Anton Čehov vjerovatno ima najmanje statua od svih velikih ruskih pisaca njegove generacije.
On je radije pisao kratke priče nego romane, živio je skromno i rijetko je na sav glas iznosio složene filozofske ideje ispisane u tomovima velikim ko’ aktovka, kao što su to obično radili njegovi savremenici Tolstoj i Dostojevski. Za razliku od aristokrate Turgenjeva, on je potekao iz klase seljaka, a rijetko je miješao svoja politička uvjerenja u svoje priče, kao što je to nerijetko radio Gorki. Bio je velikodušan, prisan i vrijedan, a nije bio sklon razmetanju sopstvenom veličinom, niti je patio od uobičajenih ruskih poroka: votke, nevjerstava i kocke.
A povrh svega, čak ni kada je postigao uspjeh kao pripovjedač i dramski pisac, Čehov nije napustio svoj ljekarski poziv i nastavio je da pomaže prijateljima i porodici dok je i sam patio od svega, od hemoroida i kvarnih zuba do povremenih dubokih depresija, flebitisa i dugogodišnje tuberkuloze, koja ga je na kraju i ubila kad mu je bilo 44 godine.
Rođen u Taganrogu 1860. godine, Čehov je upoznao oba kraja života u Rusiji. Otac mu je, kao oslobođeni kmet, nakratko doživio uspjeh kao vlasnik dvije teškom mukom stečene lokalne bakalnice prije nego što je morao da ih obje zatvori. On je Čehovu i njegovoj braći i sestri prenio poštovanje prema silama prirode (povremeno se borio sa njima) i ljubav prema muzici (posvećeno je djecu vodio svake nedjelje u crkvu da slušaju horove).
Piščeva majka, mnogo nježnije stvorenje, ne pojavljuje se mnogo u Čehovljevoj prepisci, ali se pomalja iz pozadine kao ogromna humanizujuća snaga. Svako od Čehovljevih četvoro braće i sestra, međusobno bliskih, djeluje podjednako darovito i raspusno. Njegovog starijeg brata Nikolaja mučili su alkololizam i dugovi, zbog čega se dešavalo da mu povremeno nedjeljama nema ni traga, dok je mlađi Aleksandar osramotio roditelje svijajući gnijezdo sa udatom ženom.
Čehov je još od djetinjstva uživao u društvu prijatelja i porodice i rijetko bi rekao bilo šta loše o bilo kome. (Pred kraj života je čak sa nježnošću govorio o svom nasilnom ocu, koji se nikada nije potrudio ni da pročita neku njegovu priču, čak ni kada mu je sin postao slavan.)
Čehova je, i kao mladića i kao sredovječnog muškarca, odlikovalo to što je uvijek bio spreman na intenzivan, svakodnevni, neprekidni rad, bilo da je učio za ispite na medicini, pisao priče i humoreske ili pisma puna dobro promišljenih savjeta svojim voljenima.
Često je sastavljao priče uveče kod kuće, okružen članovima porodice i prijateljima, pauzirajući povremeno na par minuta da bi zasvirao klavir ili se pridružio u pjevanju pjesama.
”Blistao je od ushićenosti”, sjećao se njegov brat Mihail njihovih prvih mjeseci kada su živjeli zajedno u Moskvi. Jedan prijatelj sjećao se i stalnih ljubavnih žamora mladića i djevojaka uz riječi “bahanalije, dragi moj, prave bahanalije!”
Čak ni usred najgorih perioda depresije, slabog zdravlja i besparice, Čehovu društvo nikada ne bi dojadilo. Jednom rođaku, koji se doselio nedaleko od njega, pisao je: “Bićeš redovan gost, bar jednom nedeljno… Osim utorkom, četvrtkom i ponekad subotom, uveče sam uvijek kod kuće. Dođi ranije da bi mogao da ostaneš duže. PS: I utorkom sam kod kuće poslije devet, a četvrtkom samo do devet, tako da nijednog dana ne rizikuješ da se ne vidimo”.
Ili, kako je to jednom rekao Ernest Simons, Čehovljev najprilježniji biograf: Čehovu je “sam život bio draži od smisla života”. Često je uživao u malim, ličnim zadovoljstvima. Bio je nenametljivo velikodušan, a privatno nezaboravan, pravi antipod Tolstoju, koji je koračao dugim koracima po svjetskoj sceni, a kod kuće je bivao daleka, nepristupačna osoba, posebno ženi i djeci.
Nova biografija Biba Blejzdela “Čehov postaje Čehov” je podjednako zanosna, prijatna i neusiljena kao i ličnost u njoj. Dok približava Čehovljev život kroz pomno čitanje njegovih brojnih priča i prepiske iz dvije godine, 1886. i 1887, on ne objašnjava (kako to naslov obećava) prosto samo kako je Čehov postao Čehov, nego kako je bilo nemoguće da on postane bilo ko drugi. Prema onome kako je Blejzdel sažeo te dvije burne godine, čini se da je čitanje o Čehovu skoro isto tako iscrpljujuće kao biti Čehov:
Godine 1886. je 26-godišnji moskovski ljekar objavio 112 priča, humoreski i članaka. Godinu kasnije je objavio 64 priče… a objavljena su i tri toma njegovih priča. U međuvremenu je, tri sata dnevno, šest dana u nedjelji, dr Čehov liječio oboljele u porodičnoj kući svojih roditelja, a odlazio je i u vizite; živio je sa roditeljima i izdržavao ih, kao i svoja dva mlađa brata i sestru. U zimu 1886. godine se vjerio i raskinuo vjeridbu. Bio je mentor drugim piscima, pomažući im konkretnim ohrabrivanjima i briljantnim kritikama. Održavao je živahnu, iskrenu, zabavnu prepisku sa urednicima, prijateljima i starijom braćom… Poslije tužnog i sumornog ljeta 1887. napisao je komad u četiri čina u periodu od samo dvije nedjelje.
Nije njega književnost toliko mamila koliko se on u nju ušunjao na zadnja vrata. Čehovljeve rane humoreske i priče pojaviljivale su se pod pseudonimom u skromnim književnim časopisima poput “Odlomaka iz Sankt Peterburga” i uglavnom ih je (samo)šaljivo potpisivao kao Antoša Čekonte. I prilično brzo je dospio do svoje publike, a istovremeno je, kao doktor, liječio neke od najsiromašnijih i najočajnijih Moskovljana.
“Studije medicine”, pisao je on o tim godinama, “ozbiljno su uticale na moj književni rad… i obogatile su me znanjem čiju vrijednost za mene kao pisca mogu da prepoznaju samo doktori”. Bolesti i smrti, svakako, ima svuda po Čehovljevom djelu, a njegove ljude iscrpla su najrazličitija oboljenja, od tuberkuloze i pleuritisa do anemije i kancera. (Kad god se neki Čehovljev lik zakašlje, to je slutnja neke nevolje.)
I dok su mu priče sa godinama postajale ozbiljnije i emotivnije i počeo je da ih objavljuje u bolje plaćenoj, etabliranijoj periodici (poput desničarskih “Novih vremena” koje je uređivao Aleksej Suvorin), one su ipak zadržale nijansu komičnog. Njegovi likovi se upinju da nešto ostvare, ljubav, samokontrolu ili finansijski uspjeh, ali ti pokušaji ispadaju ironični pred svijetom koji, iako nekada naoko lijep, ostaje tvrda srca za ljudsku sreću. Iako su “Nova vremena” Čehovu obezbijedila veći uspjeh, taj časopis nije odražavao njegove liberalne političke stavove. I to je bio još jedan znak njegove široko pomirljive prirode, pošto, bar je tako on mislio, politika (kao ni religija) ne nudi baš neki antidot za društvenu, ili prosto ljudsku, bijedu.
Više je volio da svoju vjeru polaže u umjetnost i nauku i mogućnosti koje su one pružale da se ljudskim životima pristupi sa smirenim, objektivnim saosjećanjem. Sa druge strane, zabrinjavao ga je skoro svaki dašak ideologije ili religije, pa u mnogim pričama, poput “Iskorijenjeni: Slučaj sa mog putovanja”, pokazuje simpatije prema mladima koji nalaze načina da se “iskorijene” iz religijskih vjerovanja svojih porodica (posebno očeva). Hrišćanstvu, judaizmu, nihilizmu i sujeverju je, prema njemu, zajedničko bilo to što su duhovno breme u životima ljudi, slično kao što su bolest, alkoholizam, kockanje i očajavanje breme za tijelo.
Mnoge njegove rane, relativno kratke, priče bolje su nego što bi se očekivalo, a najveći užitak koji ova knjiga donosi je taj što nas poziva da (ponovo) pročitamo njegove “nevažne” priče kao što je “Prosjak”, u kojoj se poslovni čovjek iz srednje klase hvali kako je poboljšao život jednom siromahu uskraćivanjem, a ne milostinjom, samo da bi saznao da je on zapravo zahvaljujući pažljivosti kolege službenika vraćen na put boljeg života.
Sličan princip pokreće drugu kratku priču, “Ko je kriv?” u kojoj upravitelj škole kupuje mačka da bi lovio miševe, ali se pokaže da se mačak grozi miševa, što upravitelj onda pokušava da popravi tako što ga tuče. Na kraju upravitelj izbacuje mačka na ulicu, gdje on provede ostatak života u većem strahu od miševa nego ikada prije. A upraviteljev saosjećajni sestrić se na kraju priče prisjeća kako je i njega ujak “učio” latinski, pa je kasnije shvatio da ga svaki put kada vidi neko klasično djelo proganja vizija ujakovog “pepeljastog lica”. “Preblijedim”, priznaje on, “kosa mi se digne na glavi i dam se, kao taj mačak, u sramotni bijeg”.
Čehovljevi neočekivani obrti na kraju nisu samo šale, nego otkrivaju ironiju života, poput one da surovost i sila ne uče životinje (poput nas) kako da se ponašaju, nego samo čega da se plaše (a to su, naravno, surovost i sila). U “Umjetničkom djelu” ljekar dobija poseban poklon od siromašnog pacijenta: svijećnjak ukrašen prizorima orgija, toliko prostim da je doktora sramota da ga pokaže kod kuće, pa ga “ponovo poklanja” nekom drugom. Taj neko poklanja ga dalje, i tako ga poklanjaju dalje i dalje, sve dok se pacijent ne vrati doktoru sa iznenađenjem: našao je još jedan svećnjak koji mu se slaže sa prethodnim!
Za razliku od O’Henrijevog ”Poklona Tri kralja”, ova štafeta sa poklonom ne završava se sentimentalnom porukom o nesebičnosti ljubavi; ona otkriva temeljnu sebičnost: da ljudi ne cijene čin darežljivosti ako zbog njega izgledaju loše u očima svojih prijatelja.
Čehovljeve rane priče često su bile otpisivane kao nevažna djela ili petparački probni radovi koji su ga vodili ka pisanju većih, boljih priča, ali većina njih nije ništa manje kompleksna ili dirljiva od onih kasnijih. U njima su isti oni tipovi muškaraca i žena koji teže (i uglavnom ne uspijevaju) da dođu do istih stvari: ljubavi, znanja, uspjeha, slobode i udobnog života. Ali, ako imaju sreće, to što su ostali živi i zdravi jedino je istinsko postignuće do kakvo ikada dobace, a i onda uz saznanje da ono neće potrajati.
Čehov je možda jedan od najrealističnijih velikih pisaca kratkih priča; rijetko se ogledao u fantastici ili u pričama na ivici da skliznu u natprirodno (za razliku od Mopasana) i kad god bi se pojavio neki “makabristički” događaj (kao u “Noći na groblju”, u kojoj pijanac sanja doživljaj nakon smrti i budi se u sasvim stvarnoj mrtvačnici gdje se onesvijestio), poenta “šale” je sama realnost, koja se ispostavlja užasnijom od svakog sna. “Čehov je vjerovao u košmare i halucinacije”, piše Blejzdel, “ali ne i u duhove”.
I dok su Čehovljevi savremenici pisali o temama kakvima odgovaraju gromki i upadljivi naslovi kao što su “Rat i mir”, “Zli dusi” ili “Zločin i kazna”, Čehov je sastavljao najneupadljivije naslovljene priče u savremenoj fikciji: “Dosadna priča”, “Trica”, “Nezgoda”, “Banalan incident” i tome slično. (Njegova druga zbirka nazvana je jednostavno “Šarene priče”, kao da su čopor nahvatanih šarolikih mješanaca). On sam je svoje priče predstavljao kao male, beznačajne i nepamtljive, dok već u prvih nekoliko rečenica spretno pokazuju ko su glavni likovi i gdje su, šta je ono što je značajno u njihovim životima (ne baš mnogo) i kakvo je vrijeme (kontinuum sila prirode koji mnogo više određuju živote Čehovljevih likova nego njihove lične čežnje i sklonosti).
U jednoj od prvih Čehovljevih priča za Suvorinova “Nova vremena”, u “Vještici”, crkvenjak iz jedne ruralne crkve sjedi i posmatra oluju pred kućom. Uvjeren je da je da je pokreću strastvene čežnje njegove zabludjele žene, koju vidi kao osobu obdarenu snažnim natprirodnim moćima:
“Teško je bilo razabrati ko koga goni sa zemlje i radi čije pogibli se u prirodi zakuvala ova kaša, ali sudeći po neumornom i zloslutnom hučanju, neko je bio u žestokoj nevolji. Neka pobedna sila jurila je nekoga preko polja, urlala u šumi i na crkvenom krovu, pakosno udarala pesnicom o prozor, čupala ga i zasipala, a nešto pobeđeno zavijalo je kao vuk i plakalo… Žalosno plakanje čulo se čas pored prozora, čas na krovu, čas u peći. Ne odzvanja nikom za pomoć nego ječi tužno i svesno da je već kasno za spas”. (prev. Kosara Cvetković, A. P. Čehov, Izabrane priče, Beograd, 1988.)
Kada oluja natjera poštara da se skloni u njihovu kuću, crkvenjak pretpostavlja da ga je njegova žena namamila tu zbog seksa. Za Čehova su suviše ljudski bijes i strasti otprilike ono natprirodno što postoji na svijetu.
Čehov je pisao brzo, vrijedno i čudesno tokom te tri godine i mahom je to radio za novac. Ali istovremeno nikada nije odstupao od svog viđenja svijeta, a čini se i da se i o svojim izmišljenim likovima starao isto onoliko koliko i za svoju porodicu i prijatelje. Pisanje je za njega imalo malo veze sa tehnikom, smišljanjima zapleta, prihvatljivim predstavama o politici i religiji ili sa obrazovanjem čitalaca. Bilo je samo povezano sa tim da se piše što je moguće brže o svijetu koji je pozavao. “Šta ima tu da se uči?”, pita jedan od njegovih brojnih književnih likova. “Nema tu šta da se uči. Sjedi i piši”. Ne traći život na teoretisanje o tome, govorio je Čehov uvek iznova.
Zbog toga su Čehovljevi najpametniji likovi nesrećni, oni previše razmišljaju o stvarima koje bi trebalo da rade (da nekome izjave ljubav, presele se u Moskvu, prodaju porodično imanje itd.). Ako postoji ikakav univerzalni lijek za stres i gorčinu u ljudskom životu, onda je on samo u stišavanju tjeskobe ili ambicija vrijednim radom. A Čehov je rijetko prestajao da vrijedno radi sve do smrti.
Te dvije burne godine čiju je hroniku ispisao Blejzdel završavaju se produkcijom prvog Čehovljevog dugog dramskog komada, “Ivanov”. To djelo navelo ga je da piše više za pozorište, a manje za časopise, i u tom trenutku prešao je u najsrećnije, najuspješnije godine svog kratkog života. Konačno je imao vremena i prilike da piše priče duge onoliko koliko se njemu sviđa i prokrčio je sebi put do velikih novela kao što su “Paviljon šest”, “Dvoboj”, “Dosadna priča” i “Tri godine”.
“Među svim Rusima koji danas na sreću pišu, ja sam najpovršniji i najneozbiljniji”, napisao je Čehov pri vrhuncu književne slave. A mora da se Čehov, trudeći se oko nečega što je smatrano relativno neozbiljnim kratkim formama, osjećao slobodnim da izrazi svoje veličanstvene male vizije života.
Ali “površnost” nije prava riječ za misaonost i složenost ćudi njegovih likova koji su obično suviše ozbiljni da bi to bilo dobro za njih. Oni čine užasne stvari kada misle da se ponašaju otmeno ili otmene gestove iz najsebičnijih motiva; oni se varaju u procjeni istinskih kvaliteta drugih ljudi, a zauzvrat su često i sami pogrešno shvaćeni; i dok povremeno uživaju u ljubavi, ukusnom jelu ili toplom, sunčanom danu, nikada ne mogu da se otmu utisku da takvi trenuci neće potrajati.
Blejzdel priznaje na kraju knjige “Čehov postaje Čehov”: “Usred pisanja ove biografije sam ponekad zaticao sam sebe kako bilješke o Čehovljevim objavljenim djelima čitam kao računovođa”. Ali to skoro sasvim smireno i neustrašivo čitanje svega onoga što je Čehov svakodnevno pisao čini ovu knjigu tako prijatnom.
To je jedna od onih knjiga kakve posvećeni čitaoci rijetko nalaze, takva da ne pretenduje na to da nas uči o Čehovu nego da u njemu uživamo. Više to liči na zajedničko čitanje sa kolegom ljubiteljem Čehova, pažljivim prema svim nijansama života iza djela, a opet nikad nepreokupiranim ničim drugim do Čehovljevom neiscrpnom sklonošću ka neobičnim, hrabrim, smiješnim, grotesknim, otmenim, brutalnim i uvijek čudesno razumljivim ljudima koje tako dobro poznaje.
Izvor: The New Republic
Preveo:Matija Jovandić
glif.rs
Bonus video:
