Polemika je vid komunikacije koji tako vidno nedostaje u našem javnom prostoru. Polemika treba da označava oštre rasprave u okviru političkih, književnih ili naučnih diskusija. Polemika je vještina prepiranja i zašto ne vještina da se pobiju suprotni stavovi. Marinko Vorgić u tekstu “Ko je smjestio crnogorskim Srbima?” otvara niz tema pogodnih za polemiku. Naslov teksta je parafraza filma “Ko je smjestio Zeki Rodžeru” (Who Framed Roger Rabbit). Pomenuti film je zabavna mješavina komedije i misterije. Lepršav film koji skoro da je zaboravljen da nije g. Vorgića. Film prati detektiva koji ima zadatak da Zeku Rodžera (crtani lik) oslobodi krivice, Zeki je smješten zločin koji nije počinio. Neuvjerljiva je asocijacija i povezivanje jednog naroda sa simpatičnim crtanim likom. Topla preporuka za mlađe generacije ako nisu gledali film.
Vorgrić u tekstu ističe ambiciju da zatvori priče o srpskom modernizmu u čisto estetički okvir. Pa iznenada navodi: “Znači, budimo precizni, niko Srbe u Crnoj Gori nije uguravao u antimodernost već su njihovi proklamovani i samoproklamovani predstavnici svojim kulturnim aktivnostima uporno pokazivali ignorantski odnos prema većini onoga što suštinski pripada srpskom modernizmu.”
Odmah na početku dolazi do problema, konstatuje se antimodernost jedne nacionalne i jezičke zajednice bez dokaza i valjanih argumenata. Drugi problem nastaje kada se zapitamo ko su ti proklamovani predstavnici. Potpuno nejasno i proizvoljno, pokazaće se da taj ton preovlađujući u čitavom tekstu. Pažljivi čitalac neće ni u bespućima interneta naći proklamovane predstavnike. Za ove druge ajde de, naći će se. Vorgić će ukazati da je ovdašnjim Srbima nanijeta šteta što im je sužena mogućnost identifikacije sa modernističkim modelima u kulturi. Autor zamjera da se “selektiraju se samo oni autori srpskog modernizma i međuratne avangarde koji su svoja poetska i ideološka ubjeđenja vremenom nacionalno osviješćivali. Otuda to često i strasno hvatanje za Crnjanskog.” Redovi koji su znak za uzbunu, šta je sad Crnjanski skrivio? Vorgić u pitanja umjetnosti i literature uvodi ideološke kriterijume. Don’t mix frogs and Grandma! Autor dobro uočava da su mnogi tzv. modernisti danas zaboravljerni. Normalno, ostaje samo dobra literatura, ostaju samo dobri autori, marginalni, usputni, nestaju, prekriva ih zaborav.
Vorgić spočitava da je bilo ili je u toku trijebljenje (to nije jasno iz teksta) anacionalnih autora modernista jer se ne uklapaju “u neki kulturni kanon crnogorskog srpstva, tom je srpstvu nuđen modernizam koji je bio lišen upravo onih ideoloških i estetskih karakteristika koje ga određuju”. Banalna i neodrživa tvrdnja, bez iole pristojne teorijske održivosti. Autor je na klizavom terenu kvalifikacija, predubjeđenja koja se ne daju odbraniti. Niko ozbiljan neće uzeti ideološki ili nacionalni kriterijum kada govori o literaturi. Odreći se npr. Lalića zato što je bio ubjeđeni komunista bila bi glupost o kojoj ne vrijedi ni riječi trošiti. Da ne nabrajamo pisce sa “druge strane”, nije da ih nema.
Kada Vorgiću zatreba teorijska podloga pozove se na Radomira Konstatinovića, plašenje mečke rešetom rekli bi zlobnici.
Ozbiljan problem nalazimo u tekstu “Ko je smjestio crnogorskim Srbima?” U konstatacijama da je desno-konzervativna i kakva sve kultura stvorila takvu politiku. Autor ozbiljno potcjenjuje kniževni i svaki drugi ukus publike jedne nacionalne i jezičke zajednice. Tvrdnja da su Srbi u Crnoj Gori konzervativni nije potkrijepljena validnim dokazima. Kakav je njihov književni ukus? Teško pitanje, nema relevantnih istraživanja o intresovanjima čitalačke zajednice u Crnoj Gori. Vorgić prepoznaje kao problem konzervativizam, desne političke elemente, crkvu, odnarođenu dinastiju itd. On takođe smatra da je kulturni model lišen “svih onih “lijevih”, građanskih, mondijalističkih i liberalnih...” i opet zbrka. Nije uputno u pitanja literature uvoditi neumjetničke kriterijume. Nećemo dokazavati da je bilo odličnih pisaca naklonjenih različitim pa i opasnim ideologijama, bilo ih je... Sjetimo se Hamsuna i Paunda, svoja uvjerenja glavom su platitili Grigorije Božović, Niko Bartulović i mnogi drugi. Rukopisi ne gore, kada je prošla stigma čitaoci su upoznali zanimljve autore, kapitalan je rad Gojka Tešića da zabranjene pisce približi čitaocima. Desilio se eto da su ti zabranjeni bili tako moderni i da imaju i danas čitaoce. Važan je rad Gojka Tešića i za potencijalne polemičare, sjetimo se samo antologijske knjige polemika “Zli volšebnici”.
Međutim, avaj oni su bili dobri pisci, naravno bilo je “ispravnih” ali su bili loši i pisci i zaboravljeni su. Sasvim prirodno. Sporna je tvrdnja da su za razvoj srpske kulture i misli jednako zaslužni Svetozar Marković i Slobodan Jovanović, Jovan Skerlić i Todor Manojlović, Miloš Crnjanski i Marko Ristić, Zoran Mišić i Radomir Konstantinović. Svakako da nisu svi jednako važni. Neki od pomenutih su nebitni, obrazovan čitalac će se već snaći, prepoznaće važne, odvojiće bitno od nebitnog. Uvođenje Vase Pelagića i Dimitrija Tucovića u ovu po prirodi stvari ozbiljnu temu nije donijelo rezultata. Pelagić i njegovo najvažnije djelo Narodni učitelj našli su se u društvu koje im ne priliči. Narodni učitelj je knjiga prisutna u velikom broju kućnih biblioteka ali nećemo o travama i narodnim lijekovima, govori se o umjetnosti.
Ističući značaj polemike sa žaljenjem ukazujem da je tekst “Ko je smjestio crnogorskim Srbima?” nerelevantan i ideološki opterećen, teorijski konfuzan i pristrasan. Šteta, bilo je prostora za raspravu na ovom terenu, veliko je pitanje koliko sve nacionalne i jezičke zajednice čitaju i šta čitaju. Možda i krive stvari čitaju. Možda važi:
”Oni u principu ionako rijetko čitaju
A i to što čitaju krive stvari čitaju
Pa zašto im onda ne isključuju elektriku” (Džoni Štulić)
Koliko je krhka biljka kulture otporna na sve čemu je izložena u modernoj Crnoj Gori? Mnogo je pitanja, veliki je teren za raspravu i polemiku.
Vorgiću priznajem dobar ukus kada je u pitanju film, mada parafraza naslova filma Roberta Zemekisa nije relevantna u ovom slučaju. Mada o ukusima se ne raspravlja. Skromno vjerujem da “Za sada bez dobrog naslova” vjernije oslikava našu stvarnost.
(Autor je profesor književnosti)
Bonus video:
