Toplim i razigranim koloritom slikarka Ranka Žunjić na svojim djelima slavi život i ukazuje na važnost prirode, primijetio je slikar Mirko Dragović otvarajući njenu samostalnu izložbu “Putovanje duše” u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” u ponedjeljak veče u Podgorici.
Kao što i Dragović ističe radovi Ranke Žunjić puni su svjetlosti. No, istovremeno ih odlikuju i prigušene boje koje kod posmatrača izazivaju spokoj, a tek ponekim zračkom jarkog kolorita odzvanjaju bljeskom zvijezde u kosmosu.
Izložbu slika “Putovanje duše” Ranke Žunjić čini tridesetak djela koja su u holu KIC-a dostupna posjetiocima do 30. marta. Autorka u razgovoru za “Vijesti” ističe da je veoma zadovoljna brojem posjetilaca na otvaranju, njihovim reakcijama, ali i kompletnim konceptom koji je uživo drugačiji. Ona otkriva da je u sklopu postavke predstavljena i jedna od prvih slika koje je uradila kao djevojčica.
”Imala sam šest godina kada sam naslikala taj rad koji je objavila ‘Titogradska tribina’. Uz tu sliku je na izložbi zalijepljen i isječak iz novina sa datumom kada je objavljena u ‘Titogradskoj tribini’. Ne sjećam se da li je učiteljica poslala ili kako je već moj rad dospio tamo, ali ga i dan-danas čuvam. Kao što i sva djeca vole da se izražavaju bojom i linijom, tako mogu reći da su to i moji prvi koraci u umjetnosti. Međutim, ja sam istim putem i nastavila, posebno zbog velikog uticaja mog oca koji je bio vajar, Kosta Žunjić. Kao mlađa sam radila i skulpture ali sam ipak odlučila da pređem na slikarstvo koje mi je kao izraz bliskije i više odgovara mom senzibilitetu”, priča Žunjić.
Iako zvuči tako, u samom nazivu izložbe “Putovanje duše” nema neke velike mistike ili igre svemira, ljudskih misli. Njime umjetnica želi da predstavi evoluciju karaktera i razvoja od malih nogu pa dalje kroz život.
”Nazivom ‘Putovanje duše’ pretendujem da pokažem put od svojih početaka, preko akvarela koji datiraju iz ‘80-ih godina, do ovih boja koje predstavljaju čistu apstrakciju, a nastaju posljednjih deset godina. To je jedan period odrastanja i sazrijevanja u slikarskom smislu, iako sam samouka... ‘Putovanje duše’ pokušavam da prikažem kroz dubine, od dubina misli, duše, morskih dubina, pa do kosmosa koji svi nekako nosimo u sebi i koji nas sve podstiče na pitanja ko smo, odakle smo, zašto smo tu”, kaže Žunjić.
Slikar Mirko Dragović i primjećuje te dubine na različitim nivoima, od toga da se umjetnica traži u “nepreglednim poljima” umjetničke impresije, do morskih svjetova i plavetnih dubina.
”Lakoća stvaranja ili ljubav prema boji čini da njene slike djeluju kao ‘jutra u izmaglici’. Moguće da je to njena poetika, poetika njene duše.... Ne plaši se od izleta u nepoznato. Ta crta istraživačkog koju posjeduje je vrijedna pažnje kod svih ljubitelja umjetnosti. To prije svega pokazuje da ona nije ravnodušna, da traži sebe, traži onaj unutrašnji damar koji će preko platna govoriti umjesto nje. Otvorena je da sazna šta se to nalazi u beskrajnim dubinama naših misli i duša. Morski svjetovi, pejzaži odaju svu raznolikost i iskreni pristup slici Ranke Žunjić. Kao da pokušava da prodre u te beskrajne širine ‘modro-plave boje’”, ističe Dragović.
On dodaje da apstraktni pristup slici uvijek ima zadatak da ukaže na emociju autora, ali i na psihološke momente u procesu stvaranja.
”Povezanost i bliskost naših umjetničkih poetika i pristupa na slici - taj lirski - emotivni ekspresionizam učinio je najverovatnije da sam zato imao veliku lakoću pri pisanju recenzije - likovne kritike - svoje lično zapažanje o stvaralaštvu Ranke Žunjić”, iskreno je rekao Dragović.
Žunjić objašnjava da njena djela nastaju u zavisnosti od trenutka. Često ih zamisli na jedan način, a nerijetko se tokom procesa ona pretvore u nešto drugo.
”Lako se mijenja ono što želim da prikažem, a konačan izgled ostavljam da sumiram nakon što rad odstoji malo... Kad se radi o ekspresionizmu, inspiracija je unutar nas i to zavisi od nekog našeg unutrašnjeg stanja, raspoloženja, trenutka, na šta utiče priroda koja nas uvijek vraća ozbiljnim stvarima. Mirko je u pravu što je pronašao morske dubine i širine kosmosa među motivima, jer je sve to na kraju ono što nosimo unutar sebe, povezani sa prirodom”, kaže Žunjić i otkriva da se u budućnosti mogu očekivati i neke grupne izložbe.
Neiscrpna energija umjetnosti
Ranka Žunjić je rođena 1966. godine u Podgorici, gdje živi i radi. Članica je Udruženja likovno-umjetničkih stvaralaca Crne Gore. Učestvovala je na više kolektivnih izložbi, dok je postavka u KIC-u njeno prvo samostalno predstavljanje.
”Od oca Koste Žunjića, istaknutog i cijenjenog crnogorskog vajara, uvaženog i priznatog u tom vremenu, Ranka je naslijedila likovni talenat koji izražava od ranog djetinjstva. Pod njegovim uticajem radi par skulptura ali vrlo brzo prelazi na liniju i boju kao sredstvo sopstvenog umjetničkog izraza. Umjetnost kao hobi daje joj neiscrpnu kreativnu i životnu energiju”, istakao je Dragović.
U razgovoru za “Vijesti” Žunjić potvrđuje da je ljubav prema umjetnosti potekla iz porodice, a kaže i da joj nije žao što nema akademsko zvanje umjetnice.
”Po struci sam arhitektonski tehničar i iako tehničar, mogu reći da je u tom i u slučaju slikanja potreban neki umjetnički izražaj. Što se tiče akademskog zvanja, nikada nijesam osjećala da mi je ono potrebno da bih se bavila umjetnošću. Moj otac je bio član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, dakle akademskih stvaralaca, iako nije bio obrazovan u akademskom smislu, već samouk. On je davne 1974. godine sa par svojih prijatelja, slikara, vajara oformio udruženje koje se zvalo Udruženje samoukih slikara i vajara Crne Gore, a nakon 1976. godine i izložbe u Plavom dvorcu, oni mijenjaju naziv u Udruženje izvornih likovnih umjetnika Crne Gore, mnogi od njih su dobijali velika priznanja i nagrade u nekadašnjoj Jugoslaviji”, priča ona.
Zanemaren izraz u arhitekturi,
zarad brzine i cijene
Kao neko ko je karijeru posvetio angažmanu u djelatnosti arhitekture, Ranka Žunjić komentariše i kako se ta vrsta umjetnosti promijenila tokom vremena.
”Arhitektura je način na koji se arhitekta može izraziti i kao umjetnik, a ne samo kao neko ko će praviti nešto što je potrebno. Međutim, danas se više ne pruža prilika tom načinu izraza, s obzirom na to da je sve postalo komercijalizovano i sa ciljem da služi svrsi, pa i po cijenu zanemarivanja ličnog i umjetničkog izraza i izgleda, a zarad brzine, efikasnosti, (niže) cijene... Sve što je lijepo iziskuje više novca.. Svi smo krenuli ka nekoj brzini i to ne u dobrom smjeru”, opominje Žunjić.
Bonus video:
