(Nastavak iz prošlog broja)
Korespondencija kao život, djelo Borislava Pekića, koje je priredila Ljiljana Pekić, epistolarna je kolekcija i potvrda velikog piščevog opservatorskog dara da, ironijom samoizgnanika i oštricom duhovne i stvaralačke slobode – protivtežom indoktrinacije i ništavila, secira, ne samo jedan društveni sistem nego i duboko zapreteni duh intelektualne zajednice, kojoj je i sam pripadao. Borislav Pekić je, hronikom književnog života, da se poslužimo nizom tri Platonove analogije: o suncu, liniji i o pećini, s posebnim akcentom na trećoj, pored kutija sa efemerijama svakodnevice, koje su ga zanimale, otvorio i neke lične, pa i opšte književne teme. On je, kako navodi autor predgovora predmetnog izdanja P. Palavestra, “…svojom korespondencijom na samom kraju XX veka osvežio i donekle obnovio srpsku epistolarnu književnost. Oslobađala se kritička svest, uobličavali su se alternativni kulturni standardi…”
III Dopisnica: sa likom Maršala Tita
Adresa: Gospodin Borislav Pekić
književnik i prvoborac
Železničko odmaralište
Lovran
”Pekiću, komunizam nas je učinio smešnima - revanširajmo mu se, takoreći istom merom i silinom.”
Bule
Ljubljana, avgust 1965.
Korespondencija između B. Pekića i M. Bulatovića drugačija je od ostalih, mada je svjedočanstvo duha i morala vremena mekšeg socijalizma. U znatnoj mjeri je determinisana stavovima i dinamičnošću M. Bulatovića, čija pisma su češća i kraća od Pekićevih, nešto dužih, ali uzdržanijih (“Šta pisac danas može da kaže bilo kome, pogotovo piscu”). M. Bulatović se ne libi da iritira Pekića (tamnovanje od 1948. do 1953.) između ostalog i slanjem razglednice s Titovim likom.
Donekle, u njihovoj korespondenciji iznenađuje prisustvo efemernosti, trivijalnosti i sujetnosti, posebno prema stvaraocima drugačijeg koda, njihovom društvenom tretmanu i nagradama, ali istovremeno, i u njihovom krugu: B. Pekić, M. Bulatović, M. Kovač, M. Glavurtić… I taj tempo-stil nameće Bule: “Ti si sjajan, nedostaješ mi - jer okružen sam idiotima, tumačima. Pišem kao stoka”.
U njihovoj prepisci treće lice je M. Kovač, prikazan kroz više prizmi - od “lažova”, nepouzdane ličnosti do vrsnog pisca (“Izgleda da on neki put zaista laže (…) Kovač je zaista darovit”). Ništa novo pod kapom nebeskom, ističu oba pisca.
Njihova korespondencija trajala je dvadeset godina. Od 1965. godine, kada je Bulatovića impresionirao roman “Vreme čuda”, i kada je svoj roman “Hulje” preinačio u “Ljudi sa četiri prsta”, do 1984. godine, u svemu drugačije, kada su već bili afirmisani protagonisti modernizma.
Da zaključimo, u prepisci se osjeća respekt Bulatovića prema Pekiću i njegovom djelu i želja za prijateljstvo sa njim, što pokazuje i način oslovljavanja: Dragi Pekiću, Mili i do te mere dragi Pekiću, Dragi Duško, Dragi moj Pekiću…
Smisao njihovih života i rada, i svega u vezi s njima, sublimirao je svojim lucidnim duhom autor “Zlatnog runa”: “Knjiga će biti najbolji odgovor onima koji smatraju da se patriotizam i odanost napretku može najbolje pokazati blaćenjem boljih i vrednijih od sebe. Samo naše knjige govore u ime nas. Sve ostalo može da ide u božju mater”.
IV Književnost je stvar gume
Pekić piše Danilu Kišu:
”Književnost je stvar gume, dopisivanja, precrtavanja (lepka i makaza) - kada bih ja radio kao Ti, nikada ne bih ništa završio. Pisati iz početka, to ipak prevazilazi sve. Sasvim sam siguran, mada pisac ipak ima najbolji uvid u sopstvenu stvar, da si prestrog prema sebi.”
Korespondencija B. Pekića i D. Kiša je od davne 1965. godine razgovor, još tada, dva pisca modernističke provenijencije, slične sudbine, bliskih shvatanja o umjetnosti, kao i o mnogo čemu drugom, ali različitog kreativnog postupka i profila. Njihova prepiska je lišena trivijalnosti i njene stranice doživljavaju se kao kratke priče, eseji ili studije. To do-pisivanje i do-pomaganje začetnika obnovljenog modernizma u umjetničkom, intelektualnom, može se reći i humanističkom smislu, prevazilazi korespondeciju sa ostalim njihovim sagovornicima.
U pismu datiranom 10. 4. 1965. godine, u kojoj su objavili romane “Vreme čuda”, “Bašta pepeo”, Pekić se stidi svog rada, sem književnog, posebno scenarija za filmove “u glavnom stoga što nameravam i dalje da ih pišem”, odmah navodi razlog: “Gladan sam, i dete mi, takođe.”
Iako su bili fanatici rada i pera, različito su im prilazili: “Radim kao lud (…) A kažem ti, od rezultata - ništa”, vajka se Kiš Pekiću, koji mu otpisuje da se za takav rad nema vremena “inače bi bio čist ludak ako bi uvek ispočetka radio”.
U jednom pismu 1970. godine, u vezi sa odbijenom molbom za odlazak u Englesku, Pekić žustro reaguje: “Prosto ne mogu da verujem da imaju nameru da me ovde godinama drže. Kao da sam ja nekakva ličnost! Na zdravlje, neprijatelj naroda.”
Eho Orvelovog narativnog koda odjekuje u ironično-satirično-sarkastičnom komentaru B. Pekića o nestanku struje u Engleskoj, osim u njegovom naselju, prikopčanom za Kliniku za pse: “Iz toga ne treba izvoditi zaključak da je ovde bolje biti pas. Svuda je to bolje. Ovde je samo dobro biti rasan pas. U Jugoslaviji, koja je protiv rasizma, ni to ne bi pomoglo.”
Tim stilom i duhom, te inventivnošću i senzibilnošću, prožeta je sva prepiska ovih ikona jugoslovenske modernističke književnosti, sa fokusom na književnoj sferi i dešavanjima u njoj.
V Iz bilježnice o Borislavu Pekiću
Mirko Kovač, Sarajevske Sveske br. 13
”S nama Pekić nije nikad razgovarao o arhitekturi svojih djela, niti o povijesnim ličnostima koje se vrzmaju po sobama njegovih romana, dočim je o tomu naširoko pisao Mihizu, ili Palavestri, kao da je želio fascinirati kritičare da jednom shvate kako su kompozicije romana složeni radovi, te da ne misle kako to sve lako izvire iz malog mozga. Roman je erudicija, to je bilo Pekićevo shvaćanje proze, a romanopisac je graditelj. Mihiz je bio inteligentan, osjećao je da ta erudicija pokriva neke nedostatke, da se gomilanje enciklopedijskih jedinica razvodnjava u dosadu, da je tolika matematika i statika nepotrebna “zgradi romana”, pa je u jednom pismu (3. lipnja 1979), voleći Pekića i cijeneći njegov dar, fenomenalno i na lijep način spočitnuo svojemu pulenu: “A erudita nam je, da prostite, uvek pomalo sumnitelan: ako tako mnogo zna, mora biti da za nešto drugo i pametnije nije ni sposoban.”
U prepisci između B. Pekića i M. Kovača dominiraju tri tematska kruga: saradnja na filmskim projektima, Kovačeva bolest i liječenje i kulturno-književna scena. Za nijansu je distanciranija od ostalih i, za savremenog čitaoca, nezanimljivija. M. Kovač je od prijatelja iz svog kruga bio kuđen, slavljen, kao i žaljen zbog duge bolesti. Za nju su, kako svjedoči Pekić, optužili vlast: “Ležao je danima bez dijagnoze, sem političke (naš kurziv), koju je najlakše NJIMA dati, svakom ko se muči, znoji i prevrće oči od bolova”. Dijagnostičar je bio Miodrag Bulatović, ali je srećna okolnost bila što se pisac “Vrata od utrobe” oporavio.
Na osnovu podataka iz korespondecije, impresija M. Kovača o Pekiću, pored artističke savršenosti, izraz je subjektivnog doživljaja, jer ga je mjerio “peđu” i gestovima u trenucima opuštanja ili uzbuđenja, a ne “pameću”, znanjem i djelom, vrednovanim svim značajnijim nagradama i pored njegovog nepromjenjivog opozicionog stava. Još je subjektivniji, doduše, uz poziv na druge, navod M. Kovača o Pekićevoj vještini, koja se pripisuje crnogorskom laskanju.
No, ti trenuci ljudske slabosti ne umanjuju veličinu njihovih djela.
***
Pekićeva korespondencija je odraz, ali i svjedok njegovog stvaralačkog kreda i djela. Kako po obimu i raznolikosti tema i ideja, temporalno-prostornim relacijama, tako i po mitskim refleksima i fantastici - svojevrsnim tumačima i oponentima stvarnosti, a izrazito po univerzalnosti i slobodi duha. Zato se kroz prezentirane i sažeto komentarisane fragmente mogu sagledati tek djelići kosmosa Borislava Pekića - homo poeticusa, homo politicusa, jahača apokalipse i ikone moderne jugoslovenske književnosti.
Putovanje kroz dio Pekićeve korespondencije doživjeli smo kao izlet u vremena u kojima još nijesmo bili ugledali crno-bijeli svijet. Međutim, on je i danas takav. U njemu se neprekidno bore svjetlost i tama, autokratija i demokratija, ropstvo i sloboda… Suvišno je, možda, opet pominjati koronu i druge ne manje opasne viruse, kojima je od iskona uzrok čovjek.
Vrijednost Pekićevih i djela njegovih savremenika upravo je u tome što su umjetničkom kritikom apsurda prizivali humanističku viziju čovječanstva. Bili su veliki usamljenici, te valja napomenuti da su nekima, kao Pekiću i Kišu, snagu davale njihove supruge Ljiljana Pekić i Mirjana Miočinović, čak i neposrednim učešćem u korespondenciji, a drugima prijatelji koji su činili jezgro kritičke svijesti tih vremena, između ostalih: M. Bulatović, M. Kovač, M. Glavurtić, B. Šćepanović, F. David, B. Mihajlović…
Tvorac, može se reći izvor, ove osobene korespondencije bio je Borislav Pekić, žedan informacija iz “domaje”, što i sam potvrđuje: “Konstatovao sam da volim da pišem pisma. Ne insistirajući na odgovorima, ubeđen sam da ću, kad u London odem često da ti pišem, pa ćemo se tako viđati zapravo i češće nego ovde.”
Nadamo se da ovaj naš društveno-političkom stvarnošću inficirani pristup korenspondira sa stavom eksperata o kulturi i književnosti, kakav je bio i čarobnjaka ljudskog otuđenja E. Joneska, kojim završavamo putovanje kroz Pekićevu prepisku.
”Kultura je, u principu, neodvojiva od politike. I kultura, i politika su deo našeg života.
A u stvari, kulturu čine umetnost, filozofija i metafizika, nauka, religija, kao i svi drugi oblici duhovnog života.
A politika bi morala predstavljati neku vrstu nauke ili umetnost uređivanja naših odnosa, tako da život u društvu učini podnošljivim, da bude život, u pravom smislu, kulturni; međutim, ona u naše vreme, prednjači nad svim ostalim manifestacijama duha.”
***
Na kraju, pozivamo za svjedoka mastionicu i pero akademika Milivoja Solara, koji u jednom od svojih eseja kaže: “književnost se uči jedino tako da se uči govoriti o književnosti, a govoriti o književnosti ne znači ništa drugo, do barem u jednom određenom smislu, odgovarati na ono što književna djela govore.
Odgovarati na izazov književnosti.”
Mislimo da Borislav Pekić svojim djelom upravo to i radi.
Odgovara na izazov književnosti, da nas istorija ne bi, kako u knjizi Filozofija palanke navodi R. Konstantinović, “…zaboravila, kao u nekakvoj velikoj rasejanosti”.
Bonus video:
