Ono čemu vas - kad je riječ o proznom stvaralaštvu - na časovima Teorije književnosti najprije nauči dobar profesor ove discipline je da u metodološkom smislu ne treba poistovjećivati naratora neke priče u prvom licu, sa jedne strane, i iskustvenu ličnost pisca, sa druge: čak ni onda kada postoje veoma snažne indicije da se između naratora u prvom licu i iskustvene ličnosti pisca može povući znak jednakosti.
Kad je u pitanju “Okretište” Damira Karakaša - koje bih u žanrovskom pogledu prije odredio kao dužu novelu nego kao roman - ovo književnoteoretsko metodološko upozorenje ipak nužno moramo apstrahovati. Jer: “Okretište” je autorov najličniji mogući izraz; autofikcionalno djelo par excellence. Naime, Damir Karakaš prije nekoliko godina bio je fizički napadnut: na ulici, na okretištu tramvaja, pred zgradom u kojoj živi, nakon čega je završio u bolnici doslovno se boreći za goli život. U nemogućnosti da nešto preduzme po pitanju osvete - a, kako nam narator/pisac (diskretno) sugeriše, podsvjesno to i ne želeći - on je lavinu svoje goleme ozlojeđenosti i boli preusmjerio; bujicu bijesa i mržnje (prema napadača) kanalisao je u prozno tkanje o ekstremno lošem iskustvu koje je doživio, sa intencijom da se kroz pisanje o zlu što ga je snašlo oslobodi teške psihofizičke traume koja ga je bila pritisla. U toj vizuri “Okretište” možemo posmatrati kao autoterapeutski roman. Ili, kako je to uspješno formulisao jedan kritičar, Karakaš je “ (…) traumi odlučio dati umjetničku formu kako bi oprostio, oprostiti, pak, kako bi zaboravio”. I to autoterapeutsko usmjerenje “Okretišta” jedan je od dva stuba-nosača tematske konstrukcije ovog Karakaševog proznog ostvarenja.
Druga tematska okosnica “Okretišta” je ono što smo u naslovu ovog eseja nominovali dekonstrukcijom mentalitetsko-svjetonazorskog negativiteta. Semantički kompleks Karakaševe novele na koji denotira ova sintagma je dvoaspektan - što je, konačno, precizno i denotirano dvokomponentnim atributom uz imenicu negativitet: mentalitetsko-svjetonazorski (negativitet). Pri tome, prvopomenuti atribut ove dvokomponentne odrednice - mentalitetski - ispoljava se kao tradicijska moralna nužnost: naratoru/piscu postavljaju se - u predanje i u genom utisnuti imperativ, obaveza i zavjet - da na zločin čija je žrtva bio (od)reaguje onako kako bi to uradili i kako su to radili njegovi preci. To će reći da odreaguje osvetom, principom “oko za oko, zub za zub” - tj. novim zločinom - što se u noveli naratoru/piscu predočava kroz san: “Kad sam zaspao, sanjao sam djeda po majci; sjedimo pored kamenih suvomeđa: on ogrnut u ćurak, jednom rukom drži upaljenu luč, drugom mi daje svoju srebrom okovanu pušku. “Jel ti imaš snage sâm otvoriti kišobran?”, pita me. “Imam”, kažem. Djed kaže: “Onda moreš potegnut i obarač ove puške. Pucaj svaki dan na žabe i tako vježbaj”. Zatim kaže, i osvjetljava lučju oči: “Dok god se ne osvetiš, kad budeš dolazio u gostionu, konobar će ti donosit piće na pod, da piješ kao žaba. Zato moraš ubit, poravnat račune”. Ustajem, s malim oklijevanjem, jer smatram da te moje riječi trebaju biti izgovorene stojećki: “Ubit ću ih, djede”, kažem i uzimam pušku čvrsto u ruke, neću bit žaba!!” (“Okretište”, 42). Narator-pisac, međutim, ne ubija; ne želi da ispuni amanet predakâ. Čin je to koji sobom nosi duboku simboliku: svjesno se odbacuje jedna negativna komponenta tradicije. Makar jedan individuum, u makar jednoj kriznoj i delikatnoj životnoj situaciji, svojim primjerom pokazuje da se može smoći snage ako ne za oprost, onda za nadilaženje zločina čija je žrtva bio. Odustajanje od lex talionis-a dokida spiralu zla legitimisanu predanjem i otvara prostore nade u pogledu toga da je antropološka autotransformacija nabolje - kad je u pitanju determinacija ličnog dostojanstva tradicionalnim negativnim normama i odbacivanje iste - (ipak) moguća.
Sa druge strane, dekonstrukcija mentalitetsko-svjetonazorskog negativiteta u Karakaševoj noveli manifestuje se i kroz aktualizaciju drugopomenute komponente složene odrednice: atributa svjetonazorski. Ta aktualizacija ostvaruje se kroz diskretnu - ali sasvim jasnu - aluziju na najmračniju stranicu hrvatske svjetonazorske istorije, tj. na fenomen ustaštva. Narator, naime, ima namjeru napisati knjigu u kojoj će biti samo slovo U; u tu svrhu on sakuplja građu tako što fotoaparatom uslikava pomenuto slovo na fasadama zagrebačkih zgradâ. Ovaj motiv ne razvija se dalje u noveli; no, već i samo njegovo uvođenje - naročito u sprezi sa centralnim motivom novele, tj. u tematskom kontekstu koji se tiče nasilja i zločina - više je nego znakovito i opominjuće.
Posmatrano nezavisno od tematske strane djela, Damir Karakaš je i sjajan stilist. Evo nekoliko primjerâ njegove iznimne vještine u uobličavanju jezičke materije - nizova klauzâ i stilemâ unutar njih što fungiraju kao ogledalo u čijem se staklu zrcale egzistencijalni košmar i horor u koji je odjednom upao narator: “Miris alkohola, miris joda: ova je soba bojno polje. Ali, tješim se, ne mogu umrijeti, nije lako umrijeti, najgore je prošlo, trebao bih biti sretan jer sam na koncu spašen; u kutu se čuje mrmorenje; netko je upravo utonuo u duboku molitvu. Možda bi i meni bilo bolje da se molim, ali ne znam nijednu molitvu, samo pola, nekoliko prvih rečenica; kad nema Očenaša, opet stenjanje: krikovi koji naglo izlete, ganjajući se međusobno oko kreveta: usta iskrivljena od krikova” (“Okretište”, 29). Ili: “Cijelu noć imao sam visoku temperaturu; sestra je nekoliko puta dolazila i mjerila mi: u tišini, čulo se samo neko kucanje, pokušao sam odgonetnuti odakle dolazi taj zvuk, možda je to bilo i kucanje moga srca; vani pada kiša, sve jače, kapi udaraju po oknu, kao da sad bog voća jede trešnje i dolje pljuje koštice” (“Okretište”, 37). Ili: “Nakon večere šetamo po zvonkom hodniku: naprijed, natrag, pa opet natrag, ispod jake žarulje koja svijetli poput kiklopova oka: tu su i pacijenti iz drugih soba: uvlačimo ustima zrak. Pazimo da se ne sudarimo, da ne popadamo kao čunjevi, gibamo se stvarajući privid sklada; ljudske sjene savršeno hodaju po stropu: pravimo naučene pokrete koje nam je sestra pokazala, vježbamo da što prije iziđemo; čini mi se da je svaki korak koji učinim u nekomu budućem, sretnijem vremenu, a prijeđeni gdje sam upravo sad; onda još malo slušam jezik noćnih ptica, koji mi godi, kad bih ga barem mogao razumjeti; vraćam se vježbati, jedan-dva, jedan-dva” (“Okretište”, 45-46).
Valja reći da je veoma bitan segment u kompoziciji “Okretišta” onirička imaginacija. U to smo se već uvjerili kroz motiv djedove poruke unuku - u snu - da, ako se ne osveti, neće biti vrijedan življenja; onirička imaginacija u Karakaševoj noveli, međutim, dolazi do izražaja u još nekim bitnim kompozicionim čvorištima ovog djela.
Ako bismo u najkraćem pokušali rezimirati umjetničku bît analizirane Karakaševe novele, mogli bismo reći ovako: “Okretište” je trijumf lucidnosti uma i svjesnosti nad tanatosom i nesvjesnošću; trijumf života i smisla nad apsurdom; trijumf umjetničke kreacije nad negativitetom i zlom. Karakaševa novela dokaz je (još jedan od mnogih kroz istoriju) o alhemijskoj moći književnosti (i umjetnosti uopšte): moći književnosti i umjetnosti da i najmučnija ljudska iskustva - te i manifestacije najmračnijih aspekatâ ljudske prirode - pretopi u njihovu suprotnost: u svjetlost emanacije božanske iskre u čovjeku. Damir Karakaš, vrsni poznavalac alhemije beletristike, neuništivost impulsa traganja za smislom sublimira u jednom pasusu “Okretišta”, međutim, neuporedivo bolje od mene. Zato mu prepustimo riječ: “Ponekad me iznenada napadnu misli tako teške da ih objema rukama moram odgurivati uzbrdo, onda pomislim, živ sam i dobro mi je; život se polako vraća svojoj svakodnevnici: što ćemo danas za ručak, idem platiti račun za mobitel, tata, imaju li duhovi noge; izvukao sam iz frižidera zaleđeno meso, odložio ga u sudoper, stajao pored prozora; malo poslije počeo sam, pun osjećaja i želja, kovati planove za novi roman; povukao sam ciferšlus na majici da lakše završim misao o tome: čekam samo da se javi potreba za tim pisanjem, a onu knjigu sa slovima jednostavno ću umetnuti u ovu; sunce je već bilo visoko, izgledalo je kao da je od kovine prvoklasne kakvoće i svemu je davalo neku otmjenost, ako je to za ovaj dio grada prava riječ; potom je prošao teretni vlak, pretrpan ne samo teretom nego i zvukovima: probudila se od te silne buke i djevojčica. Zvala je:”Tata! Tata!” (“Okretište”, 84-85).
Savršena apologija elan vital-a: Karakaš nam - i upravo citiranim pasusom i čitavom svojom novelom - svjedoči istinu o svetosti života koji je, da bi se uopšte mogao tako nominovati, uvijek, neizostavno i nužno potreba za intelektualno-duhovnom kreacijom.
Bonus video:
