Ova književna večer zamišljena je u prvom redu kao svečanost književnosti jer je tema večeri roman - dobar suvremeni roman, književno provokativan, roman koji otvara jednu osobitu i nesvakidašnju virtualnu zbilju premda problematizira stvarni život.
Kad sam prvi put uzela u ruke ovu knjigu i pročitala prvu rečenicu romana, doživjela sam stanoviti ŠOK zbog iznenađujućeg i krajnje neočekivanog teksta, što bi se pučki reklo - zbog fenomena, s neba pa u rebra. “Tako sam zatekao oca smrtno raspetog… s omčom oko vrata.” A treća rečenica romana, koja bi mogla po nekoj logici biti središnja, pa čak i zaključna, glasi: “Nijesam očekivao da ga zateknem tu kad je ostao tamo, odakle sam morao bježati, zahvaljujući njemu”. Naime, glavni protagonist romana, dubrovački student, po povratku u mjestu Š podno crnogorskih visova, nakon bijega iz uništenih Konavala probudivši se u zoru u očinskoj kući ugleda mrtvog oca, kolovođu krvavog pohoda po Konavlima i okolici. Otac mu nije bio anonimni sudionik rata; bio je u samo tri mjeseca ratovanja proslavljen po okrutnosti među suborcima, a ipak, nije ga sin zatekao u slavodobiću, nego mrtvog, obješenog, iznakaženog. “Nisam očekivao da ga zateknem tu kad je ostao tamo, odakle sam morao bježati, zahvaljujući njemu”. Ovu misao, koja predstavlja na stanoviti način, sažetak romana, autor je izustio želeći što prije od sebe odbaciti krivnju, riješiti se moralnog pritiska za nedjela koja smatra i osobnim i nacionalnim emocionalnim opterećenjem, i osobnom i nacionalnom sramotom. On odbija od sebe mogućnost da ikada bude poistovjećen s onima koji su na sve strane sijali smrt, doveli do sveopćeg uništenja na tuđoj zemlji iskazavši čovjeku neprimjereno divljaštvo. Zato je ključna riječ ovog proznog diskursa - Smrt, a predstavljena je ovom užasavajućom slikom: “Omča o glavi, Glava o kvaki, vrat u madijerima, oči iskolačene, jedna ruka do omče, druga do poda. titovka na podu, s petokrakom.” Ova literarna slika neobično podsjeća na grotesknu sliku smrti u V i posljednjem pjevanju Mažuranićeva spjeva Smrt Smail-age Čengića, pjevanju koje nosi naziv Kob. Radnja Mažuranićeva spjeva govori o patnjama crnogorskog naroda pod terorom ozloglašenog Smail age. Radojičićev roman, nastao gotovo 200 godina kasnije, govori o patnjama prognanih Konavljana. Čovjek koji se istaknuo u njihovu zlostavljanju nema u ovom romanu ni ime. Ne znam je li slučajna sličnost dvojice zlikovaca, ali poruka je univerzalna: Zlo koje su ti protagonisti zla činili tijekom života ostavilo je groteskan trag u završnici njihovih života. Sama kompozicija romana teče po prilici ovako. Nakon šokantnog uvoda, autorski glas govori o svom životu u Konavlima u kući majčina brata koji ga je školovao u Dubrovniku, rat ga je dakle zatekao na hrvatskoj strani, pa kaže: “Tučeni smo svakog dana do nogu kao ničiji civili.” Taj refleks usmene tradicije osjeća se i u sintagmi “ničiji sin” kako glavni protagonist doživljava sebe, naglašavajući da je istrgnut iz vlastitog bića kao sin Hrvatice, Konavoke identificirajući se sa sudbinom stradalnika, Konavljana, ljudi koji bježe od rata, od uništenja i smrti. Rat su potakli pripadnici njegova naroda, a On imenom i prezimenom pripada progoniteljima i stoga se mora vratiti svome izvorištu ili kako sam kaže, “u svoje ubitačno porijeklo”. Konačno stiže u mjesto Š među rušitelje i ubojice sintetizirajući to kroz misao: “Pobjegao sam od smrti i opet je zatekao!” Zvuči poput scene iz grčke tragedije. Autora progoni misao, kako je to moguće pokrenuti cijeli jedan narod, naputiti ga u neizvjesnost osvajanja tuđe zemlje, kako je moguće nagovoriti nekoga da ruši tuđe kuće, da ubija tuđu djecu. Devedesetih su to činili pripadnici njegova naroda vođeni lojalnošću Jugoslavenskoj narodnoj armiji, ali i četništvu. U III poglavlju dojmljiv je prikaz kuće rezervista JNA u selu Š podno crnogorskih visova kojem je ta institucija dala priliku da se iskaže i on će tu priliku iskoristiti na najangažiraniji način silovito rušeći Konavle i Dubrovnik.
Slike očevog pogreba i sudionika toga događaja najmoćniji su dio romana Mihaila Radojičića Šoka. Prikaz pogrebne kapelice i kratak pregled njezine povijesti ispunjeni su intertekstualnom ironijom: “Kapela u mjestu Š je scenična. Sliči teatru.” Tamo se rado dolazi, sprovod je prilika za izlazak (“Idemo malo u život!”) Kontinuirano nazočna satira otkriva jedno od obilježja postmodernog romana. Sudionici pogreba obučeni su u odjeću iz opljačkanih dubrovčkih trgovina. Pogreb je prilika za svečani društveni event na kojem se mogu pokazati u svom tragikomičnom sjaju. Vrhunac te, više tragične nego komične priče, je autentični glas pokojnikov, snimljen na kazetu, s razglasa koji poziva sudionike pogrebnog ceremonijala da izbace njegova sina jer ga se on - umrli, odrekao. Taj deus ex machina ne zaprepašćuje nazočne, štoviše, kao da su svikli tom apsurdnom činu poslije kojeg slijedi brzi rasplet. Dok posljednja u nizu govornika oplakuje pokojnika njegova karikaturalna metresa Kerberka (očito nije slučajna ova asocijacija na grčku mitologiju), sina uhićuju, a vrlo kratko završno poglavlje knjige zaključuje misao: “Ako preživim, biću ako ikako mognem ono što se najlakše postaje na robiji; peder. Preci kao što je moj otac ne zaslužuju potomke.”
Za većinu modernih romanopisaca, onih koje nazivamo autorima tzv. novog romana, priča u tradicionalnom smislu ne postoji. Ali drama ne posustaje, ona je trajno prisutna, autor kao dramatičar s lakoćom i u romanu uspostavlja dramsku napetost. Književno pismo autora romana autentično je i osebujno, a tu osobitost daje autorov silni angažman, koji se odvija na stranicama romana počevši od same posvete: Konavljanima i Dubrovčanima od kojih me sram do posljednje rečenice kojom zaključuje roman Preci kao što je moj otac ne zaslužuju potomke. Autorova angažiranost polazi od vrednosnih aksioma i etičkog odnosa prema životu. Njegov glas je i sudište, i osuda, i poziv na razmišljanje o dijalektici kulture i barbarstva. Autor širi naše horizonte straha i čuđenja. To je tzv. estetika vizualnog ŠOKA. To je estetika koja teži ekstazi, doživljaju tjeskobe i nevjerice. Nemilosrdnost ratne stvarnosti može se u ovom romanu doživjeti punim intenzitetom. Ratnu zbilju autor donosi kao svjedočanstvo s one druge strane za koju smo dugo mislili da nema ljudi koji osjećaju Božji strah i ljudski sram. Donosi je kroz duboki osjećaj krivice i srama za sve što su počinili pripadnici njegova naroda. Doživljaj ratnog pohoda na Hrvatsku 1991. prikazan je ovdje ne samo kao stranputica, već kao prokletstvo.
Književnost je temelj kulture, vjerovanja i tradicije čovječanstva. Služi kao odraz stvarnosti, tumači ljudsko iskustvo i pomaže nam razumjeti prošlost. Snaga književnosti, u ovom slučaju romana, je da nas gane, oduševi, zabavi, informira, da nas ŠOKIRA i pomogne nam da budemo upućeniji u teme koje otvara roman kako bismo bili sposobniji međusobno komunicirati. Mislim da je ovaj roman u umjetničkom pogledu ispunio većinu ovih zadataka. Ne samo da ovo književno djelo svjedoči radikalni zaokret u crnogorskoj književnosti koji se dogodio devedesetih, u skladu s metamorfozama na crnogorskoj političkoj sceni, nego Shokov roman u najboljoj umjetničkoj maniri predstavlja i uvodi suvremenu crnogorsku književnost u europske i svjetske tokove.
(Autorka je prof. klasične književnosti na Zagrebačkom sveučilištu i predsjednica Matice Hrvatske u Dubrovniku; dio izlaganja sa promocije romana u Dubrovniku, 16. mart 2023.)
Bonus video:
