Istaknuta književnica i esejistkinja Dubravka Ugrešić preminula je 17. marta u 73. godini u Amsterdamu, gdje je živjela i radila posljednje tri decenije.
Dubravka Ugrešić preminula je u krugu prijatelja i porodice, saopštio je Multimedijalni institut (mama) u Zagrebu, sa kojim je godinama sarađivala.
Dubravka Ugrešić etablirala se kao jedna od najistaknutijih evropskih književnica i esejistkinja. Od ranih postmodernističkih radova, preko elegičnog suočavanja s raspadom Jugoslavije i promjenama nakon pada Berlinskog zida, do spisa o popularnoj i književnoj kulturi, njeno djelo obilježeno je rijetkom kombinacijom ironije, polemičnosti i saosjećanja.
Rođena 1949. godine u Kutini, završila je studije ruskog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je kasnije i nastavila raditi u sklopu Zavoda za nauku o književnosti. Kroz njeno književno djelovanje prepliće se nekoliko osnovnih preokupacija, kao što su propitivanje prirode pisanja i književnosti kao takve, suprotstavljanje popularne (ili pak trivijalne) literature visokoj ili kanonskoj, te kasnije problematizovanje egzila i pitanje identiteta.
Izložena javnom progonu i medijskom šikaniranju, napustila je Hrvatsku 1993. Stoga se uvijek pozicionirala kao transnacionalna ili postnacionalna spisateljica i zalagala za pravo autora da ne priznaju i ne poštuju etničke i nacionalne granice.
Autorka je knjiga “Poza za prozu”, “Štefica Cvek u raljama života”, “Život je bajka”, “Forsiranje romana-reke”, “Američki fikcionar”, “Kultura laži”, “Muzej bezuvjetne predaje”, “Zabranjeno čitanje”, “Ministarstvo boli”, “Nikog nema doma”, “Baba Jaga je snijela jaje”, “Lisica”. Rajko Grlić je ovjekovječio Šetifcu Cvek u filmu “U raljama života” (1984).
U egzilu, koji je vremenom postao emigracija, njene knjige prevedene su na više od 20 jezika. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta, uključujući Harvard, UCLA, Kolumbija i Slobodni univerzitet u Berlinu.
Dobitnica je važnih književnih priznanja, među kojima je i NIN-ova nagrada, koju je dobila za “Forsiranje romana rijeke” (1988), te Međunarodna nagrada za književnost Neustadt. Među mnogim njenim nagradama je i književna nagrada budvanskog Grada teatra “Stefan Mitrov Ljubiša”.
Dubravka Ugrešić je živjela i radila u Amsterdamu posljednjih decenija, ali je bila prisutna u regionu svojom književnošću, ali i drugim projektima, među kojima je najrecentniji “Crvena škola”, predstavljen na 59. Oktobarskom salonu u Beogradu 2022. godine u Salonu Muzeja savremene umetnosti, a prethodno u Galeriji Filodrammatica u Rijeci, u okviru programa “Rijeka - Evropska prijestonica kulture 2020”.
Taj projekat realizovan je u saradnji sa Petrom Milatom i Multimedijalnim institutom - mi2, a obuhvata niz tekstova i vizuelnih radova, nastalih njenim intervencijama na materijalu koji je počela da prikuplja nakon što se početkom rata u Jugoslaviji 1991. godine u njenim rukama slučajno našla jedna školska početnica, koja je prema godini izdanja lako mogla biti i njena. Pred njom su, kako je navela povodom tog projekta, odjednom iskrsla dva svijeta - davnašnji, zaboravljeni svijet početnice koji je obećavao srećnu budućnost, i drugi, zbiljski, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao.
Povodom izložbe “Crvena škola” na 59. Oktobarskom salonu, Dubravka Ugrešić je navela: “Čime se ja to bavim? Iskreno rečeno, ne znam. Istina je, nisu mi strani pojmovi poput appropriation art, intervention art, soc-art... Bila sam svojevremeno očarana konceptom soc-arta slikara Ilje Kabakova, Aleksandra Melamida, književnika Leva Rubinštajna i drugih. Otkrila sam i iščašeni amaterizam Henrija Dargera, volim slike jugoslovenskog soc-artiste Dušana Makavejeva, ali mislim da odgovor ne treba tražiti u tom smjeru. Ja nikako nisam “umjetnica”, i sve na izložbi je reciklaža, postupak očuđenja ili začudnosti, koji nastojim postići malim intervencijama. Kada kažem reciklaža, to se prije svega odnosi na materijal kojim se služim. Nema ni jedne moje rečenice, ni jednog mog crteža (jer nisam umjetnica). To je iz današnje perspektive arheološki materijal, a tom vrstom arheologije se bavim”.
Izbačena iz hrvatske kulture
Povodom smrti književnice Dubravke Ugrešić Novosti su ponovno objavile intervju koji je 2016. godine književnica dala njihovom novinaru Draganu Grozdaniću.
Problemi koje je književnica tom prilikom primijetila i danas stoje kao relevantni i kao prikaz društvenog stanja balkanskog podneblja.
- Ljudi bez sluha zamaraju svojim pjevanjem, oni bez talenta svojim romanima, političari bez pokrića svojim obećanjima, a doktori bez doktorata svojim ‘znanjima’. Međutim, kako smo i mi konzumenti, slušaoci, gledaoci, čitaoci s vremenom oguglali i otupavili, više nismo sposobni uočiti nijanse i razlike - primijetila je Ugrešić tom prilikom.
Kao povod za intervju, Novosti su tada navele činjenicu da je još početkom devedesetih, pod nacionalističkim pritiscima, Ugrešić napustila Hrvatsku, a udruženje “U ime obitelji” je radilo na tome da je izbaci iz školske lektire. To je bio i neposredan povod, ukazuju Novosti, za razgovor s književnicom koja s amsterdamske distance oprezno prati zbivanja u Hrvatskoj, i komentariše mjesto koje joj (ne) pripada u sadašnjoj kulturi, političku krizu, kontinuitet istorijskog revizionizma…
- Hrvatska kulturna sredina izbrisala me iz svojih redova, što je najsretnije rješenje. Pa ipak, nakon dvadeset i pet godina ‘izgnanstva’ ponadala sam se da neću imati poteškoća, barem ne s objavljivanjem: moje knjige objavljene su u Hrvatskoj na moju, a ne na inicijativu hrvatskih izdavača. Zašto sam se uopće ponižavala tražeći da mi knjige budu objavljene? Činila sam to zato jer sam imala osjećaj da u Hrvatskoj imam čitaoce koji bi rado vidjeli svaku moju novu knjigu. Taj osjećaj danas više nemam. Mislim da je združeni rad proustaški orijentiranih kulturnjaka uspio - kazala je Ugrešić za intervju iz 2016. i objasnila: “Ako se i nakon 25 godina ove mučne prakse njezini akteri nisu umorili, ako gradonačelnik Zadra skida tablu s imenom Vladana Desnice, ako to prolazi kroz uši hrvatskih književnika i malo tko se pritom uzbuđuje, onda možemo reći da je posao oko hrvatske duhovne obnove doista završen”.
U istom intervjuu Ugrešić je zapazila da “kao i neki drugi analitičari postjugoslavenske svakidašnjice, tako i ona ima paralelnu biografiju koju nikad neće napisati, jer bi to bila zamorna i nečitljiva knjiga žalbi.
- Ta moja alternativna ili ‘domovinska’ biografija sastoji se od uvreda koje su mi nanosili ‘zemljaci’; od vulgarnog pljuvanja po meni do suludih ‘zemljačkih’ prijetnji; od nasilnog isključivanja iz hrvatske književnosti i prisilnog uključivanja u hrvatsku književnost; molestiranja, mobinga i cyberstalkinga; od sabotiranja mnogih mojih književnih nastupa u inozemstvu, do izazivanja skandala i verbalnih napada na mojim javnim nastupima. Kada bih javno istresla svu mržnju koju su na mene sasuli ljudi u novinama, člancima, na internetu i knjigama, bio bi to jedan supertoksičan svezak - kazala je Ugrešić.
Tom prilikom, ona je primijetila i da “ovako trusno političko područje mora imati i trusnu vrstu ljudi”. Da bi zatim navela tipologije ličnosti iz naših krajeva.
- O tipologiji ljudi promjenjivih nazora pisao je maestralno Czeszlaw Milosz u svome ‘Zarobljenom umu’. Homo sovieticusom, čovjekom s ‘figom u džepu’, zvali su tipičnog građanina bivšeg Sovjetskog Saveza. Ljude današnjice, generalizirajući, dakako, neki zovu lotus-eatersima (iz ‘Odiseje’), ljudima koji se odaju samozaboravu. Kao što svaki Japanac zna što treba učiniti u trenutku kad se zemlja zatrese, tako i svaki Hrvat zna kada se treba politički repozicionirati. To su ljudi koji u govoru uvijek upotrebljavaju ‘da, ali…’, čime si uvijek grade moguću odstupnicu. Takvi ljudi dobro znaju da će, ako se ne uspiju repozicionirati, ispasti iz igre. A ispasti iz igre u Hrvatskoj, državi strukturiranoj poput mafije, jednako je smrtnoj osudi. U konstantnom repozicioniranju ljudi ne vide ništa sramno, dapače. Stvari ovdje podliježu brzom zaboravu, cijeni se spretnost, a ne moralna konzistentnost. U tom smislu je Alain Finkelkraut, autor knjige ‘Kako se može biti Hrvat’, zaista postao ‘Hrvat’ - istakla je Ugrešić.
Ipak, ona je u tom intervjuu navela i pozitivne primere, ističući da polaže vjeru u poneke mlade, ali ne i mlade istoričare - jurišnike koji su naslijedili narativ iz 1991.
- Oni koji su se našli da izgrade herojsku, mušku, potentnu, hrvatsku ratničku povijest-lakirovku, oni su ti koji kulturu i povijest nekog naroda doživljavaju kao vojni muzej. Pa će požuriti da sagrade i usele se u institucije, poput vojnog muzeja. Sve je to prašni državni model kulture koji ne znači ništa i koji će služiti za isisavanje državnog, možda i EU novca, a kasnije će, da investicije ne bi bile promašene, služiti tomu da učitelji vuku onamo školsku djecu, dok će školarci te muzeje pamtiti po teroru bespotrebnim znanjem, po tome što su se tamo smrzli (jer muzeji neće moći platiti grijanje) i po tome da u zahodima nije bilo toaletnog papira. Osim, dakako, ako hrvatski branitelji široke ruke ne odluče da regularno sponzoriraju opskrbu svog muzeja toaletnim papirom - objasnila je Ugrešić.
Na pitanje Novosti - Kako vidite daljnji rasplet političke krize u Hrvatskoj - Ugrešić odgovara starom anegdotom: “Šetala Snjeguljica šumom i naletjela na tri patuljka. Tko ste vi? upitala je Snjeguljica. Mi smo sedam patuljaka, odgovorili su patuljci. Kako sedam, kad ste trojica?! začudila se Snjeguljica. Eh, kad se nema ljudstvo! odgovorili su patuljci”.
Zatim je pomenula i ljude sa kojima se simpatizira.
- Pa ipak, ‘ljudstvo’ postoji, ali ono ne živi nužno u Hrvatskoj. Najviše simpatiziram s mladim ljudima, polažem svu nadu u mlade stručnjake - istakla je tom prilikom ona, ukazijući da ih je dosta (mladih) u inostranstvu. Ugrešić je (povodom starijih) dodala da “od današnje garniture na vlasti ne možemo očekivati da ikada započne proces defašizacije, jer bi to bilo očekivanje da sami sebe kastriraju”.
- Mislim da je današnje obrazovanje, a to se osobito odnosi na humanistiku, povijest, nacionalne jezike i književnost te uvođenje vjeronauka u škole, u ovih četvrt stoljeća jedan od većih zločina s nesagledivim posljedicama u cijeloj jugosferi.
Nenad Popović: Duhovitost i gorčina
”Dubravka Ugrešić je jedan od velikih događaja za suvremenu hrvatsku književnost”, kazao je publicista i poznati izdavač Nenad Popović.
”Ona je afirmisala dvije stvari: jedna je duhovitost, a druga je ono što se u navodnim znakovima kaže ženska perspektiva. Njen uspjeh je bio enorman. Po Štefici Cvek snimljen je blokbaster Rajka Grlića. Ona se kasnije, nakon raspada Jugoslavije osjećala nelagodno u atmosferi naglo procvalog nacionalizma i otišla je koliko je mogla, koliko je bilo moguće, iz Hrvatske. Živela je po Evropi i Americi, uglavnom na stipendijama, a tada je doživjela velike međunarodne uspjehe. Eseje joj je štampao New York Times Book Review, a u Evropi velike novine. Devedesetih je spadala u politički prokazane ženske pisce. Njena ostavština su njena duhovitost i gorčina. Njen odlazak je gubitak za hrvatsku, jugoslavensku i europsku književnost”, smatra Popović.
Bonus video:
