Kada se spoje vrhunski tekst, dobra komedija puna smijeha, ali i ironije i gorčine, tome se nađe kompatibilna, predana i posvećena ekipa, pa i malo sreće, onda nastaje predstava koja donosi trajanje, duge aplauze i godine igranja.
Upravo to je slučaj sa predstavom "Lažljivci" koju je u Gradskom pozorištu 2008. godine, po tekstu Entonija Nilsona postavio tada mladi reditelj Marko Manojlović.
Kad bi se tome dodale normalne okolnosti u kojima pozorišta rade - sopstveni prostor i sloboda kreiranja repertoara po produkcijskoj potrebi, a ne prilagođavanje drugoj instituciji, uspjeh bi bio još veći, kažu sagovornici "Vijesti".
Sada već dobro poznati ansambl, ponovo je u srijedu veče stupio na scenu i predao se magiji teatarskog života, s ljubavlju i radošću, kao i na premijeri od koje je prošla decenija i po, a publika ih je s jednakom ljubavlju i radošću dočekala. Dokaz tome je i da su karte za scenu Dodest Kulturno-informativnog centra "Budo Tomović", za ovu izvedbu odavno već bile rasprodate.
Neprikosnoven britanski humor i matematički precizna dramaturgija, ali i scenografija koja doprinosi atmosferi, pored ostalog, ključ su dugovječnosti ovog komada, rekla je “Vijestima” glumica u predstavi Dubravka Drakić. Pored toga, kvaka leži i u jednostavnoj i lakoj, a izazovnoj režiji, ali i u komunikaciji sa publikom i njenim senzibilitetom, dodaje glumac Pavle Ilić koji kao glavni faktor, pak, izdvaja kvalitet teksta. Sa time je saglasan i upravnik Gradskog pozorišta, iskusni pisac brojnih dramskih tekstova, Stevan Koprivica.
Podvig podstanara
Sve troje sagovornika "Vijesti", nakon jubilarnog igranja predstave, saglasni su i da je u pitanju svojevrstan uspjeh ravan podvigu, a koji ne podrazumijeva samo staž i 15 godina duga karijera predstave, već i okolnosti u kojima igraju svih ovih godina: kao podstanari, sa repertoarom koji prilagođavaju drugoj instituciji i u atmosferi u kojoj starije predstave ispaštaju.
"Kultura je uvijek bila deveta rupa na svirali. Smiješno je i istovremeno tužno da mi i dalje igramo kao podstanari, da nemamo svoju scenu, iako smo pozorište koje postoji 70 godina. Nađem se u nebranom grožđu, jer ne znam kako ljudima da objasnim da smo ozbiljan teatar, a ne amatersko pozorište, da postojimo 70 godina, da se osvajaju nagrade, da imamo trajanje, kvalitet i sve, ali ne i zgradu. Kako je to moguće, teško je ljudima objasniti. Kod nas je, očigledno, moguće. Pored toga, i ovo što se sada dešava, a vezano za koeficijent i Granski kolektivni ugovor, potpuno je apsurdno. Prvo je apsurdno da se najavi povećanje zarada od 20-25 odsto ljudima u kulturi, a da nama koji smo nosioci tog segmenta društva to bude 3.5 odsto, besmisleno je. Ono što je poseban apsurd jeste da je tome najviše doprinio Sindikat kulture koji bi trebalo da se bori za prava radnika, a za čija prava ili za šta se oni bore, ja ne znam i ne razumijem", rekao je "Vijestima" Pavle Ilić odgovarajući na pitanje o okolnostima u kojima igraju komad 15 godina, ali i konkretno u srijedu veče...
Iste probleme mapira i Dubravka Drakić.
"Veliki je problem što se predstava ne igra češće. Razloga za to je mnogo, nije u pitanju samo repertoarska politika, već i prostor. Dokle god smo mi podstanari, stare predstave pate, a to je nažalost naš veliki usud dok se pitanje kućenja ne riješi. Pored toga, uz nezadovoljstvo koje smo iznijeli na početku predstave, opet se vrtimo ukrug, status kulture, pitanje povjerenja u naše snage, a to je nešto sa čime se mi koji radimo - nosimo. I ne samo mi koji igramo, već i mi koji radimo kao pedagozi, a to je ulivanje povjerenja mladim ljudima da treba najbolji i najkvalitetniji dio sebe da posvete stvaranju ovdje, a ne traganju za velikim centrima. Kad se ta provincijalna svijest izbaci i kada počnemo maksimum davati svojim scenama, tada ćemo uspjeti nekako da se izgradimo i neka kulturna sredina", poručila je Drakić.
Stevan Koprivica ističe da je respektabilan broj igranja "Lažljivaca", za takve okolnosti iznenađujući, i smatra da uspjeh leži u potrebi publike za smijehom.
"Ova predstava pripada jednom minulom vremenu, u pozitivnom smislu, kada se posvećivala pažnja tačnoj i dobroj komediji i tom načinu igranja. Sve rjeđe ćemo to naći u današnjim okolnostima, jer komedija kao da se prezire, kao da je niži žanr, što nije tačno. Radi se baš o specifičnoj komediji, od tog engleskog, ironičnog i ciničnog humora koji nije lako igrati, a kojem su ovi glumci dorasli. To su okolnosti koje su uslovile da predstava traje. To je nasušna potreba za komedijom, specifična vrsta komedije i umijeće glumačke igre. Da su drugačije okolnosti, da imamo zgradu i uslove, vjerovatno bi se igrala i češće", potvrdio je Koprivica.
Kvalitet teksta i britanski humor
Drakić se sjeća da je to bila i prva predstava postavljena za njenog direktorskog mandata u Gradskom pozorištu Podgorica, da bi je narednih deceniju i po igrala sa istim žarom, ali i u sličnim uslovima.
"Premijera je bila 2008. godine, a u tom periodu sam ja bila na čelu Gradskog. Nijesmo tada igrali na velikoj sceni, već je početak predstave bio iza, na stepeništu. Bio je to jedan potpuni ekskluzivitet u to vrijeme, ali i upotreba pozorišta u smislu da sam se ja spuštala vatrogasnim stepeništem sa druge strane zgrade, što je možda bio jedan poduhvat", prisjeća se ona.
Pavle Ilić ističe da je osjećaj igranja uvijek dobar, jer je i predstava takva.
"Prvo i osnovno je kvalitet teksta, jer ukoliko tekst nije dobar, šta god reditelj i glumci radili, to će se osjetiti. Ljudi to prepoznaju i kod ove predstave, o čemu dovoljno govori to što se ona igra 15 godina. Poklopili su se odličan tekst, pravi dobri engleski humor, diskretna režija tada mladog, a odličnog reditelja, koji je danas jedan od vodećih u Srbiji, i uz sve to odlična glumačka ekipa i saradnici. Sa malom dozom sreće, sve se sklopilo na dobar način, na zadovoljstvo publike, ali i svih nas", kaže Ilić.
Drakić se sjeća da je tokom procesa rada na “Lažljivcima” dovođeno u pitanje i da li će crnogorski glumci imati disciplinu kakva je potrebna za briljantnu britansku crnohumornu komediju. To je za nju kao mladu glumicu, tada bilo razočaravajuće.
"Nije mi bilo jasno kako ljudi mogu da ne vjeruju u nešto, a nijesu ni stvorili niti vidjeli, da bi imali odnos prema tome. Trajanje ove predstave dokazuje da je to ipak moguće. Pored toga, kako je i publika naučila da gleda neke naše priče, neke naše komičke efekte i komedije karaktera i situacija koje proizlaze iz našeg podneblja, ovo je bilo nešto strano, ali tematski opet vrlo blisko uz prisustvo kritike društva, bez čega ne možemo ni da promišljamo ni da stvaramo pozorište", kaže Drakić.
Ona dodaje da publika svaki put sjajno prihvati predstavu, iako nekada bude slobodnija u komentarima i reakcijama, a nekada suzdržana. Drakić ističe i da ova predstava ima svoj fun club, da ljudi ciljano dolaze da gledaju "Lažljivce", jer znaju šta predstava donosi, pa je svako igranje, kao i jubilarno, rasprodato.
U ansamblu su se dešavale i manje izmjene, što je s protokom vremena bilo neizostavno, a Pavle Ilić ima riječi hvale za mlađu koleginicu Unu Lučić koja je sada članica ansambla, jer su druge koleginice prerasle ulogu Kerol.
U predstavi igraju: Pavle Ilić, Branko Ilić, Dubravka Drakić, Maja Šarenac, Dejan Đonović, Goran Slavić i Una Lučić. Scenografiju je uradila Ivanka Vana Prelević, scenski pokret i koreografiju Slavka Nelević a kostime Vera Šoškić.
Ispraviti grešku i nepravdu
Svaki povod za slavlje, u Gradskom pozorištu odavno je istovremeno i povod za gorčinu i ponavljanje jednog te istog - želje za sopstvenom kućom, dugoočekivanom zgradom. Ove sedmice Gradsko je dvije večeri imalo razloga za slavlje, no, uz dodatnu gorčinu usljed nezadovoljstva povodom Granskog kolektivnog ugovora koji je Vlada usvojila na predlog Ministarstva kulture, koji je objavljen u Službenom listu.
Tako je novi povod za slavlje bila nova prilika da prije izvedbe, ansambl ponovo stupi na scenu, sa jasnim porukama upućenim Sindikatu kulture: "Stidimo se umjesto vas", "Kulturo podrži umjetnost", "Sindikat protiv kulture". Razlog tome je situacija u kojoj su zarade zaposlenima u sektoru kulture povećane za 20 do 25 odsto, a umjetnicima - stvaraocima kulture, svega 3.5 odsto, što u tim krugovima izaziva ogorčenost i ne dopušta da se u potpunosti iskusi uspjeh jubileja.
Glumac Emir Ćatović se tim povodom uoči predstave obratio publici, javnosti, ali i nadležnima, sa sugestijom da razmisle o tome kakvu poruku ovakvim postupcima šalju, i umjetnicima, ali i generacijama koje dolaze i namjeravaju da se bave umjetničkim stvaralaštvom.
"Zamislite da Vaš glas ‘Protiv’ uskraćuje baš vaše dijete za obećano uvećanje zarade koje su dobili ostali radnici. Nije sramota pogriješiti, sramota je grešku ne priznati i ne ispraviti", poručio je Ćatović i iskazao optimizam i vjeru u pozitivan ishod.
"U narednih par dana slijedi sjednica na kojoj se može korigovati nepravda napravljena umjetničkim profesijama... Pitamo Sindikat kulture da li će, suprotno zdravoj logici, još jednom glasati protiv uvećanja zarada radnicima stvaraocima ili će iskoristiti priliku da svoju grešku i nepravdu prema nama ispravi?", upitao je Ćatović sa scene, uz podršku kolektiva Gradskog pozorišta.
Pavle Ilić je "Vijestima" nakon predstave kazao da se svi nadaju najboljem, ali i da razmišljaju o potezima u slučaju drugačijeg ishoda.
"Nadamo se da će se to riješiti, a ako se ne riješi bićemo primorani da idemo u totalni, generalni štrajk, što će povući neke druge stvari. Svakako, mislim da ljudi neće tako lako odustati, jer i ne treba", poručio je on.
Spontana pobuna protiv degradacije profesije
Umjetnici Gradskog dobili su podršku uprave, što direktor Stevan Koprivica kaže da je očekivano, jer njihove zahtjeve smatra opravdanim.
On se nada se da će "vlast gluva za umjetnost ovim dizanjem glasa i ovom vrstom pobune, doći do spoznaje da se nešto mora uraditi kako bi se umjetnici ispoštovali".
"To je jedan kontrapunkt - s jedne strane imate pozorišne, relevantne predstave, da ne kažem uspjehe, aktivno i živo pozorište koje se odvija, a sa druge strane imate sasvim opravdan protest ljudi, glumaca, koji je više spontana pobuna protiv degradacije profesije, nego što su sindikalne aktivnosti. U svakom slučaju u pitanju je nemuštost, ne nespretnost, onih koji su odlučivali, ili neka birokratska linearnost, nepoznavanje tehnologije pozorišta, nepoznavanje strukture pozorišta što je uslovilo da ljudi bez kojih ove umjetnosti nema budu degradirani tim koeficijentom. Nije pitanje samo novčanog iznosa i broja eura, već je stvar u degradaciji koja, ne vjerujem da je svjesna, već dolazi iz neznanja, nepoznavanja, čak i diletantskog odnosa prema kulturi, a prema pozorištu posebno", kaže Koprivica.
Bonus video:
