Crnogorska akademska umjetnica Katarina Tomašević Kroford laureat je nagrade Kraljevskog udruženja britanskih umjetnika - “Royal Society of British Artists”, koja je dodijeljena na kolektivnoj izložbi povodom 200 godina osnivanja ovog Udruženja.
Uprkos rekordnom broju prijava umjetnika različitih izraza i poetika, Tomašević Kroford se izdvojila u konkurenciji koja je brojala više od 4.000 autora sa svih strana svijeta, a selekcijom je odabrano 200 najboljih umjetnika iz Velike Britanije i 200 radova umjetnika svih generacija koji nijesu članovi ovog udruženja.
Pored toga što se našla u selekciji odabranih za izlaganje na prestižnoj izložbi, Tomašević Kroford je osvojila i priznanje čiji je zvanični naziv “Nathan David nagrada za skulpturu” koja se dodjeljuje na izložbi.
Skulptura pod nazivom “Izdah”, dimenzija 55x40x40 centimetara, koja joj je i donijela ovu nagradu, predstavlja psihološki portret o unutrašnjoj snazi i ranjivosti, zabilježila je autorka u opisu svog djela. “Vijestima” kaže da joj je predsjednik Mik Dejvis Kraljevskog udruženja britanskih umjetnika saopštio da je lično on izabrao njen rad, ali nije obrazložio svoju odluku, a ni ona to nije pitala.
Nagrada za nju predstavlja potvrdu uloženog rada, jednako fizičkog i mentalnog, kaže umjetnica u razgovoru za “Vijesti”. Pored toga, znači joj i to što je prepoznata namjera i suština njenog djela, ali i svjedočanstvo o tome da se nalazi na “pravom putu” kada je njeno stvaralaštvo u pitanju. Njeno stvaralaštvo karakteriše izražena figuracija i motiv čovjeka, sa fokusom na ljudsku psihu, emociju, težnje, ali i mistiku i stalno traganje... Na simboličan način sve to izražava i različitim materijalima koje koristi, a među kojima posljednjih godina prevladava (pocinkovana) žica.
Na sajtu Udruženja ističe se da je u pitanju “izložba koju vrijedi čekati 200 godina” i da “obuhvata radove umjetnika koji će se pamtiti narednih 200 godina”.
”Vještina i strast umjetnika ogledaju se u visokom kvalitetu i kreativnosti izloženih radova - od umjetnika u nastajanju do onih koji su dobro poznati u svijetu umjetnosti. Tu su slike, skulpture, grafike i crteži, koji će sve impresionirati i oduševiti gledaoce. Postavka povodom jubileja vjerovatno je najuzbudljivija izložba figurativne umjetnosti koju ćete vidjeti u Londonu ove godine”, ističe se u saopštenju organizatora.
Oni su istakli da je evidentna raznolikost stilova, tema, ali i medija i naglasili da je postavka prodajnog karaktera.
Katarina Tomašević Kroford rođena je u Podgorici 1973. godine, a duže od 20 godina živi i stvara u Londonu. Studirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje je diplomirala na smjeru vajarstvo u klasi profesora Pavla Pejovića. Nakon završenih studija na Cetinju usavršavala se u Lilu, u Francuskoj, na Regionalnoj školi plastičnog izraza (Ecole Regional D’Expression Plastique) gdje je istražila raznovrsne umjetničke discipline. Ipak, vajanje ostaje njen najvažniji medijum, iako se pored vajarstva bavi i scenografijom, kostimografijom, modelovanjem stakla u pećima, ali i tradicionalnim pravljenjem namještaja od punog drveta. Takođe, radila je i kao likovni terapeut i likovni pedagog.
Izlagala je na velikom broju grupnih izložbi u Crnoj Gori, Francuskoj, Velikoj Britaniji i šire, predstavljala se i samostalno, a na pitanje “Vijesti” može li se očekivati i samostalna izložba u Crnoj Gori, kaže da toga trenutno nema u najavi.
O svom djelu, motivima, putu radoznalosti i umjetnosti koji ju je i odveo do Londona, engleskoj kulturno-umjetničkoj sceni, ali i crnogorskoj, te planovima za dalje, Katarina Tomašević Kroford govori za “Vijesti”.
Na jubilarnoj, 200. izložbi Kraljevskog udruženja britanskih umjetnika predstavili ste se skulpturom “Izdah”, za koju ste dobili i nagradu. Koliko Vam je značajno ovo priznanje, s obzirom na to da dolazi od eminentnog udruženja, ali i među velikom konkurencijom?
Smatrala sam velikim uspjehom i što sam uspjela biti dio ove izložbe, tako da je nagrada bila šok propraćen osjećajem olakšanja, jer pokazuje da je bila prepoznata i namjera i uložen rad, kako fizički tako i mentalni. I nekoliko dana sam bila bez sumnje u to da li sam na dobrom putu u svom radu, ali naravno, brzo me je stiglo hiljadu novih pitanja. Kvalitet radova i zabilježenih misli i osjećanja je bio nevjerovatan, a samim time i još veća privilegija i čast što sam bila dio ove istorijske izložbe.
Kakve su Vaše impresije kada je postavka u pitanju? Možete li dati sopstvenu procjenu toga kako se i čime izdvojio Vaš rad?
Predsjednik “Royal society of British Artists” mi je saopštio da je lično on izabrao moj rad, ali mi nije rekao zašto konkretno, a ni ja nijesam pitala. Lično sam bila zadovoljna kombinacijom tradicionalnog i savremenog, kao i osjećajem spokoja i dinamikom u teksturi žičanih prepleta (u radu “Izdah”).
Koja priča i kakav proces prati skulpturu “Izdah”, kakve su njene tehničke karakteristike i čemu sami naziv svjedoči?
”Izdah” je, za mene, oslobađanje od nepotrebnog, a rad je napravljen od “neuglednog” materijala - pocinkovane žice. Ona je sama po sebi tanka i ne može ni da stoji sama za sebe, ali isprepletana sa drugima postaje jaka konstrukcija. Ja je kao takvu nalazim kao dobar materijal za predstavljanje potrebne nesavršenosti i nedovršenosti u ljudima.
Na većini Vaših radova glavni motiv je, reklo bi se, čovjek, ljudska figura nastala kombinovanim tehnikama i različitim pristupima... Znajući da je čovjek oduvijek središte interesovanja umjetnika, na koji način Vas inspiriše?
Da, ljudska psiha i stvari duše su enigme koje me privlače. Meni je vrlo interesantan taj osjećaj greške, nesavršenosti, neuklopljenosti, kao i ljudska želja ka savršenosti, iako ona kao takva ne postoji. Sve emocije u međuvremenu, od tuge, patnje, pa do zaljubljenosti, čežnje, sreće..., ogroman su dio tog pitanja, a ja se osjećam ispunjeno kada uspijem neko od tih osjećanja da materijalizujem.
U toj težnji ka savršenosti i uz (konstantan) osjećaj nesavršenosti, šta biste rekli da karakteriše čovjeka današnjice, ljudsko biće u 21. vijeku? Takođe, koliko su prisutne razlike u zavisnosti od tačke na planeti?
Pa eto, možda smo svjesniji i sebe samih i okoline u kojoj živimo, kao i grešaka koje pravimo, a naročito kada je to ka prostoru od kojeg zavisimo. Svaka generacija roditelja pokušava da napravi bolji svijet za svoju djecu, a na ovu generaciju je palo čuvanje prirode od nas samih.
U svojim djelima se bavite i psihološkim stanjima čovjeka. Šta Vas najviše intrigira, podstiče ili šta putem vajarstva i kreacije istražujete i dolazite li do nekih odgovora?
Nikad ne dođem do odgovora, već samo do novih pitanja. Ipak, sa svakom skulpturom dobijem osjećaj da ja kao osoba rastem, kao i da je neki most prebrođen, u shvatanju drugih, svijeta i sebe same.
U Vašoj biografiji ističe se da volite da se igrate materijalima i da se, pored vajarstva, bavite scenografijom i kostimografijom. Šta Vam je najizazovnije za rad i koliko se sve te discipline međusobno prožimaju?
Sve se umjetnosti sliče i prožimaju, samo se drugačiji materijali koriste. A, naravno, ti materijali nose svoj specijalan kvalitet i svoja ograničenja. Scenografija i kostimi, kao i svako iskustvo koje proširi granice i znanje navede vas na neka nova razmišljanja. To iskustvo mi je proširilo listu materijala sa kojima želim da se igram, a pored toga, dosta je i ideja koje mi se šetaju glavom, a vezane su za prostornu skulpturu gdje skulptura jeste prostor.
Rođeni ste u Crnoj Gori gdje ste se obrazovali i usavršavali, a život ste, ipak, nastavili u Londonu. Kako je došlo do Vašeg puta, a onda i ostanka u Londonu? Kuda Vas je sve umjetnost vodila i koliko su Vam ta iskustva značila i oblikovala Vaš rukopis?
Radoznalost i slučajnost prvo su me odveli u Francusku, a zatim i u London, a umjetnost je sve to uvijek pratila. Moja lična, a samim tim i umjetnička baza i korijeni su crnogorski, odnosno podgorički. Ipak, učeći nove kulture i jezike, kao i godine, dozvolili su mi da iščistim svoj unutrašnji jezik i da ja budem više ja.
Možete li približiti čitaocima englesku likovnu scenu? Šta je karakteriše, kakav je položaj stvaralaca, galerija (državnih i privatnih)?
Prvih desetak godina nijesam razumjela englesku scenu. Svaka zemlja ima svoj neki kod i trebalo mi je duže vremena da odgonetnem njihov, to jest da razumijem emociju iza. Londonska scena je svijet za sebe, jer je London kosmopolitski grad u koji veliki broj talenata dođe da se okuša, pa se tako stvara veliki broj scena.
Pratite li umjetničku scenu u Crnoj Gori i da biste izdvojili nešto posebno u tom segmentu? Sa druge strane, pratite li društvene okolnosti kod nas i kako vidite aktuelnu društvenu situaciju?
Pratim i društvenu i kulturnu scenu u Crnoj Gori. Na osnovu toga, nadam se vremenu kada će umjetnici zauzimati više medijskog prostora od političara. Umjetnici u Crnoj Gori, uprkos opštoj situaciji i manjku podrške nastavljaju da rade i stvaraju. Svakako, izdvojila bih Kulturnu bazu Kunst, organizaciju koja je okupila veliki broj stvaralaca iz svih branši. Tu je i “Bleak Faith” video igrica koja izgleda nevjerovatno... Pored toga, i Rotko Stjuart je bend koji mnogo ozbiljno igra na umjetničkoj sceni...
Imate li u planu predstavljanje publici ovdje i kada bi se to moglo očekivati?
Trenutno nema ništa na vidiku u tom smislu, ali vidjećemo šta donosi sjutra.
Da li na nečemu trenutno radite?
Radim na pet, šest skulptura i jednom malo većem projektu. Takođe, radujem se grupnim izložbama u Londonu koje slijede tokom godine, a na kojima se dobije rijetka šansa da se na jednom mjestu upoznam sa drugim stvaraocima.
Da li biste nešto dodali našem razgovoru?
Jedino bih dodala link za moj profil na Instagramu, jer mislim da sam bolja u skulpturi nego u pisanoj riječi - @katarinatcrawford.
Bonus video:
