”Ta zgrada mi je ličila na kocku za goveđu supu”, piše Brano Mandić u tekstu naslovljenom “Naše je ovo do ploče” i objavljenom u “Vijestima” 25. januara davne 2015. godine...
To što je kolumnisti Mandiću (za)ličilo na kocku za supu, bio je realizovani djelić - tzv. prva faza - projekta grandiozne zgrade Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, autora arhitekte Aleksandra - Baćka - Kekovića, šefa Odsjeka za arhitekturu pri Građevinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, osnovanog 2002. godine - pupoljka iz kojega će 2006. godine izrasti divan cvijet - Arhitektonski fakultet, samostalna fakultetska jedinica UCG itd.
Pomenuti djelić zgrade je svečano otvoren 5. septembra, iste te vesele 2006. godine - i desilo se, ne sjećam se više zašto i kako, da svojim prisustvom ipak nijesam uveličao tu svečanost. Nijesam ovjerio, drugim riječima, jedan od ključnih momenata u povijesti visokoškolske izobrazbe crnogorskih arhitektica - mnogo mladih, mnogo slatkih - i crnogorskih arhitekata - jednako mladih, jednako slatkih.
U to ime, uprkos instinktima koji su urlali: NE!, NE!, NE! - ipak sam rekao DA! - kada me gospođa Perović, dekanesa Arhitektonskog fakulteta, pozvala da svojim prisustvom uveličam svečani čin polaganja kamena temeljca dogradnje zgrade - dogradnje postojećeg djelića, ili prve faze, preciznije - Arhitektonskog fakulteta.
Ne velim da sam bio upućen u izradu Kekovićevog projekta AF, ali jesam bio u prilici da vidim taj projekat - ne i da ga detaljnije proučim - ali bih se ipak kladio, u honorar od ovoga teksta, da se konačna verzija zgrade AF neće graditi po pomenutom Kekovićevom projektu - već po novom projektu, koji je značajno razumniji, odnosno svedeniji - ali o tome kad se Kuma udostoji da postavi idejno rješenje buduće zgrade AF na Net.
Kako bilo, nastavak realizacije Baćkovog projekta zgrade AF se nije desio za Baćkovog života, nažalost - u međuvremenu je, ako je suditi na osnovu tih par dostupnih renderinga, izrađen novi projekat - a onda je iza te stvari zalegla vrlo agilna i vrlo visprena gospođa Perović, uvažena dekanesa - go-getter girl - da bi, nedugo zatim, Dritan klimnuo glavom - nakon što su, moram da primijetim, Sveto Gavrov i dekanesa (predsjednik i članica Savjeta za reviziju Prostornog plana CG) pustili da prođe koncept Dritanovog PPCG - te stoga, sa moje strane, duboki naklon gospođi dekanesi.
Možda pojedinkama i pojedincima sa AF - pogotovo mlađima - neki moji kritički stavovi, koji su se, uglavnom, odnosili na činodejstvovanje nekih šali vrlo sklonih likova sa AF - od kojih su neki i dalje vrlo aktivno uključeni i u procese donošenja odluka i u nastavne procese - nijesu bili po volji, upravo suprotno - i zbog toga mi je žao, naravno - a izvinjavam se i zbog poneke, tu i tamo, teške ili neodmjerene riječi. Opet, uvijek sam bio dobronamjeran - forma na stranu - i uvijek je to bilo na isključivu dobrobit čeda koje je porodio naš Baćko - i ostavio nam u amanet da ga ljuljamo.
***
Dakle, termin za polaganje kamena temeljca buduće zgrade AF je bio rezervisan za 2. mart - u 10:00 sati. Tačno u 10:07 zadesio sam se na pješačkom prelazu preko Bulevara Mihaila Lalića - baš u trenutku kada je kolona crnih limuzina, koja je dolazila iz pravca grada - iz pravca istoka - skrenula sa pomenutog bulevara lijevo, ka parkingu iza AF.
Priključih se masi koja je stajala okrenuta ka ulaznim vratima AF - preko kojih je bio postavljen pano, dok je pristupno stepenište poslužilo kao postament za govornika - odnosno za govornicu - dekanesu Perović, kojoj je pripala prva riječ.
Dekanesa se, nakon vrlo nadahnutog uvoda, zahvalila svima koji su zaslužni za otpočinjanje radova na dogradnji AF - a u prvom redu Dritanu Abazoviću, predsjedniku Vlade, “čovjeku čije su brojne riječi i još brojnija djela”, kako reče dekanesa, “ozračena empatijom i humanošću, te odjekuju Crnom Gorom, kao rijetko čije prije”. Sijevnuše munje u tom trenutku, a nedugo zatim se čula i potmula grmaljavina, negdje iz pravca Lovćena, čini mi se...
Primakoh se i napravih par fotografija dekanese iz blizine - za uspomenu - a zatim rješih da se ipak odmaknem - ne bih li uslikao par totala, kad li...
OK, prvo moram da primijetim da me niko od okupljenih nije pozdravio - kao mlađega - a nijesam ni ja nikoga pozdravio - kao stariji - a kad je rektor Božović uzeo riječ - shvatio sam da nema ni “N” od nezavisnog Univerziteta - i da su sve odluke u isključivoj nadležnosti viših sila - oličenih, u ovom konkretnom slučaju, u liku aktuelnog predsjednika Vlade Crne Gore.
Dakle, riješih da uslikam par totala, te se u to ime odmakoh - kad li se zaleće prema meni policajac - u civilu, naravno - ali nije bilo čak ni udaljene sumnje da je riječ o policajcu...
Izvinite!, veli... E druže?!, rekoh. Ko ste, veli, vi? Imate li vi neki dokument? Slikam, rekoh, za novine. Za Vijesti. U redu, veli, izvinite... I ode...
Nije prošlo ni 10 sekundi - taman koliko mi je trebalo da okinem još par puta - kad evo ga on opet... Izvinite, veli, ipak moram pogledati vaše dokumente. Evo, rekoh, lična, evo i novinarska... A ko ste vi, rekoh, ako smijem da pitam? Čisto da bih pomenuo vaše ime u tekstu o ovom događaju. Ja sam, veli, Dukić Dobrašin, MUP Podgorica. A što je, rekoh, gospodine Dukiću, povod da me legitimišete? Sloboda kretanja i sve te lijepe stvari iz Ustava, to više ne važi, je li? Znate kako, veli Dukić, štićena ličnost je tu (Dritan), svečanost je tamo, svi novinari su tamo, tamo je dešavanje, a vi ste se, veli Dukić, izdvojili... Nijesam ti ja Dukiću, rekoh, od te fele novinara. I nikad se nijesam dobro osjećao u gomili. Vazda svoj! Ako se razumijemo?
Ipak riješih da odem - tanke su, uostalom, šanse da će neko primijetiti da me nema, nikome neću nedostajati - osim, eventualno, gospođi dekanesi - a Dritanovi perjanici su očigledno zategnuti, borbena gotovost je podignuta na najviši nivo - prst je na obaraču - itd.
I obrnuh, u to ime, u kontra smjeru, baš pored niza crnih limuzina.
***
Borislav Vukićević! Ne, ne, ne Branislav! Borislav! B-O-R-I-S-L-A-V! Borislav! Borislav Vukićević! Vukićević! V-U-K-I-Ć-E-V-I-Ć! Veli da je iz Vijesti! - viče jedan od Dritanovih perjanika u nekakav mikrofon (tzv. radio veza, pretpostavljam).
A što ako perjanik pozove Vijesti, pomislih, pa mu kažu da nema Borislava Vukićevića u Vijestima. Niko se nije sjetio da me pozove na proslavu 25 godina “Vijesti” - nema ni pomena o meni u onoj monografiji o 20 godina “Vijesti” - ljudi se smiju kad im kažem koliko “Vijesti” izdvajaju za moj honorar(čić)...
Možda je pravo vrijeme da stavim tačku na ovu moju nazovi-novinarsku epizodu, možda je vrijeme da priznam sebi (i “Vijestima) neke stvari...
Pustih korak, za početak - i kako je rasla razdaljina između mene i tog mjesta - osjećao sam se sve bolje (i bolje)...
Bonus video:
