Ljubitelji romantizma večeras će imati jedinstvenu priliku da u Velikoj sali Muzičkog centra Crne Gore slušaju djela nastala upravo tokom te muzičke epohe. Crnogorskim simfonijskim orkestrom dirigovaće Srboljub Srba Dinić, a uz njegovo vođstvo izvešće Verdijevo djelo Uvertire za operu “Moć sudbine”. Uz pratnju CSO-a Koncert za violončelo i orkestar u e-molu Edvarda Elgara izvešće violončelista Dragan Đorđević Suzuki, a za sam kraj biće izvedena Simfonija broj 2 u D-duru Jana Sibelijusa.
Ono što će takođe publici biti interesantno, što je Dinić i ovoga puta drugačije postavio gudače, pa će tik iza Đorđevića biti smješteni violončelisti, dok će mu viole biti sa desne strane. Ovakvu postavku, kako je otkrio u jučerašnjem razgovoru za Vijesti Dinić, napravio je kako bi postigao romantičarski zvuk. Gost Muzičkog centra i večerašnjeg koncerta koji će početi u 20 časova, Dragan Đorđević Suzuki u razgovoru za Vijesti otkrio je da je i njega iznenadila ovakva postavka orkestra.
”Imao sam priliku da sviram sa takvom postavkom orkestra, ali nijesam znao kakav će za večerašnji koncert biti raspored sjedjenja. Kad sam vidio prijatno sam se iznenadio. Imao sam sreću da sam jedno vrijeme svirao u Simfonijskom orkestru omladinskog teatra, a tamo su čelisti sjedjeli na mjestu gdje sjede druge violine. Postavka je bila prve violine, čela, druge violine pa viole. E, to je bio šok, ovo ne toliko jer u kvartetu se nekada svira tako, viola ode spolja, a čelisti dođu na njihova mjesta. Meni je lijepo zvučalo, dobar je osjećaj, mada sam navikao da mi čelisti budu sa lijeve strane, blizu srca, ali i viole su super”, istakao je na početku razgovora za Vijesti Đorđević koji, iako iza sebe ima brojne koncerte širom svijeta, djelo Edvarda Edgara sviraće prvi put u karijeri, te ne krije da je to bila njegova želja.
”Ovaj put je Elgar i njegov Koncert za violončelo i orkestar došao spontano. Drago mi je što ovo djelo sviram baš ovdje uz pratnju CSO-a, jer sam dugo čekao da sviram solo sa ovim divnim orkestrom. Poznajem tu puno ljudi, vezuju me divne uspomene i za Crnu Goru i za Podgoricu, svirao sam ranije ovdje dosta koncerata kamerne muzike, ali se nikad nijesam publici predstavio solo”, potvrdio je Đorđević koji nosi neobičan nadimak- Suzuki, te objašnjava njegovo značenje.
”Nadimak je dobio po Suzuki metodi po kojoj sam počeo da sviram violinu. To nije samo metoda za sviranje violine, već uopšte učenja muzike bez notnog teksta, odnosno bavljenja nekim instrumentom bez da znate da čitate note. Tu ima i solfeđa, manje više može se reći da je u pitanju učenje po sluhu. Nažalost, nijesam se previše udubio u školu Suzuki metode, jer to je velika i ozbiljna oblast učenja, sve više i više rasprostranjena u svijetu, ali bio sam prvi đak u školi koji je krenuo da radi po njoj”, prisjetio se Đorđević.
Školovanje je počeo kao šestogodišnjak u Školi za muzičke talente u Ćupriji. Školovao se u Londonu, Nemačkoj, a kao solista i kamerni muzičar nastupao je u Holandiji, Švedskoj, Rusiji, Belgiji, Koreji, Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Švajcarskoj, Francuskoj.
Muzičari koji se naviknu da sviraju po notnom tekstu teško se prilagode sviranju po sluhu i obrnuto, no Đorđević nije imao previše prilike da se bavi metodom po kojoj i nosi nadimak.
”Suzuki metoda je jedina koju sam počeo da učim, tako da tu nije bilo prilagođavanja. Tada mi je solfeđo predavala Gordana Spasojević i vrlo rano sam krenuo da učim taj predmet. Mislim da je solfeđo veoma bitan predmet za svakoga, bavio se muzikom ili ne, jer lijepo razvija mozak, a pogotovo ako još svirate neki instrument. Zato u početku nijesam imao problema da mi se miješaju bilo kakve metode. Ako se počinje, počinje se ili suzuki metodom, ili ne. Ova metoda je nastala u Jpanu i sve je rasprostranjenija. Suzuki metoda je idealna za malu djecu koja još ne umiju da čitaju notni tekst, i ona tu ima prednost”, napominje Đorđević koji je profesor čela na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, a od 2015. god. i umjetnički direktor u Školi za muzičke talente u Ćupriji.
Iako mu je, kao što je već otkrio, violina bila prvi instrument, ubrzo je prešao na violončelo sa kojim je i postigao zavidnu karijeru.
”Jako su mi se dopadale kompozicije koje su tada svirali đaci u školi na violončelu, i eto put me odveo da sviram baš taj instrument”, dodaje sagovornik Vijesti, te otkriva koje su to kompozicije zbog kojih je poželio da svira ovaj instrument.
”Bilo ih je nekoliko. Dva su razloga zašto je violončelo prevagnulo. Te godine kad sam upisao muzičku školu bio sam jedini učenik koji je položio prijemni. Tada mi je savjetovano da ne budem jedini đak, nego da sačekam još godinu dana. U tom vakuumu se i desilo da sam poželio da se prebacim na drugi instrument. Kompozicije su bile dvije - jedna je bila ‘Gavotte’ od Dejvida Popera, koju je svirao đak u školi, u pitanju je stariji razred, a tu je ‘Allegro appassionato’ Kami Sen-Sansa i to mi je bilo interesantno. Nijesu bili u pitanju veliki koncerti”, priznaje Đorđević, i ističe da nije prošlo mnogo vremena od kako je počeo da svira violončelo, do trenutka kad je mogao da na svom instrumentu izvodi ova djela.
”To nisu kompozicije koje su pretjerano zahtjevne. To već svirate krajem niže škole, posebno Poperovu ‘Gavotte’. Takođe i u srednjoj može da se svira Sen-Sans. Poper je bio fantastičan čelisita koji je znao kako to da napiše, dok Sen-Sans znamo da je fenomenalan kompozitor. Interesantno je da sam ovo djelo Sen-Sansa i imao sreću da sviram sa orkestrom Škole za muzičke talente nekoliko puta na turnejama, pa opet kasnije sa gudačima Svetog Đorđa. Nedavno su me zvali da snimamo prvu emisuju novog ciklusa ‘Volim klasiku’ na RTS-u, i kad smo razmišljali koje bi djelo mogli da izvedemo izbor je pao upravo na Sen-Sansov ‘Allegro apassionatno’ koji je i moj prvi koncert solo sa gudačima i kompozicija koja vezuje i mene i mnoge ljude oko mene zajedno”, priznaje on.
Svaka muzička epoha donijela je brojna djela, a sagovornik Vijesti smatra da je veoma bitno da se publici gotovo na svakom koncertu ponudi nešto novo.
”Publiku vremenom usmjeravate, obrazujete, nudite nove žanrove i programe. To puno zavisi i od spleta okolnosti. Treba publici dati nov muzički sadržaj, ali isto tako nekada dirigent dolazi sa određenim solistom, već su svirali taj koncert zajedno prije mjesec dana, pa će ga svirati i ovdje. Nekako uklopiti sve to nije baš lako. Naravno, to puno zavisi od toga koliko dobro razumijete publiku, bilo koju, i onda im zapravo nudite ono što znate da će ih najbolje privući, jer je suština u tome da imate što veći broj ljudi. Polako ih uvodite i u neke kompozicije 20. i 21. vijeka koje su jako interesantne i dobre. Ako bi neko svirao Šoštakovičev Koncert za violončelo i orkestar broj jedan, tu bi se publika oduševila jer to je predivna muzika. Važno je publici dati nešto novo, ali i čistu klasiku koja je uvijek u trendu”, savjetuje Đorđević, te priznaje da omiljenu epohu nema.
”Obožavam muziku, i nemam jednog omiljenog kompozitora. Obično ih tada navedem nekoliko. Ima kompozitora čija djela obožavam da slušam, a nemaju veliki opus na violončelu. Tu se ubraja Bah koji je osnova svega, ali i Mocart, Dvoržak, Betoven, Šubert, Dvoržak, Šuman, Čajkovski, Brams... to su sve genijalni kompozitori. Neke više volite da slušate, neki su teški za interpretaciju, neki lakši. Šuman je recimo predivan, ali vrlo zahtjevan. Zato ne mogu da izdvojim samo jednog”, iskren je Đorđević.
Dosta je kompozicija u svim epohama napisano za violončelo, međutim i sam nekad voli da izvede kompoziciju koja je pisana za neki drugi instrument.
”Dešava se, između ostalog, to ima veze sa tim šta ponuditi publici. Nekad se dodvorimo da nešto novo ponudimo, da odsviramo neku transkripciju recimo violinsko djelo na violončelu. Mi nismo jedini koji na taj način funkcionišemo, dešava se da violinisti, violisti, pa i kontrabasisti hoće nekad da izvedu nešto što je pisano za čelo, ali uglavnom je obrnuto. Nedavno sam svirao ‘Ciganske melodije’. To je djelo koje i dalje može da zvuči dobro na čelu. Postoje i kompozicije koje kada se sviraju, a nijesu napisane za čelo, ne zvuče dobro, ali ovo ‘radi’. Jesam za sviranje kompozicija za koje se rade transkripti, ali samo pod uslovom da to zvuči lijepo i da sam instrument dozvoljava da se poetika te kompozicije iskaže na pravi način”, zaključuje Đorđević.
Kamerna muzika bitna posebno za mlade muzičare
Pored solo karijere, Đoršević je posvećen i nastupima sa kamernim sastavima, te smatra da su kompozicije pisane za manje sastave božanstvene.
”Baš mi je teško da pričam šta je ljepše i čega ima više, ali kamerna muzika je nešto što je važno, posebno za mlade muzičare, da u što ranijem dobu krenu da sviraju zajedno. Svirati sa drugima, slušati, razvijati sluh, pažnju, koncentraciju na nekoliko nivoa je veoma važno za svakog muzičara. Puno sam naučio svirajući kamernu muziku, obožavam je. U Crnoj Gori smo 2003. godine Roman Simović i ja osnovali gudački kvartet ‘Rubikon’, zato mi je zemlja i ljudi dragi. Imam dosta uspomena koje me vežu za ovu zemlju. Naš prvi koncert bio je te godine u Budvi. Mi ove godine slavimo 20 godina postojanja kvarteta Rubikon”, ispričao je Đorđević i dodao da su svirali brojne koncerte, ali i da jedno vrijeme kvartet nije mogao da funkcioniše, te su prestali sa radom.
”Roman je prvo otišao u Brazil, pa Austriju, pa u Londonski simfonijski orkestar, njegova karijera je zaista napredovala, te je bilo teško da sve to funkcioniše. Jedno vrijeme smo uspijevali - sastanemo se i sviramo, ali onda smo vidjeli da to nije izvodljivo, jer tu su i privatni životi”, otkriva razloge zbog koji je Rubikon pauzirao. Međutim, ovaj projekat opet je pokrenut.
”Za vrijeme korone violinista Robert Lakatoš je htio da se okupimo i sviramo zajedno kamernu muziku, odlučili smo da to bude kvartet, tako da uz Romanov blagoslov, jer je vrlo sentimentalan po pitanju ‘Rubikona’, nastavili smo da nastupamo pod tim imenom. Roman jako poštuje Roberta i ostale članove, a tu su Marko Josifovski druga violina, Jožef Bisek violista i moja malenkost. Sad sa kvartetom sve više sviramo”, napominje Đorđević.
Bonus video:
