Atmosfera u kojoj pozorišni stvaraoci u Crnoj Gori ove godine dočekuju 27. mart, Svjetski dan pozorišta, nepromijenjena je i generalno u trendu opadanja, ocjenjuje u razgovoru za “Vijesti” pozorišni reditelj Zoran Rakočević, dok glumica Jelena Simić ističe da su osjećanja pomiješana: tuga, razočarenje, zapitanost, odlučnost da se djela, a ne tone i slično...
”Pozorišne djelatnike prati konstantno nerazumijevanje, a da ne pričam o onima u nezavisnoj sceni i nezaposlenima, koji su prepušteni čekanju rezultata konkursa, a konkursi znaju da kasne i više od godinu, ili da samo tek tako budu otkazani. U nezrelom društvu nije ni za očekivati da umjetnik ima neki poseban status, kao što ga nema ni doktor ni sudija recimo, jer je korupcija modus vivendi”, kaže Rakočević sumirajući položaj crnogorskog teatra, ali i onih koji su njegova srž - umjetnika.
Loši uslovi, nedostatak kontinuiteta
Na Svjetski dan pozorišta Rakočević upućuje na njegovu moć.
”Pozorište je moćno jer pruža najšire mimetičke mogućnosti. Mislim da su elite toga posebno svjesne, jer se pokazalo da su sklone cenzurisanju. U svakom slučaju, vraćam se na isto - snažno pozorište znači snažnu društvenu svijest, te mislim da se zato i pokušava držati pod kontrolom”, kaže reditelj.
Simić, članica glumačkog ansambla Gradskog pozorišta Podgorica ističe da crnogorskoj pozorišnoj sceni fali pažljivog planiranja, uzimajući u obzir uslove u kojima se stvara.
”Razumijem želju i ambiciju da se uradi više, ali često u toj želji dobijemo rezultate koji su teško održivi, ne zato što neko neće da radi, nego jer, u našem slučaju, nemamo zgradu i nemamo novca, niti da dovoljno igramo, niti da održimo festival kako treba, nemamo ni budžeta za sve što želimo. A prirodno je da želimo, potpuno prirodno je težiti da budeš u rangu sličnih teatarskih kuća u okruženju i šire i da svojoj publici ponudiš što bolje”, kaže Simić.
Rakočević kaže da nikad nije manje pratio pozorište nego u protekloj godini.
“Ali znam da je ‘Ana Karenjina’ Dramskog studija Prazan prosto oduvala na nekoliko velikih festivala. Tako je i naša ‘Ifigenija’ (Korifej teatar) zasijala na nekoliko festivala u regionu”, ponosno ističe Rakočević i kao jedan od problema u oblasti teatra vidi i nepostojanje kontinuiteta na polju kulture.
”Evo recimo, Bijenale crnogorskog teatra će se održati ako se to nekome ko trenutno vodi nacionalno pozorište ćefne. Ako mu se ne ćefne, niko se tim pitanjem ni neće baviti. Onda će da se ćefne nekom novom i napraviće bijenale, ali to bijenale suštinski neće uzeti predstave nastale u posljednje dvije godine, nego recimo pet, ali zadržaće ime ‘bijenala’. Isto tako, na primjer, važi i za scenu u atrijumu “Buća” u Tivtu. Imate važan festival deset godina i onda im se malo ćefnulo da optuže pozorište djelatnike za devastaciju i da to ugase, pa im se ćefnulo da to sve presele na tržnicu, pa sad valjda više ne. Isto važi i za novu zgradu Gradskog pozorišta Podgorica. No, vlast kojoj se ćefnulo da cenzuriše predstave (i to sopstvene), suštinski ne shvata suštinu kulture, te je možda i dobro da iščekivanje te zgrade ostane u beketovskom žanru. Nezavisna scena je toliko suzbijena da suštinski ne postoji, postoje samo pojedinci koji nešto gerilski rade i to je to”, sumira pozorišni reditelj iz Kolašina i umjetnički direktor internacionalnog festivala alternativnog teatra Korifej.
Simbolika zgrade Gradskog pozorišta
Spominjući dugoočekivanu i još nedočekanu zgradu Gradskog pozorišta Podgorica, scenu “Buća” u Tivtu koja zamalo nije nestala, uz činjenicu da mnogi gradovi u državi nemaju adekvatne pozorišne scene, postavlja se pitanje kompletne teatarske infrastrukture, jednako u Podgorici kao i u manjim sredinama. Jelena Simić kao glumica Gradskog kaže da bi bilo krajnje vrijeme “da nadležni i odgovorni za to što se dešava sa našom zgradom stanu ispred nje i ispred nas i objasne nam”.
”Mi smo pozorište glavnog grada Podgorica. Možete lako doći do informacija koliko premijera, igranja, gostovanja, festivala, nagrada smo imali i pružili svom gradu i zemlji. Ponosni smo na to, a radimo u apsolutnim neuslovima, čekamo, stvaramo, čekamo, vjerujemo, a sad već više ne znam ni u šta ni u koga. Pitam se je li nadležne i odgovorne imalo sramota i šta će da preduzmu po pitanju činjenice da će ko zna koliko godina još proći prije nego uđemo u zgradu, pa i ako uđemo, u kaksvom će nam stanju biti predata i hoće li se to ikada uopšte desiti, s obzirom na informacije da je vrlo upitno da li se neke greške napravljene u izgradnji uopšte mogu ispraviti. Ko je odgovoran?”, pita Simić i dodaje:
”Isto pitanje važi i za ovo što se dešava Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP), je li iko od nadležnih izašao i izjasnio se, rekao kako, zašto i ko je postupak priključenja privatne zgrade na trafostanicu riješio da izvrši tako što će bez ikakve stručne procjene, opreznosti i nadzora razrovariti dvorište, stepenište i temelje nacionalnog teatra? Svaka čast kolegama što su izašli i odreagovali koliko je bilo u njihovoj moći. Svaka čast i onima čija je dužnost bila da odreaguju, a nisu i za to treba dosta..., talenta”, kaže Simić.
”Činjenica je da je ta zgrada u velikoj većini poslova završena, a razlozi odugovlačenja useljenja nijesu moja ingerencija već Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice i institucija koje su to radile. U svakom slučaju, siguran sam da će ta zgrada i ovo pozorište služiti na ponos građanima, gradu i državi. Čeka(lo) se, a ono što se čeka vrijedno je i dočekati ga. Naravno, vrijednost ne čine zgrade same po sebi, već su suština ljudi koji tu rade i repertoar koji se igra. Treba imati u vidu da je izgradnja novog pozorišta kulturološki i civilizacijski ponos svake zemlje, pa u tom kontekstu treba posmatrati i zgradu Gradskog pozorišta”, rekao je on tom prilikom.
Uprkos ovolikom čekanju na jednu zgradu, Rakočević smatra da bi trebalo imati još profesionalnih pozorišta...
”Više imam nade, nego očekivanja, da će se u Crnoj Gori otvoriti još nekoliko profesionalnih pozorišta. No, i za to treba svijesti, jer nije to kao otvaranje ulice, parka ili nekog pogona. Za to je potrebno ogromno ljudsko razumijevanje naših potreba i pružanje beskrajne slobode stvaraocima, a mislim da na oba ta polja pomalo štekamo”, kaže reditelj.
Borba za jednakost, umjetnike treba podržati
Simić naglašava da je prethodnih dana bila aktuelna i borba kulturno-umjetničkih stvaralaca za njihova radnička prava, pa ističe da i to govori dovoljno o tome kako dočekuju ovogodišnji Svjetski dan pozorišta koji je obično povod da se slavi teatar, sumira rad, ali i ukaže na lošu praksu. Posebno nezadovoljstvo proizveo je Granski kolektivni ugovor za oblast kulture koji je Vlada Crne Gore, usvojila na predlog resornog ministarstva, a na osnovu kojeg će biti povećane zarade zaposlenima u oblasti kulture, za oko 25 odsto, ali ne svima. Stvaraoci, umjetnici dobijaju oko 3,5 odsto, za razliku od ostalih.
”Odnos rukovodilaca i donosilaca odluka prema pozorištu i pozorišnim radnicima je, najblaže rečeno, loš. Izborićemo se da jasno i glasno ukažemo na to do čega vodi ovakav tretman kulture i umjetničkog stvaralaštva i da to promijenimo. Vjerovatno misle da umjetnici uživaju ko zna kakve povoljnosti i dodatke na osnovnu zaradu, a ne znaju da godinama čekamo kategorizaciju koju je propisao i garantovao prethodni GKU”, kaže Simić.
Ona podsjeća da dodatak na platu za završene magistarske i doktorske studije ne postoji, ali i da je mali broj umjetnika koji uopšte imaju privremeno ili stalno zaposlenje, te da je većina kolega angažovana isključivo po projektu, bez staža, redovne plate ili prilike da igraju u kontinuitetu. I Rakočević je među onima koji nijesu u radnom angažmanu.
”Kao nezapošljen, ne spadam u radnike u kulturi. Nijesam se tu nešto snašao. Uglavnom, pružam podršku kolegama da ustraju u borbi za svoja prava, jer ta prava su borba za jednakost. Glumac i ostali saradnici oko njega, reditelj, dramaturg i drugi su, iznad svega, prva linija borbe. Istureno odjeljenje. Uvijek treba podržati umjetnika, i kad je plata u pitanju, i cenzura, i loš ugovor, i mali honorar, bez obzira na sve druge okolnosti... A može li pozorišni umjetnik pristojno živjeti u Crnoj Gori od svog rada - može odlično, ako se snađe i ako poznaje ljude”, kaže on.
Simić dodaje da je cjelokupan odnos prema kulturno-umjetničkom stvaralaštvu, rezultat toga što se kao društvo “davimo u političkim, nacionalnim, vjerskim i ostalim mnogobrojnim podjelama”.
”Manje crne hronike i politike, više kulturnih događaja dostupnih svima, ljubavi i razumijevanja, pa ćemo živjeti u boljem društvu”, jasna je ona.
Cijene pristupačne, a okolnosti obeshrabrujuće
U društvu je publika koja je konzument sadržaja, ali i jedan od glavnih faktora zbog kojih se predstave kreiraju. Od krucijalne je važnosti imati publiku, ocjenjuje Rakočević, a iako su sale često pune, situacija nije uvijek ohrabrujuća.
Nedavno su predstavljeni podaci istraživanja medijske pismenosti među roditeljima i djecom u Crnoj Gori koje je na uzorku od 1.050 roditelja i 655 djece, realizovao DeFacto Consultancy za Agenciju za elektronske medije Crne Gore, a u saradnji sa Misijom OEBS-a u Crnoj Gori. Dio istraživanja ticao se i pozorišta, a rezultat pokazuje da više od 60 odsto (62,7) roditelja djece između 4 i 17 godina, tokom proteklih godinu dana nijednom nije otišlo u pozorište. Među ispitanicima je njih 14,5 odsto samo jednom posjetilo pozorište u proteklih 12 mjeseci, dva-tri puta 11,6, a više od tri puta 11,2 odsto anketiranih roditelja.
Ovakvi rezultati začuđujući su za Rakočevića koji ih smatra optimističnim.
”Od krucijalne važnosti je imati pozorišnu publiku. Kao što je krucijalno imati zdravo građansko društvo, koje Crna Gora, nažalost, nema. No, kako su društvene elite uživale posljednjih 30 godina u plodovima održavanja našeg negrađanskog nedruštva na donjim ljestvama razvoja i svijesti, kako nijesu uspjele da izgrade zdrave osnove, jer im za plođenje kapitala nijesu ni bile potrebne, tako ni pozorište nije uspjelo da izgradi bolje standarde. Svakako, smatram da nam je pozorište čak i bilo najbolje u odnosu na društvo i da je tu bilo i svijetlih primjera, ali bez utemeljenja u opštem ozdravljenju ne može se više, i otud ova velika nezaustavljiva dekadencija. Tako da me podatak od 60 odsto čudi, imam subjektivni osjećaj da je nekih 90. Na sjeveru je sigurno i 95”, kaže on.
Simić vjeruje da nije upitna želja ljudi da odu u pozorište i problem nalazi dublje u sistemu podsjećajući na generalno loš standard života.
”Pitanje je šta sve podrazumijeva život roditelja djece tog uzrasta (4-17 godina). Često rade po dva posla da bi porodica imala neophodno, pa na kraju dana vjerovatno biraju da li će tih sat i po provesti sa djetetom ili otići u pozorište/bioskop/na izložbu/koncert. Da li će platiti sebi 2-3 karte mjesečno za kulturna dešavanja ili djetetu kurs jezika, umjetnosti ili trening... Imajmo u vidu da cjelokupno stanje u društvu utiče na ovakve rezultate... Imajući u vidu koliko ljudi učestvuje u pripremi i izvođenju predstave moramo priznati da karte u iznosu od tri do deset eura ne da nisu skupe nego je to minimum minimuma. Uporedite ih sa cijenama karata u regionu, a o Evropi i svijetu da ne govorim”, kaže ona.
Simić dodaje da je gledalište u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”, gdje Gradsko igra svoje predstave, gotovo uvijek puno, ali je svjesna da publiku čine uglavnom isti ljudi, a publiku treba širiti i privlačiti.
”Voljela bih u svom pozorištu scenu za mlade - tinejdžere. Potpuno su zapostavljeni, kao društvo ne poštujemo njihove potrebe i taj preosjetljivi period života. Ne njegujemo ih, samo osuđujemo kakvi su i u kakve ljude odrastaju, kao da nije sve ovo u čemu žive odgovorno za to. Mislim da pozorište u tom smislu može znatno da pomogne, da omogući mladim ljudima da nauče da su sva osjećanja u redu, samo treba znati šta i kako sa njima, da ih uključi i pruži priliku da se u zdravim okolnostima izraze”, naglašava glumica.
Više hrabrosti i svijesti
Zoran Rakočević ima jasnu poruku: “Pošto nas pojede snobovština kao trend, onda preporučujem što više dobre literature, i kvalitetnog glupiranja”, dok Jelena Simić crnogorskoj teatarskoj sceni želi “više hrabrosti, više svijesti o tome šta je u ovom trenutku najvažnije, jednako nama koji radimo i onima koji dolaze da gledaju”.
Uobičajen repertoar u nekoliko gradova, predstave i razgovor
Iako je najavljeno nekoliko događaja kojima će se obilježiti Svjetski dan pozorišta, primjetno je da repertoar na nivou države i nije tako bogat, ali ni mnogo drugačiji od uobičajenog.
U CNP-u, na Sceni Studio u 20 časova, biće izvedena predstava “Policajci” po djelu Slavomira Mrožeka i u režiji Aleksandra Jovanovića, a prethodno će glumica Tihana Ćulafić pročitati poruku egipatske glumice Samihe Ayoub.
Na repertoaru Gradskog pozorišta je nagrađivana predstava “Bez portfelja” koju je, po tekstu Stevana Koprivice režirao Branislav Mićunović, a igra se u KIC-u “Budo Tomović” u 20 časova.
Kraljevsko pozorište Zetski dom ovim povodom najavilo je predstavu “Predsjednice” koju je režirala Radmila Vojvodić prema tekstu Vernera Švaba, a na programu je u 20 časova.
U velikoj sali JU Centar za kulturu ‘’Vojislav Bulatović Strunjo’’, Bjelopoljsko pozorište će izvesti predstavu ‘’Kovači’’, u 20 časova, koju je prema tekstu Miloša Nikolića režirao Petar Novaković.
Razgovor na temu “Pozorište danas” biće održan u Podgoričkoj knjižari u Ulici slobode, večeras u 19 časova, a povodom obilježavanja Svjetskog dana pozorišta. Na događaju će govoriti: Stefan Bošković, Mišo Obradović i Tijana Todorović.
U Nikšićkom pozorištu odloženo je izvođenje predstave “Narodni poslanik” kojom su planirali da obilježe praznik teatra. Iz te ustanove navode da je komad otkazan iz opravdanih razloga i da je povrat novca od kupljenih ulaznica moguć danas od deset do 20 časova, na biletarnici.
Svjetlošću umjetnosti protiv
neznanja i ekstremizma
Poziv kolegama da stanu zajedno i iz sveg glasa viču, ne bi li probudili savjest cijelog svijeta, kao što to čine na scenama, uputila je egipatska glumica Samiha Ayoub koja ove godine potpisuje tradicionalnu poruku koju za Svjetski dan pozorišta, na zahtjev Međunarodnog pozorišnog instituta svake godine pišu istaknuti pozorišni umjetnici. ”Svim mojim prijateljima, pozorišnim umjetnicima iz cijelog svijeta, danas vam se obraćam, ali ne samo da bih nešto rekla, ili da proslavimo oca svih umjetnosti, ‘teatar’, na njegov svjetski dan... Umjesto toga, pozivam vas da stanemo svi zajedno, ruku pod ruku i rame uz rame, da iz sveg glasa vičemo, kao što smo navikli na scenama naših pozorišta, i pustimo da naše riječi izađu i probude savjest cijelog svijeta, tražeći u sebi izgubljenu suštinu čovječanstva. Slobodnog, tolerantnog, ljubaznog, simpatičnog, nježnog i dostupnog čovjeka, sposobnog da odbaci ovu podlu sliku brutalnosti, rasizma, krvavih sukoba, jednoumlja i ekstremizma”, poručila je Ayoub.
Ona je podsjetila da se na pozorišnu scenu stupa “sa samo jednim životom”, ali koji ima sposobnost da se dijeli i reprodukuje “pretvarajući se u mnoge druge živote koje izvodimo pred svijetom”. ”Ne pretjerujem kada kažem da je ono što radimo na sceni čin samog života i njegovo stvaranje iz ništavila, kao žeravica koja svjetluca u tami, osvjetljavajući tamu noći i grijući njenu hladnoću... Mi smo ti koji koristimo svjetlost umjetnosti da se suprotstavimo tami neznanja i ekstremizma”, napisala je, između ostalog egipatska glumica. Ayoub u svojoj karijeri broji oko 170 pozorišnih predstava, dala je značajan doprinos i na filmu i televiziji, a dobitnica je i brojnih značajnih nagrada.
Bonus video:
