Da je ljudska pohlepa univerzalna i svevremena kategorija pokazuje i predstava “Djelidba” Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, a zaključuje dramaturg Vedran Fajković.
Predstava koju je, po motivima teksta Skendera Kulenovića, režirao Aleš Kurt izvedena je druge večeri festivala Regionalne unije teatara RUTA GRUPA TRIGLAV, čiji je domaćin treći put Gradsko pozorište Podgorica.
Priča je zasnovana na motivima Kulenovićevog teksta iz 1947. godine koji je svojevremeno bio zabranjen, a radnja je smještena na kraju petog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, u sukobu triju nacija, vjera, jezika...
Sa prizvukom postapokaliptičnog instinkta preživljavanja, “Djelidba” osvješćuje pojmove svakodnevice, od korupcije, etničkih podjela, netrpeljivosti, licemjerja, pohlepe, pa do kolektivnog sjećanja, odnosno zaborava...
Dok čekaju donacije, pomoć koju željno iščekuju i čekaju poput spasenja, prevladavaju pohlepa, podjele, korupcija, egocentričnost, a naizgled dobronamjerne borbe predstavnika naroda vode i do izbora između lične i nacionalne koristi.
I u svemu tome postavlja se i odzvanja pitanje koliko nas zapravo sve definiše podneblje u kojem smo rođeni, geni sukoba (iz) prošlosti, prividna sloga, ljubav i ujedinjenost kojima istovremeno i težimo. A sasvim je sigurno da novi dan nikada nikome neće svanuti isti i da Sunce nikada neće isto svakoga grijati i obasjati, ali je taj novi dan istovremeno i jedina šansa koju u tom trenutku imamo.
Ansambl Kamernog teatra 55 prepoznatljiv je po svom specifičnom angažovanom i stalno aktuelnom izrazu, tretiranju bolnih tema surovog balkanskog podneblja, sa posebnih fokusom na lokalne, odnosno regionalne teme. Tako se i cenzurisani tekst našao na njihovom repertoaru.
”Cenzurisane tekstove uvijek je lijepo igrati, uvijek se lijepo praviti hrabar, mudar, pametan, kao neko ko upire prstom, ‘ispravalja krive Drine’ i tako dalje, a da li ima smisla igrati takve tekstove - ima... Jer, onog trenutka kad se prestane govoriti o ovakvim stvarima, o tekstovima poput ‘Djelidbe”, koji na bilo koji način ukazuju na neke probleme, to će značiti da smo se predali. Treba govoriti, još glasnije, ne samo deklarativno, već možda i vikati sa scene dok nas grla ne izdaju, dok se svi skupa ne razdrmamo i ne probudimo”, poručio je Fajković na okruglom stolu održanom nakon predstave.
On je konstatovao i da su likovi u predstavi u nekoj vrsti čistilišta.
”Čistilišta koje mi koji živimo - mi ga živimo, iako se možda to čistilište zove drugačije, imenima naših država. Mislim da smo svi mi u par grama razlike otprilike u istim ili sličnim vrstama čistilišta”, rekao je on i dodao da se u takvoj atmosferi lako zapitati ima li svrhe, bilo šta...
”Mi se ponekad pitamo da li nas iko čuje i da li uopšte ima odjeka na slušaoce, jer količina ljudske zlobe i gluposti koja nas svakodnevno zatrpava i guši, imam osjećaj da je sve jača i glasnija... Prije jednog od gostovanja pitali smo se hoće li publika, tog puta u Sloveniji, razumjeti ono o čemu smo govorili. Međutim, očito je ljudska pohlepa univerzalna kategorija. Razumjeli su, smijali se i komentarisali”, istakao je on.
Predstava kao takva, ali i Kulenovićev tekst, možda je najvjerodostojniji prikaz limba i ponavljanja istorije na ovim prostorima. Glumica Gordana Boban kaže da isti akteri dovode do istih situacija, udaljeni nekim periodima.
”Ono što je meni u ovom tekstu bilo ekstremno tužno jeste da se nakon svih tih godina ništa nije promijenilo nabolje i da se čak ni poslije tog petog svjetskog rata, u kojem je smještena naša ‘Djelidba’, ništa neće promijeniti. Posle svih teških trauma koje ovaj prostor doživljava na svakih 50 godina, zapravo niko ništa dublje i značajnije neće nauči i niko neće napraviti neku dublju i značajniju promjenu unutar sebe, već nakon tekstonskih promjena uvijek izmile oni koji su bili u nekim pećinama, šupljinama, trezorima, skrivali se i onda nameću svoju estetiku, svoju ideju, svoju ideologiju”, istakla je Boban.
Glumica Vanesa Glođo koja je oduševila publiku ulogom Trifunke, istakla je da je Skender Kulenović sve vrlo precizno i pažljivo napisao, pazeći da sve nacionalnosti i vjere govore “svojim” jezicima koji zapravo predstavljaju njihove torove. Znao je suštinu nacionalne igre koje se mi igramo, rekla je ona ističući da je ta igra najzastupljenija u BiH, ali i u svim drugim državama bivše Jugoslavije.
”To što izađe sa sjednica, to što oni tamo rade, mi ne možemo ni pomoću trikova nadje*at’. Oni su toliko apsurdni, smiješni, nedostižni, tako da koliko god se mi iskreveljimo i pretjeramo, uvijek neko ode dalje. Oni su jači od Nadrealista, Audicije i svega što je ikada bilo ponuđeno na ovom prostoru. Kaže Vedran: ‘Ne treba se predat’’. I ne treba se predat’. Ne treba više tući ni njihovim sredstvima, treba da vidimo da li mi sada možda možemo da se uozbiljimo i udarimo kontru. Jer, kako izvršiti bilo kakvo pretjerivanje u poređenju sa njima i kako da to odvedem dalje od (tragi)komedije koja to već jeste? To je sigurno jedno pitanje sa kojim čitav RUTA region ima isti problem, iako smo mi možda vodeći, ali sigurno je to pitanje na koje treba početi odgovarati, sa scene, i to tako da možda i doživimo da nas cenzurišu. Ovako, sad, ne možemo im prići”, istakla je Glođo.
Interesantna scenografija sa trakama koje prepliću svakog od likova pokazuje neko nepostojanje slobode, ograničenje sa kojim se čovjek miri i saživi dok ne počne da drži likove u njihovom uskom prostoru manevrisanja gdje se smatraju moćnima, a zapravo su samo marionete čiji su konci u rukama drugim. No, i to je do percepcije, kaže glumac Sabit Sejdinović.
”Mislim da nije potrebno da definišemo šta to zapravo znači. Mislim da bi jednostavno trebalo svako za sebe da odgonetne šta je to. Nekome su to konci neke marionete, nekima je to sila koja nas vječito vraća unazad. Koliko god mi pokušavali da idemo unaprijed i da prevaziđemo neke stvari, a koje su dio našeg nepromijenjenog mentaliteta, uvijek nas nešto vraća nazad, pa zato jesmo ovdje gdje jesmo i to je to”, poručio je on.
Kraj komada i zaključna maksima: “Samo neutralno i indiferentno (u našem kućanstvu)” otkrivaju tajni recept za opstanak u društvu koje se ničeg ne sjeća, ništa nije vidjelo, uradilo ili skrivilo, ali koje trpi i kojim se vlada, sve dok se ne oslobodi stega prošlosti i shvati moć sopstvenog glasa, djelanja i uticaja.
Sljedeći korak da bude zajednička produkcija
Okrugli sto sa ekipom predstave moderirala je dramaturškinja Gradskog pozorišta Dragana Tripković, a prisustvovao je i direktor Kamernog teatra 55 Senad Alihodžić, koji je od skora na toj funkciji. On je istakao da je RUTA vrijedan festival koji treba njegovati, ali i unapređivati.
”Ovaj festival treba čuvati, jer ta međusobna saradnja, divni dočeci, druženje, razmjena iskustva nešto je što vrijedi. Cilj svih ovih festivala jeste da pokažemo šta imamo, da naučimo nešto jedni od drugih i da vidimo te različite reakcije publike, što je za čitavu ekipu veoma dobro iskustvo. Svakako, mislim da bi sljedeći korak RUTA trebalo da bude jedna ozbiljna produkcija ovih šest regionalnih teatara”, poručio je Alihodžić.
Bonus video:
