Stojeći na balkonu, kao na sceni, mala, besprekorno obučena figura obraća se vojsci okupljenoj ispod.
U pitanju je Jukio Mišima, kome je pravo ime Kimitake Hiraoka. Bio je najpoznatiji živi japanski romanopisac kada je 25. novembra 1970. otišao u vojnu bazu u Tokiju, kidnapovao komandanta, natjerao ga da okupi garnizon, a zatim pokušao da izvede državni udar.
Bunio se protiv države podržane od strane SAD, ustava, prekoravao je vojnike zbog njihove pokornosti i tražio da vrate cara na njegovu predratnu poziciju živog boga i nacionalnog vođe. U početku učtivo tiha, ili samo tiha od zapanjenosti, publika ga je ubrzo nadjačala podsmijehom. Mišima se vratio unutra i rekao: “Mislim da me nisu čuli.” Zatim je kleknuo i izvršio sepuku, samurajsko ritualno samoubistvo.
Mišimina smrt šokirala je japansku javnost. Bio je slavna književna ličnost, mačo i provokativan, ali i prilično apsurdan lik, možda sličan Normanu Majleru u SAD ili Mišelu Uelbeku u današnjoj Francuskoj.
Ali ono što je izgledalo kao poza odjednom je postalo stvarnost. Bilo je to jutro kada se otvarala 64. sjednica Dijete, japanskog parlamenta, a prisustvovao je i sam car. Premijerov govor o dnevnom redu vlade za narednu godinu donekle je pao u sjenku. Niko nije izgubio život do sepukua od kraja Drugog svjetskog rata.
”Neki su mislili da je poludio, drugi da je ovo bio posljednji u nizu egzibicionističkih činova, još jedan izraz želje za šokiranjem koja ga je učinila ozloglašenim”, napisao je japanski filozof Hide Išiguro 1975. u eseju za “Njujork rivju”.
”Nekoliko ljudi sa političke desnice vidjelo je njegovu smrt kao patriotski gest protesta protiv današnjeg Japana. Drugi su vjerovali da je to bila očajna, jeziva farsa koju je smislio talentovani čovjek, enfant terrible koji nije mogao da izdrži da život u svojim srednjim godinama i osrednjosti.”
Što se tiče njega samog, Mišima je jednom rekao svojoj ženi da “čak i ako me odmah ne razumiju, u redu je, jer će me Japan razumjeti za 50 ili 100 godina.”
Godine 1949. Mišima se pojavio na japanskoj književnoj sceni sa knjigom “Ispovijest maske”, svojevrsnom autobiografijom, ovlaš skrivenom formom romana, koja ga je proslavila u njegovim ranim dvadesetim.
U knjizi se radi o delikatnom, osjetljivom dječaku kojeg baka drži u zatočeništvu. Ona je bolesna i on je primoran da je njeguje. Umjesto da se igra napolju sa drugim dječacima, on provodi godine zatvoren sa njom u mraku slatkasto-bolesničkog mirisa njene spavaće sobe.
U toj jednoj prostoriji se razvija dječakov um. Fantazija i stvarnost nikada nisu sasvim razdvojene; fantazija, jači blizanac, postaje dominantan. Do trenutka kada baka umre i pojavi se dječak, on je već razvio opsesiju igranjem uloga, gdje mu život služi kao pozorište.
Ne može da se odupre slojevima fantazija koje padaju svuda po njegovom životu. Muškarcima i dječacima, posebno mišićavim, direktnim, dodijeljene su uloge u njegovim živopisnim, često nasilnim sanjarenjima. U međuvremenu, opsjednut je sopstvenom devijantnošću i potrebom da izgleda normalno. Uči kako da igra sopstvenu ulogu: “Počeo je nevoljni maskenbal.”
Ljepota i destrukcija
Radnja u “Ispovijesti maske” se nastavlja do kraja dječakove adolescencije, detaljno opisujući isprepletenu evoluciju njegovog unutrašnjeg i spoljašnjeg života i buđenje njegove homoseksualnosti.
Na mnogo načina, to je ključ za razumijevanje Mišiminog kasnijeg života i djela. Ona otkriva korijene njegovog estetskog senzibiliteta, toliko vezanog za njegovu seksualnost, za koju će se ispostaviti da je Mišimina opsesija. Narator piše da je “čulima prihvatio vjeroispovijest smrti koja je bila popularna tokom rata”, kada su se regrutacija i samožrtvovanje činili izvesnim i neizbježnim, a Mišima je zaista bio oduvijek opsjednut idejom da je ljepota najljepša kada je prolazna - a prije svega kada je na ivici uništenja.
Ova vjera se miješa sa divljenjem prema muškoj građi, građi koja fali slabom pripovjedaču i zahvaljujući kojoj nastaju fantazije o hrabrim ratnicima i njihovim krvavim pogibijama. Ovaj privatni svijet “Noći, krvi i smrti” bio je ispunjen “najsofisticiranijim okrutnostima i najizvrsnijim zločinima”, o čemu se govori sa hladnokrvnošću.
Ali onda “Ispovijest maske” takođe sugeriše nepouzdan odnos između performansa i stvarnosti koji je karakterisao sve što je Mišima radio i pisao.
Odavao je utisak da otkriva autora zatvorenog u nekoj mračnoj borbi sa samim sobom - a istovremeno sugeriše da je to možda samo majstorska manipulacija medijima i publicitetom. Mišima je to izveo na oba načina, skandalizujući društvo uz tračak poricanja.
Formula je bila uspješna. To je Mišimu pretvorilo u enfant terriblea poslijeratne japanske književnosti i pružilo mu široku domaću čitalačku publiku. Bio je, iako dekadentan, disciplinovan i plodan pisac, koji je izbacio gomile popularne proze uporedo sa visokom književnošću i na desetine Noh predstava.
Podjednako fokusirano se probijao u tokijsko visoko društvo, gajeći dendijevski imidž. Njegovo koščato lice sa blagim očima bilo je dobro za fotografisanje. I bio je prijatelj stranih žurnalističkih biroa i njihovih dopisnika, udovoljavajući sebi i čineći sve što je mogao da proširi svoju slavnu sa druge strane Pacifika - donekle uspješno.
”Ako je Sonijev Akio Morita bio najpoznatiji Japanac u inostranstvu”, napisao je Džon Nejtan, prevodilac, a kasnije i Mišimin biograf, “Mišima je bio na drugom mjestu”.
Mišimini romani tokom 50-ih uglavnom su imali istu sugestivno autobiografsku crtu kao i “Ispovijesti maske”. U “Zabranjenim bojama” (1951), ostareli pisac manipuliše mladim gej čovjekom koji se vjerio iz interesa i finansijske sigurnosti. U “Zlatnom paviljonu” (1956), sveštenik hrama opčinjen njegovom ljepotom uvjeren je da će biti uništen u bombardovanju - a kada preživi rat, on sebi stavlja u zadatak da ga uništi. A u “Kjokoinoj kući” (1959), bokser počinje da se bavi desničarskom politikom, dok se jedan glumac uključuje u sado-mazohističku seksualnu vezu koja se završava dvostrukim samoubistvom.
Mišimina tema bila je njegova sopstvena tema, ali su ga barem zbog stila smatrali štićenikom dobitnika Nobelove nagrade Jasunarija Kavabate, koji je funkciju književnosti vidio kao umjetničku, a ne propagandnu.
Reklo bi se da se Mišima u većem dijelu onoga što je napisao u potpunosti pridržava ovog vjerovanja, sa svojim formalnim, gotovo tradicionalnim stilom koji je prije svega fokusiran na intenzivnu senzualnu deskripciju.
Okrenut tijelima, odjeći i mirisu, ovaj selektivni prikaz je skoro fetišistički. “Šokantni zagrljaj prozirnog najlona i imitacija damasta na kauču stvarali su osjećaj uznemirenosti u sobi… Oštri šušanj ešarpe koja se odvezuje, kao zmijsko upozorenje, praćeno je još tišim šumom dok je kimono skliznuo na pod. “ (Iz romana “Mornar koji je iznevjerio more”, 1963)
Ali onda se nešto promijenilo, i može se reći da 60-ih godina počinje politička faza Mišiminog života. Predstavljajući sebe kao čistog estetu, dekadentnog romantičara, Mišima je u posljednjih 10 godina svog života doživio transformaciju.
Tada je počeo da se bavi bodibildingom, vežbajući u teretani dva sata dnevno kako bi nabacio mišiće na svoju krhku visinu od 160 santimetara. Počeo je sunčanjem da dobija bronzanu boju, a osnovao je i desničarsko studentsko udruženje koje je trenirao. Navodna svrha ovog “Društva Štita” bila je da pomogne vojsci u slučaju komunističke revolucije.
Ako ne suština, onda makar zbir obrazloženja ove transformacije nalazi se u misterioznom eseju “Sunce i čelik: umjetnost, akcija i ritualna smrt”, objavljenom 1968, dvije godine prije njegove smrti. Osvrćući se unazad, uvidio je da je bio oslabljen i zarđao viškom fantaziranja i riječi, kao i nedostatkom materijalnosti i delanja.
”Zamišljam kako kod prosječne osobe tijelo prethodi jeziku”, piše Mišima. “U mom slučaju, prije svega drugog su došle riječi - sa zakašnjenjem, sa svakom pojavom krajnje odurnosti, a već obučeno u pojmove - došlo je tijelo. Nesumnjivo je već bilo otužno istrošeno riječima.” Nastojao je da sebe dovede u red i oživi stari samurajski koncept, “harmoniju pera i mača”. Želio je da ga drugi vide, kao i da zaista postane, “čovjek od akcije”.
Posljednji nalet kreativnosti
Do tada je Mišima već bio u svojim četrdesetim i svjestan svojih godina.
”Lijepi treba da umru mladi, a svi ostali da žive što je duže moguće”, napisao je u tekstu o preranoj smrti glumca Džejmsa Dina. “Nažalost, 95 odsto ljudi shvata to obrnuto, pa se predivni ljudi razvlače do svojih osamdesetih, a ružne budale crkavaju u dvadeset prvoj.” Mišima je osjetio da njegov trenutak prolazi i počeo je da planira svoj posljednji čin.
Svi, u nekom trenutku, vide život kao pozornicu. Ali malo njih živi kao da stvara koreografiju za svoje pozorište, a još manji broj bi koristio sepuku da završi svoj nastup. Međutim, za Mišimu je to bila kulminacija cjeloživotne fantazije.
Elementi su bili tu od samog početka, u “Ispovijesti maske”: vojnici, smrt i krv. Samo-transformacija u ratnika učinila ga je objektom njegove želje: nečim lijepim, nečim što vrijedi uništiti. A i opsjednutost sepukuom je izašla na vidjelo. Mišima je čak napisao i glumio u kratkom filmu “Patriotizam”, u kojem je sve to odglumio do detalja. Možda je i Mišimin posljednji čin bio politički protest - ali to je svakako bila smrt kao umjetnost.
Ujutro svog posljednjeg dana, Mišima je svom izdavaču poslao posljednji tom svoje tetralogije, “More plodnosti”. Ove četiri knjige, napisane u mahnitom naletu kreativnosti, bile su nešto novo. Sa radnjom koja počinje 1912, ubrzo nakon Rusko-japanskog rata, a završava se 1975. godine, zahvata period nesvakidašnjih promjena: od uspona imperijalnog Japana, preko razaranja iz Drugog svjetskog rata, do pojave kapitalističkog, konzumerističkog Japana.
Zajedno ih drži jedan lik, Honda - možda Mišimin dvojnik - i neprekidna reinkarnacija njegovog druga iz dječaštva, dugovječne duše okružene promjenama i padom.
U poređenju sa Mišiminim ranim djelima, “More plodnosti” je gusto protkano filozofijom. A, poslije drugog toma, osjeća se da su ostali zbrzani, postajući sve tanji. Mišima je veći dio završnog toma, “Pad anđela”, napisao tokom porodičnog odmora na moru u avgustu 1970.
U pismu od 18. novembra 1970. njegovom mentoru, Fumiu Kiomicuu, Mišima je napisao: “Za mene, završavanje ovoga [knjige] nije ništa drugo do kraj svijeta.” Posljednji redovi “Pada anđela” su veoma smireni.
”Bila je to svijetla, tiha bašta, bez upadljivih karakteristika. Poput brojanice protrljane između ruku, cvrčci su cvrčali na sav glas. Nije bilo nijednog drugog zvuka. Bašta je bila prazna. Stigao je, pomisli Honda, na mjesto gdje nije bilo sjećanja, ničega. Podnevno ljetnje sunce klizilo je nad tihom baštom.”
Tekst: Thomas Graham
Izvor: bbc.com
Prevod: Danilo Lučić
glif.rs
Bonus video:
