Opšte je poznato da je zahvaljujući crkvi povijest likovne umjetnosti obogaćena vrhunskim ostvarenjima slikarstva skulpture i arhitekture. Sakralne teme su bile i ostale bogato inspirativno izvorište za umjetničku kreaciju. Ali dijalog teologije i umjetnosti nije uvijek funkcionirao na obostrano zadovoljstvo.
Bilo je razilaženja u poimanju ili interpretiranju određenih tema, posebno onih novozavjetnih. Razlog za razilaženja u stavovima proizlazi najčešće iz činjenice što teolog razmišlja u dogmama dok umjetnik stvara u slobodi svoje imaginacije. Naravno, treba naglasiti da liturgija ima neprikosnovena pravila i kad umjetnik radi za liturgiju, za liturgijski prostor, mora raditi u duhu i pravilima liturgije. Papa Grgur Veliki je napominjao kako je “slika za nepismene isto što je štivo za one koji znaju čitati”.
Likovno djelo je imalo edukativnu svrhu. Međutim i u takvim uvjetima naslikana tema bila je za slikara nešto više od onoga što je njegovo djelo prikazivalo. To je kreativni čin, nešto više od puke ilustracije teksta, ono što slikarev rad čini umjetničkim djelom. U istoriji sakralne umjetnosti bilo je i onih djela koja su rađena kao narudžbe za crkvu a koja nisu uvijek bila prihvaćana s odobrenjem od strane teologa. Dovoljno je podsjetiti na Karavađa i njegov primjer. Barokni je majstor kritiziran zato što je prikazivao apostole na način vulgarnog naturalizma, grubih, neproduhovljenih fizionomija bez svetačkog dostojanstva, u siromašnoj pohabanoj odjeći. Posebno su naručitelje slika iritirala naslikana prljava stopala vjernika četo prikazana u prvom planu kompozicije što je bilo u neskladu i s ambijentom za koji su naručene slike bile namijenjene. Karavađo je kritiziran i od strane umjetnika kao “prostački slikar” što je bilo “razumljivo” za one čiji se umjetnički ukus formirao na Rafaelovoj klasičnoj idealizaciji ili Peruđinovoj profinjenoj poetičnosti.
Mimoilaženja u mišljenjima između teologa i umjetnika nastavila su se i u primjerima umjetnosti XX stoljeća. Ponekad su djela sakralne tematike kod nekih autora znala pretjerivati u interpretaciji odabranog motiva pa su ocjenjivana kao provokativna, blasfemična, poput Rodenove skulpture “Hrist i Magdalena” ili Gutuzove slike “Raspeće” s prikazom također obnažene pokajne grešnice. Kao posebno bogohulna označena je Seranova fotografija “Uriniranje raspetog Krista”. Vulgarna se provokacija američkog suvremenog umjetnika ne može pravdati takozvanom slobodom stvaralaštva. Sakralni motivi otvaraju mogućnosti novog umjetničkog izražavanja ali isto tako i obvezuju umjetnika.
Razilaženja između teologije i umjetnosti i dalje će postojati, upravo zbog različitih pristupa sakralnom motivu. Da postoje pozitivni primjeri usuglašenosti teologije i umjetnosti kada se stvaralačka sloboda autora prepoznaje kao kvalitetno ostvarenje, makar se radilo o umjetniku koji se javno deklarirao kao ateist, pokazuje primjer engleskog savremenog slikara Frensisa Bejkona. Djelo ovog umjetnika (jedno iz serije papa, rađenih po Velaskezovoj slici “Papa Inoćentije X”), drastično deformiranog lica i uznemirujućeg izgleda nalazi se danas izloženo u zbirci Vatikanskog muzeja.
U svakom slučaju odnos teologije i umjetnosti je puno složeniji, puno dublji nego što se to može činiti. O toj složenosti posebno svjedoči u svom čuvenom “Pismu umjetnicima” objavljenom za Uskrs 1999. godine, papa Ivan Pavao II kada konstatira: “Sam Hrist je u svojem propovijedanju uvelike koristio slike, u potpunoj dosljednosti sa svojom odlukom da on sam u utjelovljenju postane ikonom nevidljivoga Boga”. Duhovni poglavar, to treba istaći, bio je, pisac, pjesnik, Karol Vojtila. Posebno je shvaćao prirodu umjetničkog procesa koji kroz osobno viđenje, osjećanje i razumijevanje transponira sakralni motiv u umjetničko djelo. Jer teme iz Novog zavjeta, iz evanđelja uz božansku suštinu sina Božjeg koja se razumije po sebi, imaju i ljudsku dimenziju. “Prisni savez između Evanđelja i umjetnosti, pisao je papa, u spomenutom pismu, oduvijek, bez obzira na funkcionalne zahtjeve, uključuje poziv na prodiranje kreativnom intuicijom u misterij utjelovljenja Boga i istodobno u misterij čovjeka”. Umjetnik zna i svjestan je da Isus Hrist nije metafizički entitet, već Riječ koja je postala tijelom. Sin Božji je posto Bogočovjek. Ta “dihotomija Boga”, navodim Jungovu sintagmu, daje Hristu upravo kroz njegovu ljudskost, neupitnu uvjerljivost bez koje bi, kako tvrdi slavni psihoanalitičar, činu njegovog žrtvovanja nedostajala realnost. Za umjetnika je stvaranje slika u izvjesnom smislu estetizirani oblik otjelovljenja misterija. Stvarateljska funkcija umjetnosti jest otkrivanje smisla personalnom spoznajom, što je u kontekstu ovakvo tek naznačenog razmatranja u krajnjoj konzekvenci teološka kategorija. Prisustvo Stvoritelja se ogleda u svemu, jer smo svi sastavljeni od iste supstance. U stanovitom smislu umjetnik je u odnosu na teologa odnosno njegov homiletski, praktični rad, jedna vrsta mistika. Umjetnik osjeća svim svojim bićem transcedentnost pojavnog i izražava ga vlastitim kreativnim postupkom. Umjetničko stvaranje jest i davanje smisla čovjekovom postojanju što se izčitava kroz složenost značenja stvorenog djela. Stoga sakralna slika nije samo vizualni fenomen nego i značenjska višeslojna tajanstvena tvorevina slikarevog umijeća i duha. “Svako je ljudsko biće, kako je konstatirao papa Ivan Pavao II na neki način nepoznanica samome sebi. Ili kako je Njegoš kazao “Čojek čojku tajna je najviša”. Isus Hrist ne objavljuje samo Boga već “potpuno otkriva čovjeka njemu samome” ističe Vojtila. Jedan od pouzdanih puteva prema tom otkriću jest umjetničko stvaralaštvo.
Tjelesnost Spasiteljeva nije samo potenciranje fizičke strane njegovog stradanja koja umjetničkom djelu daje posebnu ekspresivnost. Teolog vidi nekoliko dimenzija u Hristovom korpusu. Vidi njegovo povijesno tijelo, sakramentalno i eklezijalno. Ali govor slike upravo kroz prizore Mesijinog života, stradanja, smrti i uskrsnuća nastoji objediniti, izraziti tu trojnost korpusa u okvirima mogućnosti ovog medija. Jer, treba napomenuti kako se isticanjem tjelesnog aspekta u umjetničkom postupku također otvara dimenzija ka metafizičkom, mističnom, odnosno duhovnom značenju koje je imanentno sakralnom motivu. Međutim ima uglednih intelektualaca, pisaca i filozofa koji radikaliziraju odnos prema umjetnosti u smislu gotovo njene irelevantnosti u kontekstu sakralnog. Boto Štraus i Džordž Stejner tvrde: “Umjetnost i njen odnos s teologijom može se ostvariti samo u Veliku subotu, jer umjetnost pred grozotom Velikog petka nije moguća, a poslije Uskrsnuća više nije potrebna.” Upravo sa stanovišta umjetnosti ovakve su teze neprihvatljive. Upravo je umjetnost moguća pred “grozotom” Velikog petka i potrebna nakon slave Uskršnje nedjelje. Ljepota “grozote” u formalno estetskom smislu najbolje je izražena u Grinevaldovom “Raspeću” sa isenheimskog oltara. Spektakularno “Hristovo uskrsnuće” u El Grecovoj istoimenoj slici. Umjetnik zna da smrt na Golgoti nije ništavilo nego mistično umiranje smrti. Onaj, koji je u Veliku subotu sišao u Podzemni svijet postao je prvorođeni od mrtvih. Hrišćansko zemaljsko, ovosvjetovno vrijeme, je vrijeme u kojem se Hrist svake godine rađa, umire i uskrsava. Zato, ako je za spomenute autore umjetnost pred smrću nemoguća a poslije uskrsnuća nepotrebna za umjetnika je ona, umjetnost, upravo potvrda smisla njegovog stvaranja nadahnutog novozavjetnim događajima.
Ko nije razumio mrak golgote teško će moći shvatiti svjetlost uskrsnuća.
Bonus video:
