemenjuje trenucima ljepote, upravo ona je sama trenutak ljepote. Poezija ima i širi, opšteljudski karakter: odražava vrijeme i kretanje, kazuje misao i duh savremenosti. Ona mora ne samo da gradi nego i da ruši sve što stoji na putu ka lijepom..."
Da li je, možda, Boškovićev svijet poezije takav?
"Ne do kraja. To je svijet boja i života, sinteza misli i iskustva ne samo mene kao jedinke, nego je sinteza života, ljudi i vremena kroz koje egzistiramo", priča mi poeta Bošković. "Taj svijet je na prvi pogled blizak klonuću, ali on diže, optimistički traje. Svijet svakodnevnosti, skrivenih zvukova i melodija koje se nameću svakom čovjeku, koje sam otkrio u sebi i ljudima. Trajnost tog svijeta se sama nameće kroz ljepotu, kroz smisao bitisanja, kroz sve novija otkrivanja neke dublje suštine..."
Kao i svaka poezija koja govori o ljudima, u ime ljudi i za ljude, mora da ima poruku. Bošković kaže da je njegova poezija nekad jasna, determinisana a nekad skoro hermetizovana.
"Ali - veli Bošković - u osnovi moja poezija želi da zbliži i pomiri svjetove i vremena, u svemu pronađe nešto značajno i trajno..".
Stvaranje u takozvanoj unutrašnjosti, nešto dalje od književnih centara i kulturnih zbivanja ima, po mišljenju Boškovića, prednosti jedino u tome što pisac mnogo racionalnije koristi vrijeme.
"Pisac mora, htio ili ne, da se posveti jedino radu, da duhovno nadraste sredinu ", smatra Bošković. "Nedostatak rada u unutrašnjosti se najviše osjeća u nemogućnosti praćenja književne produkcije i najnovijih literarnih zbivanja. Posebno, ako se pisac angažuje i u književnoj kritici."
Nameće se pitanje postojanja provincije u literaturi, ili, pak, literatura provincije...
"Nje u pravom smislu ne postoji. U literaturi ne smiju ni postojati diobe na literaturu koja se stvara u centrima i izvan njih", naglašava Milo Bošković. "To bi bilo vještačko dijeljenje. Može se jedino govoriti o dobroj ili lošoj književnoj produkciji, bez obzira gdje ona nastala i kod koje izdavačke kuće štampana..."
Milo Bošković se intenzivno bavio i naučnim radom iz oblasti književnosti, proučavajući crnogorsku književnu produkciju kroz sva razdoblja i strujanja. To mu je pomagalo da se sam usmjerava i nalazi svoj sopstveni književni put.
"Jedno duže vrijeme angažovao sam se na proučavanju književnosti Crne Gore između dva svjetska rata", kazivao mi je Milo Bošković. "To razdoblje još uvijek nema neki određeniji književni sud. A ta književnost je ipak značajna jer su se kroz nju vaspitavali i usmjeravali mnogi danas značajni pisci (Lalić, Kostić i dr.). To razdoblje traži naučnu i stručnu analizu..."
U ruci mi “Šarena koprena”, s posvetom: “Prijatelju i književnom posleniku Sl. Vukoviću srdačno M. Bošković, Igd. 5. IX. 66.”
Ljeto je otplovilo niz Lim...
Bonus video:
