Malo koja ljudska djelatnost uključuje u sebe - i po sebi - toliko “sila” da objasni i usmjeri društvo u željenom pravcu kao što tu moć ima politika. Drugim riječima, vječiti cilj politike je nametnuti čovjeku i društvu one ideje i vrijednosti u koje predstavnici politike (političari) vjeruje i za koje se bore. I ne samo u koje vjeruju i za koje se bore, već i za koje su - interesno vezani.
Životnost i moć politike izvire iz pitanje oblika sadašnjeg i budućeg uređenja nekog društva i praktičnog odgovora na to postavljeno pitanje. S tim u vezi, tijesno je postavljeno pitanje nametanja svoje konkretne (političke) vlasti u društvu i svoje vizije života.
Ali tu nije kraj politike, jer ni život nema kraja. Stoga politika uvijek ima za cilj da njena moć nad društvom bude totalna ili barem da vladajućoj politici (političarima) što više ljudi vjeruje. Demokratija je djelimičan, pa čak i veoma malim dijelom, efikasan odgovor na “prirodnu” totalnost politike. Svjedoci smo da se danas “demokratija” nerijetko širi vojnom silom - tenkovima. Elitističko shvatanje staro-grčke demokratije danas je “prevaziđeno” tj. poraženo.
1.
Slično politici i mnoge druge ljudske djelatnosti imaju sličnu ambiciju osvajanja svijesti ljudi, a time i društva u cjelini. Politika nije izuzetak.
Ali ni jedna druga ljudska djelatnost nema taj nivo moćnosti, operatibilnosti i upotrebne vrijednosti kao što to ima politika. Nauka, na primjer. Ona istražuje, izražava i usmjerava neki domen društva u svom tehničkom, tehnološkom ili sličnom pravcu. Dakle, parcijalnom pravcu.
Umjetnost je slična nauci. Ona je malo šira i dublja od nauke. No ni ona nije dovoljno “prizemna” da objasni društvu dubinu i viziju ljudskog života kao što tu moć ima politika. (Da dalje ne dužimo).
2.
Najčešće se kaže da je politika “umjetnost mogućeg” i da je ona neprestalno i neprekinuto ljudsko istrajavanje u razaranju jednog i stvaranju drugog, boljeg društva. To je dijelom tačno. Jer politika i izvire iz života. A život ima bezbroj realnosti i bezbroj pokušaja objašnjavanja i pravazilaženja te iste realnosti u cilju stvaranja boljeg i pravičnijeg društva od postojećeg. Jer što više pravičnosti u društvu, društvo je stabilnije. Oduvjek je tako bilo i biće.
Sve kratko rečeno.
Politika je susretna životna djelatnost koja - slično gromobranu - uključuje mnoge društvene vizije, nadanja, utopije, slojeve života... s jedne strane. Ali sa druge strane politika uključuje i snagu tradicije, naslijeđene vrline, istoriju, društvenu psihologiju i ko zna što još ne.
Stoga bi već ovdje trebali zaključiti da politika tj. njeni reprezenti (političari) prije svega trebaju da u sebi imaju dvije krucijalne karakterne osobine. Prva je nagomilano ogromno životno iskustvo političara i - drugo - što šire naučno obrazovanje političara. Ali dodajmo i sljedeće neophodne osobine političara: ličnu hrabrost, elokventnost, moral, istoričnost, drčnost pa čak i prijatan izgled sa bisernim zubima, kako nas uči današnja politika. I da dodamo i ovu veoma važnu stvar, čak ni blaga brutalnost političarima ne bi trebala biti strana. Naprotiv.
Da ne bi bilo zabune oko brutalnosti, navedimo da je brutalnost u politici ona “neophodna” snaga koju (veliki) političari trebaju da izgrađuju i imaju da bi se znali suprotstaviti destrukciji svog društva kada je to - po njihovom iskustvu i mišljenju - neophodno.
Sjetimo se brutalista-klasičara tipa Petra Velikog u Rusiji ili knjaza Danila u Crnoj Gori, na primjer. Ali i modernih tipa V. Čerčila ili Deng Ksiao Pinga, na primjer.
II
Iskustvo političara je važno za današnju Crnu Goru, jer velikog političara nije lako stvoriti. Uz to i istorijske okolnosti mu moraju ići na ruku. Nema lakog i brzog stvaranja velikog političara bez burnog, revolucionarnog vremena.
Veliki političari ne leže ispod svakog crnogorskog krša kako danas i zadnjih 40-tak godina izgleda crnogorska politička scena.
(Mada, i mirna društvena evolucija - ali na dugi rok - može da stvori velike politčare. Sadašnji kineski vođa - uz to (zamislite) komunista - Si Đin Ping je očit primjer evolutivnog stvaranja velikog političara).
***
Nažalost, evolutivno stvaranje političara nije tipično i prirodno za Crnu Goru. Pa i za Balkan uopšte. Nama, jednoumnim Balkancima su bliže, zanosnije i draže revolucije AB-tipa koje brzo “riješe” problem od dosadnih i dugotrajnih evolucija. Otud je danas crnogorsko društvo još predpolitičko društvo i odraz stanja duha naroda.
1.
Da li će se crnogorsko društvo uzdići na nivo politike ili ostati zaglavljeno i nerazvijeno u raljama istorije - slično današnjoj državi Mongoliji - nije stvar samo političara, već prvenstveno stvar svoje, domaće elite? Ona (elita) je oduvijek bila i biće ono zrnce hipermangana koje kada se doda u lavor vode oboji vodu po svom “kodu”, po svojoj boji.
No do elite je još teže doći od političara. Jer ona mora da komprimuje, nadogradi u sebi i po sebi prošlost društva, s jedne, i tokove moderne istorije, s druge strane. Dakle, elita bitno utiče na svijest ljudi i društva, smjer i brzinu društvenog kretanja, prihvatanja i nametanja društvu naprednih vrijednosti itd.
Da muka bude veća, elita (intelektualci) je lako kvarljiva roba. Ona je često pogrešna narodna nada i “investicija” ako se društvu nametne - uz pomoć partije ili medija - intelektualac sa slabim karakterom, sklon srebroljublji ili slavoljublju na primjer. (Moderna crnogorska politička praksa je pokazala da su prvenstveno univerzitetski profesori i ljekari najčešći primjeri ovakve društvene deformacije.)
***
Stvaranje valjane elite je, dakle, mukotrpan, dugotrajan i “klizav” proces. Jer uz malo materijalne i moralne korupcije “elitni pojedinac” lako okrene opšti interesu ka ličnom intersu.
2.
U staroj Crnoj Gori se govorilo “bratstvo im boluje”, za neko bratstvo ili pleme koje nije stvorilo i imalo nekoga pojedinca koji najbolje zastupa i razvija interese svog bratstva ili plemena. (Bolest “oboljelog bratstva” znala je da traje i po više decenija, tvrdi G. Gezeman. A njemu bi trebalo vjerovati.) Da ponovim, nije lako stvoriti (elitnog) pojedinca koji se dokazao u iskušenju, patnji, hrabrosti, viziji a narod stekao povjerenje u njega i njegovu snagu.
Zaključimo.
Pesimistički gledam da crnogorsko društvo ima snage (duha) da izrodi vrlu elitu. Imam na umu iskustvo slučajeva Milovana Đilasa, kao i Marine Abramović, Miodraga Bulatovića, pa i Dada Đurića. Svi oni su jedinačno i zbirno pokušali u raznim periodima XX vijeka da orjentišu crnogorsko društvo i da ga približe uspješnim društvima Planete. Ali nijesu uspjeli.
Naprotiv, bili su grubo odbačeni, ekskomunicirani, prezreni i zaboravljeni. Pa čak i zatvarom sankcionisani kakav je bio slučaj sa Milovanom Đilasom.
Prosto, naša tradicija i istoričnost crnogorskog društva u orjentaciji društva ka modernizmu i progresu vidi - zlo.
***
I iza kraja, da bi zaokružili i doveli do kraja priču o moći politike/političara, navedimo i ovo.
Naši političari - sa par izuzetaka - i njihove prateće “elite” u (prošlovjekovnom) nacionalizmu i orijentaciji društva ka prošlosti vide budućnost. U takvom nacionalizmu vide vrelo energije za opstanak svoje “demokratske” vlasti, svoje političke moći i lični opstanak na vlast.
Ali i šansu za preraspodjelu narodnog, društvenog bogatstva u svoju korist.
Bonus video:
