Svijet sjećanja, uspomena, ljubavi, sreće i bezbrižnosti, mladog likovnog umjetnika iz Novog Pazara Davuda Turkovića, predstavljen je u prvoj privatnoj galeriji u Crnoj Gori, galeriji “Most” u Podgorici gdje je njegova samostalna izložba otvorena do kraja mjeseca.
Djela sa motivima djetinjstva i odrastanja generacija devedesetih, kojima Turković i sam pripada, podstiču i na otvaranje stranica starih foto-albuma ili razvijanja onih filmova koje imamo u glavi.
Neskriveno, Turković i u razgovoru za “Vijesti” potvrđuje da inspiracija dolazi upravo sa mjesta punog sačuvanih davnih trenutaka.
”Sa ovim konceptom sam krenuo na osnovnim studijama, kad sam bio mlađi, tražeći neku monumentalnu temu... Svaki mladi umjetnik ima neki cilj i želju da se predstavi tako što će odmah ostaviti neki trag i pečat, a što na kraju krajeva i nije dobro... Tražeći, shvatio sam da bi trebalo da se osvrnem na sebe i svoj život i da odatle izvučem neku inspiraciju”, priča Turković i nastavlja:
”Moj otac se bavi fotografijom, tako da je on naše odrastanje, djetinjstvo i život zabilježio mnoštvom fotografija i video zapisa. U našim privatnim, porodičnim albumima ima mnoštvo građe, raznih fotografija, a u nekom trenutku sam i ja počeo razmišljati u tom pravcu. Htio sam nešto od toga da iskoristim za neki početni impuls i da te neke vrijednosti fotografija, sa njih prebacim na platno, odnosno da ih (na)slikam”, otkriva Turković.
Akademski slikar, prof. mr Aldemar Ibrahimović tekst o Turkovićevom stvaralaštvu naziva upravo njegovim nostalgičnim svijetom, a takav je utisak i nakon pogledane postavke koja će nostalgiju probuditi i kod posjetilaca.
”Fotografija je samo povod u Davudovom radu, jer odbacuje suvišne detalje koje ona neminovno donosi. Ona je samo početni impuls koji pokreće njegovu znatiželju i vezu njegovih dubokih osjećanja, nostalgije i žala za srećnim vremenima koja su prošla i nepovratno odnijela one najdraže, a sve u cilju da sve to još jednom ovjekovječi i pretvori u novu i neponovljivu vrijednost - slikarsko djelo”, istakao je Ibrahimović.
On dodaje da su za Davuda stari porodični foto-albumi prava riznica motiva u kojima on polazi od vidljivog, prepoznatljivog i dragog motiva, da bi tu vizuelnu činjenicu lagano oplemenio i likovno transponovao u jasan i nedvosmislen kreativni sadržaj.
”’Motivi djetinjstva, odrastanja, nostalgije, intimizma, uspomena...’; ‘Momenti radosti, dječije radoznalosti, bezbrižnosti’... Ova dva Davudova kratka zapisa govore sve o njegovim motivskim preokupacijama”, ističe Ibrahimović citirajući samog Turkovića.
Slike su pune svakodnevice, toliko poznate da djeluju intimnimo i krajnje lično. Davud “Vijestima” kaže da su prikazani članovi njegove porodice, neke svima poznate radnje koje pamtimo s ljubavlju.
”U suštini, na slikama su predstavljeni članovi moje porodice i ja... U slikarstvu koje ide ka nekom modelovanju figure, ne gledam da to bude neki realizam kao što je na fotografijama, jer ne bi imalo smisla, zbog toga što to već postoji. Mogu da kažem da se trudim samo da iznjegujem neku estetiku u svojoj paleti i u svom stilu... Ono što bih istakao kao specifičan momenat na mojim slikama, a koji je, kao što si i primijetila, to pitanje (nekadašnje) svakodnevice. Mogu reći da smo tih ‘90-ih, pa i 2.000-ih svi imali neko slično odrastanje koje nam je i danas svima poznato, po nečemu sličnom karakteristično. Svi oni koji su to proživjeli, dok gledaju slike, mogu se prepoznati i vidjeti sebe u njima, bilo da je u pitanju garderoba, jer smo tada svi imali neke iste ili slične džempere, trenerke, kombinezone, bilo da su u pitanju igre, zajednički trenuci sa porodicom i slično...”, priča Turković.
Tako su njegova djela, ma koliko lična, postala eksponat kolektivnog sjećanja, kolektivne memorije generacija koje su odrastale i stasavale u specifičnim okolnostima, ali i dalje čuvajući duh nekih starih vremena...
”Na osnovu tih sličnosti i prepoznatljivosti motiva, rekao bih da je jedna od važnijih stvari mojih slika to što kada izložim svoja lična sjećanja, ona postaju svačija... Ona su i dalje moja i lična, ali postaju i tvoja, a onda se taj krug širi i postaju kolektivna... Svakako, smatram da umjetnik kada predstavlja svoje radove daje dio sebe publici, a nekada i sam postaje publika”, kaže Davud.
U takvom maniru je i paleta boja koje umjentik koristi, a o kojoj kaže da je to “paleta bliska pompejskoj pigmentaciji, životna, ali ne tako kontrastna”, a Ibrahimović dodaje da “život i životnost samoj slici daju svjetlosni refleksi sekundarnih boja i oplemenjenih neutralnih tonova”...
”On posjeduje takav likovni temperament koji je sazdan od mira, analitičnosti i znatiželje, pa nam svoje autentičnu likovnu pojavu iznosi smirenim i osmišljenim nanosima boje, bez iluzije dubine, uglavnom toplom gamom boja: pečene sijene, braon boje, svijetlog i tamnog okera i raznih drugih nijansi koje čine harmoničnu i skladnu cjelinu”, zapaža Ibrahimović.
A sve te boje uklapa i u jedinstvene ramove, ali i različite formate, nekada toliko male, tipa 3x3cm, pa do onih nešto većih, da ište od posmatrača da se približi i pažljivo osmotri prikaz... Sve to postavci u prostoru galerije “Most” daje jedinstven duh i nalaže atmosferu, od čežnje, do golicanja sopstvenih sjećanja.
”Krenuo sam sa manjim formatima na master studijama, a kasnije sam na doktorskim išao ka većim formatima, a onda opet ka manjim... U suštini, formati osciliraju i nema nekih pravila po tom pitanju, iako sam htio da se vodim time da stvorim stotinu slika dimenzija 10x10cm, ali umjetnost je takva da je nemoguće ići po pravilima, već se mora prepustiti i njoj da te vodi... Tako dolazi do prirodnog toka umjetničkog puta. Tako sam zaključio i da mi koncept jednog forma ne ide, zbog toga što je nemoguće svaku kompoziciju smjestiti u određeni okvir i striktno isti format. Sad stvaram sliku i ne razmišljam o formatu, tako da stvaram i neke baš velike slike, znatno većih formata kojima se prepuštam”, ističe Turković.
Na pitanje kakav odnos ima prema svojim djelima i da li se, s obzirom na njihove motive i trenutke koji odišu iz njih, teško odvaja, dodatno jer su inspirisani privatnim albumskim arhivom, Davud odgovara krajnje suprotno i objašnjava zbog čega...
”Kako trenutno radim na jednom filmu koji je vezan za animaciju, moram priznati da stalno brišem slike koje radim, ali svakako se trudim da se ne vezujem toliko, iako su mi radovi dragi i pazim ih, na neki način. Ipak, čitav taj koncept mi je veoma bitan zbog toga što je, kao što sam i rekao, proistekao iz nečega krajnje ličnog”, ističe on.I ne samo da radi na animiranom filmu, već, otkriva on, planira i da svoj fokus sa ovog ciklusa usmjeri u drugom pravcu.
”Iskreno, trenutno imam u planu da stanem sa ovim ciklusom slika. Pohađam doktorske studije slikarstva i mislim da treba da zatvorim ovaj ciklus. Možda će ovo biti i posljednja izložba radova iz ovog ciklusa, nakon čega ću se vjerovatno okrenuti nečemu drugome. Tako da, sada već mogu reći da je vrlo moguće da se čak u ovoj značajnoj galeriji ovaj ciklus mog stvaralaštva završava i da je upravo ovo, posljednje ili jedno od posljednjih predstavljanja ovog ciklusa”, zaključuje Turković.
Može se naslutiti što se dešavalo u galeriji “Most”
Davud Turković pridružuje se plejadi maestralnih umjetnika koji su se predstavili u galeriji “Most”, čime se i sam ponosi.
”Profesor Aldemar Ibrahimović već dugo godina sarađuje sa Brankom Kovačevićem i preporučio me je da se predstavim u njegovoj galeriji. Mogu reći da mi je velika čast, a posebno zbog povoda - 29 godina od osnivanja galerije, ali i zbog samog prostora i svega što se tu izdešavalo. Čuo sam samo neka od niza zvučnih imena koja su prošla kroz ovu galeriju, slušao sam i neke priče o njoj, tako da sve ostalo mogu samo naslutiti zaista mi je čast što se i sam ovdje predstavljam”, istakao je on u razgovoru za “Vijesti”.
On priznaje da se i sam interesuje za galerijski posao, jer je svojevremeno maštao o tome.
”Volio bih da se nekad okušam u nečemu toga tipa, tako da zbg toga još i više smatram da je u pitanju jedna baš moćna i važna priča, a što dokazuje i dugo trajanje galarije, uprkos svemu. Zbog svega toga je moje zadovoljstvo i čast veće, jer se baš u njoj premijerno predstavljam i crnogorskoj publici”, rekao je Davud.
Rođen je 1995. u Novom Pazaru, gdje je završio osnovne akademske studije slikarstva na državnom univerzitetu. Master studije završio je u Kragujevcu, na Filološko-umetničkom fakultetu, na odsjeku za primijenjeno slikarstvo. Apslovent je na doktorskim umjetničkim studijama na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje kroz likovni izraz izučava fenomene sjećanja. Turković se publici do sada samostalno predstavio sedam puta, a imao je više od tridesetak kolektivnih izložbi.
Ibrahimović, kao ponosni profesor, ističe da Davudov rad prati od druge godine njegovih studija, pa sve do današnjih dana.
”Tako da s pravom mogu ustvrditi da Davud posjeduje temeljno likovno obrazovanje, koje izdašno koristi i spaja sa nesumnjivim talentom u ostvarivanju neobične likovne iluzije, s puno raskošne lirske osjećajnosti i neskrivenog sentimenta u svojim djelima... Slikarstvo Davuda Turkovića oslanja se na osluškivanje vlastite kreativne motivacije i sigurno će i u daljem radu biti prisutna odlučujuća lična i suptilna likovna inteligencija”, istakao je Ibrahimović.
Nakon filma o Van Gogu, u pripremi priča o ženama
Davud Turković trenutno radi kao slikar na animiranom filmu “The Peasants” (Seljaci, po istoimenom romanu Vladislava Rejmonta), a u produkciji iste filmske produkcije koja je radila i čuveni, veoma uspješni film “Loving Vincent” koji je osvojio publiku.
On objašnjava da ne može da dijeli mnogo informacija o tome, ali kaže da je više podataka moguće naći na društvenim mrežama, a na Jutjubu je već dostupan i trejler.
”Nakon ranijih nominacija za Oskara, Zlatni globus i Bafta nagrade, stiže novi film rediteljke Dorote Kobiela ‘The Peasants’. Njen prethodni film ‘Loving Vincent’ je zaradio 42 miliona dolara na blagajnama, a ‘The Peasants’ će biti proizveden u istoj tehnici slikanja koja je osvojila srca obožavalaca širom svijeta. Priča je zasnovana na romanu Vladislava Rejmonta koji je dobio Nobelovu nagradu”, navodi se u opisu na zvaničnom sajtu projekta.
Film nastaje tako što se kreira slika za svaki kadar individualna slika. “Loving Vincent” je rađen na isti način, a slike su bile u njegovom stilu, a već je sigurno da će i ovo filmsko ostvarenje biti bogato lijepim tonovima i seoskim prizorima iz 19. i 20. vijeka koja, jednako oslikavaju tjeskobu života, ali i bude nostalgiju.
”Nakon više godina rada na filmu o Vinsentu van Gogu, osjetila sam snažnu potrebu da ispričam priču o ženama: da pokažem njihove borbe, njihovu strast i njihovu snagu”, izjavila je koscenaristkinja i rediteljka Dorota Kobiela.
U opisu se dodaje da je u pitanju tragična priča o seljanki Jagni koja je primorana da se uda za mnogo starijeg, bogatog farmera Borinu, uprkos ljubavi prema njegovom sinu Anteku.
”Vremenom, Jagna postaje predmet zavisti i mržnje seljana i mora da se bori da sačuva svoju nezavisnost. Smješten u poljskom selu, na pragu 20. vijeka, dramatični preokreti priče povezani su sa promjenama godišnjih doba, teškim radom na poljima i tradicionalnim lokalnim praznicima”, ističe su u najavi i dodaje:
”Ovaj jedinstveni mikrosvijet ruralne zajednice je izgovor da se ispriča univerzalna i aktuelna priča. Priča o tragičnoj ljubavi i životu u maloj zajednici, gdje pravila i tradicija diktiraju svačiju ulogu, a izlazak iz okvira onoga što se od vas očekuje može dovesti do ismijavanja i odbacivanja”, zaključak je projekta čiji je dio ekipe i mladi Davud Turković.
Bonus video:
