Kada se pomene njegovo ime prva asocijacija je Boško Dunster iz filma “Montevideo, Bog te video”.
Ali i štreber Bogoljub Marić iz “Lajanje na zvezde” ili Manulać iz “Zone Zamfirove”. Posljednih godina popularan je i kao Ćufta i Boža. Njegove pozorišne uloge teško je pobrojati, a u matičnom “Ateljeu 212” je 2015. godine bio najangažovaniji glumac - igrao je u šest predstava. Igra i na daskama Narodnog pozorišta i pozorišta “Boško Buha”.
U ličnoj karti mu piše Nebojša Ilić, uglavnom se predstavlja po nadimku koji je dobio još u osnovnoj školi, Cile, a ne smeta mu ni kada mu se jave imenom junaka koga je tako upečatljivo odigrao, Božo Dunster.
Dva puta je dobio Sterijinu nagradu - za uloge u predstavama “Čekaonica” i “Providenca”, na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu u Užicu i na Festivalu klasike u Vršu proglašen je za najboljeg glumca za ulogu Šircingera u “Kazimiru i Karolini”...
U razgovoru za “Magazin”, poznati srpski glumac pričao je o Orsonu Velsu, nesuđenom građevincu, o tome da je jednako faciniran glumom kao i kada je upisao Akademiju, da je sa kamerom prešao na “ti”, da u svemu pokušava da nađe razlog za smijeh...Ili makar osmijeh.
Je li tačno da su Orson Vels i “Treći čovjek” krivci što ste se odlučili da, umjesto da gradite građevine, gradite uloge?
Građevinska škola je bila jedna moja predivna zabluda da imam talenta za građevinu. Međutim, jedva sam završio tu školu i da se nisu otvorila ova druga vrata bilo bi velikih problema. Orson Vels i “Treći čovjek” su moja priča iz osnovne škole, moja fascinacija tim filmom i Orsonom Velsom i neka moja skrivena ideja da bih možda mogao u životu da se bavim glumom, bez ijednog dokaza da bih to zaista mogao, bez ijedne sklonosti ka nečem ekspresivnom i ekstravertnom. Bio sam dosta introvertan i nije ličilo da bi to moglo tako da bude. Kasnije, u toj nekoj tišini, ta ideja kod mene je cvjetala da bi se u kasnijim razredima srednje škole to već malo ostvarivalo u “Dadovu”, kasnije i na Akademiji, a onda i u životu. I eto, od toga živim i to živim. Radujem se što mogu da uživam u toj privilegiji.
Da li ta fascinacija nakon četvrt vijeka igranja na daskama koje život znače, ali i na velikom platnu, i dalje traje?
Apsolutno da. I dalje sam jednako faciniran ovim poslom. Gluma je velika tajna, fenomen. Teatar je nešto što traje nekoliko hiljada godina u ovom obliku - sa jedne strane publika, a sa druge strane predstava. Nešto je u čovjeku toliko snažno da želi da sluša priču, da gleda šta se nekom drugom događa, da kroz to proživljava svoj život. Gluma je neiscrpan bunar raznih vrsta improvizacije, doživljaja, utisaka. Kad čovjek stari, onda mi se čini da se izoštrava neki njegov sluh. Kao da taj instrument postaje sve bolji što je stariji, počinje da rezonuje bolje i da od sebe šalje sve artikulisaniji zvuk. Uživanje mi je da gledam druge kolege, da gledam filmove, da sam u svemu tome učestvujem. Saradnja sa partnerima, to što su neke stvari uvijek otvorene, što postoji mogućnost novog, što pristaješ na igru pa kako bude, to je nešto što me stalno uzbuđuje i što je predivno.
U pozorištu jednu te istu ulogu svaki put možete da odigrate na različit način, da je različito doživite. Na televiziji i filmu to nije slučaj. Gdje se komotnije osjećate?
Mnogo sam srećniji u pozorištu. Pozorište je neko mjesto u kome živim i odakle sam krenuo. Film i televizija su neka divna avantura koju volim, divan izlet koji obožavam. Sve više je kamera počela da mi postaje prijatelj. Sve bolje osjećam to njeno prisustvo. Bilo potrebno mnogo snimajućih dana da bih mogao da artikulišem taj osjećaj. Kamera je čudo - može da vam bude veliki neprijatelj, a može da vam bude ogroman prijatelj. Kako ide vrijeme, čini mi se da mi sve više postaje prijatelj. Ali, kada se završi snimanje u montaži će nešto uraditi, podvući će neku muziku, tako da je to jako malo tvoje. A gluma u pozorištu ti je ipak u “vlasti”. U “vlasti” ti je da napraviš sekund dužu pauzu, da izbrišeš neku pauzu, da pratiš impuls. Ako imaš dobre partnere koji te prate u tome, onda sve to zajedno raste u neku igru. Naši profesori su imali taj izraz - “čar prvine”. U pozorištu je taj osjećaj da se prvi put nešto dešava nekako ključan. Stalno tragaš za tim da se to svaki put, samo tu i tada, dešava. I to je ono što je jako uzbudljivo i zbog toga ne može da dosadi.
Gluma je igra, a svaka igra traži mladost. Makar onu u dušu. Jednom ste izjavili da je trenutno u pozorištu najmlađa glumica Mira Banjac. Da li se ta “glumačka mladost” prenosi?
Najstariji glumci su najmlađi jer su opušteni. Oslobođeni su zadataka koje su sebi zadali jer ih više nemaju. Oni su nonšalantni, na jedan predivan način bezobrazni i zaista su klinci u duši. Takvi su bili svi koje sam zatekao u “Ateljeu” kada sam došao. Bilo je mnogo ozbiljnih ljudi koji sebe nisu doživljavali ozbiljno. To da se ne doživljavaš ozbiljno je put ka srcima publike. Da sebe ne doživljavaš kao nedostupnog dramskog umjetnika, već kao nekog običnog čovjeka koji se igra sa sobom i sa svojim poslom. Mislim da je to zdravo, da to daje dozu nonšalancije i onda sve ide lakše. Lak si na nogama. Svi ti naši najstariji glumci su imali tu nevjerovatnu dozu lakoće, bezobrazluka i neke dječije spremnosti na igru. Mislim da smo i mi naslijedili taj duh jer u “Ateljeu” ne postoji statusni način života, nego se taj status stalno dokazuje. U “Ateljeu” je uvijek ta radost igre i susreta bila najvažnija, tako da sam već sada siguran da su i ovi mladi glumci naslijedili taj duh i da zaista ima dosta njih koji su ozbiljni ljudi a sebe ne doživljavaju ozbiljno, koji su vrlo duboki, vrlo laki na nogama, kojima je stalo do glume i u njima prepoznajem svoje partnere za dalji život.
Stiče se utisak da Vam komedije dobro leže. Da li je publiku teško nasmijati i koliko je taj smijeh svima potreban?
Taj neki čehovljevski humor je nešto što mi je najdraže. I kad je drama u pitanju tražim šta je komično u njoj, jer mislim da je komedija dokaz da je čovjek vitalan, da može da se nasmije sam sebi i nekoj muci. To je dokaz neke svojevrsne intelegencije. Komičan znači naći ono što je nesklad, što je smiješno. To je meni uvijek bilo zabavnije nego kada je nešto “suva” drama. Moj profesor je znao da kaže da čak u antičkoj tragediji treba da se traga za nečim komičnim. Nema veze i ako ga ne dosegne, ali da traga za nekim apsurdom, za situacijom koja ima nekakav komički karakter, da imamo uvid da život nikad nije samo drama, ili samo komedija. Međutim, i kada imate najbolje glumce i najboljeg reditelja, ne možete da budete sto odsto sigurni da ste dosegnuli taj humor. Vidjeli smo katastrofalne predstave sa našim velikanima i genijalne predstave od kojih se nije očekivalo mnogo. To je isto jedan od razloga zbog kojih mi gluma nije dosadila jer je uvijek neizvjesno, jer ne znamo kako će publika reagovati, hoće li to biti samo nama biti duhovito ili će to biti duhovito i svima onima koji to budu gledali. I opet, sledeća predstava vam ništa ne garantuje, jer je nova publika, novi doživljaj. I to je ono što je uzbudljivo i lijepo.
I poslije tri godine “Mama i tata se igraju rata”, a u “Zbornici” je i dalje zanimljivo. Jeste li vjerovali da će ove serije trajati duže od jedne sezone?
Na moju radost, i ja to jako volim, to su serije koje su nepretenciozne, koje nemaju želju da budu najbolje serije ikada viđene, ali budu bliske publici i publika ih prigrli. Lakše stigneš do srca mnogih ljudi kada nijesi pretenciozan. Kada sve skupo radiš onda se nekako udaljiš od publike, a ovo je nekakav zagrljaj sa publikom. Drago mi je da su obje serije voljene i da doživljavaju nastavke. Njima se radujem i toj činjenici da se još uvijek puno snima. Serije su zanimljive i po tome što su ljudi koji su pokrenuli te priče glumci. U jednoj je Gordan Kičić, u drugoj Dejan Lutkić. Od mene je krenula ideja, a onda je Dejan Lutkić sa producentske i glumačke strane kasnije učestvovao. To su stvari koje su krenule nekim obrnutim postupkom. Obično producenti smisle temu, pa angažuju pisce, pa zajedno angažuju glumce. A ovo je krenulo od glumaca, pa ima malo više entuzijazma nego inače.
Postoje li uloge koje priželjkujete i pripremate li nešto novo?
Nikada nisam imao ulogu koju sam sam jurio, tražio. Skoro smo komentarisali kako je veliki glumac Rade Marković govorio da kako je išlo vrijeme sve je više pitao s kim, a sve manje šta. Naravno da je važno i šta, ali jako mi je važno s kim radim. Nadam se ulogama sa darovitim kolegama sa kojima ću moći da razmijenim nešto na sceni ili u kadru. Nadam se da će to biti dobre uloge. Nemam ni jednu koju priželjkujem, a priželjkujem neke koje će da nađu mene. Što se planova tiče, osim nastavaka te dvije serije, “Mama i tata se igraju rata” i “Zbornica”, sljedeće godine snimam “Kamiondžije”, a planiram i dvije predstave da radim kojima se jako radujem - jednu u “Zvezdara teatru”, a drugu u mom “Ateljeu 212”.
Bonus video:
