Prepoznatljiv po ulozi negativaca u većini projekata, glumac Sebastijan Kavaca iz Slovenije u razgovoru za Magazin ističe da ga upravo takvi karakteri i privlače, jednako na pozornici i pred kamerama.
Uvjeren je da u svakom od njih postoji mnogo više od onoga kako ih gledaoci najčešće doživljavaju, te tvrdi da u sebi nose, nekada i kriju, čitav spektar neočekivanih osobina, emocija i razloga svog djelanja.
Kavaca je tokom aprila boravio u Crnoj Gori, u Boki povodom snimanja četvrte sezone popularne serije “Dug moru”, ali i u Podgorici na festivalu Regionalne unije teatara RUTA Grupa Triglav gdje je gostovao sa predstavom “Bog masakra” Mestnog gledališča ljubljanskog (MGL) iz Slovenije. U komadu poznatog reditelja Dijega de Bree, Kavaca je otjelotvorio lik beskrupuloznog Alena Reja koji, takav kakav je, jedini je na sceni koji se ne ukriva pod nekom od maski društveno adekvatnih normi ponašanja.
Publika ga prepoznaje i po nizu uloga u popularnim filmovima i serijama, među kojima se ističu “Besa” i “Senke nad Balkanom”, o čemu je govorio u intervjuu za Magazin, a pored toga i razgovora o predstavi, Kavaca je otkrio i da radi na autorskom projektu kojim će na scenu postaviti niz Šekspirovih negativaca i reflektore uperiti na svjetlosti i sjenke koje svi (oni) nose u sebi.
Nakon gostovanja na festivalu Regionalne unije teatara RUTA, kakve utiske nosite kada je ova manifestacija u pitanju?
U Podgorici mi nije bio prvi put da zaigram na RUTA Grupa Triglav festivalu, jer sam prošlog ljeta bio u Kamernom teatru 55 u Sarajevu, sa predstavom “Džez” u produkciji MGL-a. Mislim da je osnivanje ovog festivala veoma bitno, nevezano za to što su u pitanju većinom pozorišta glavnih gradova država nekadašnje Jugoslavije, odnosno gradska pozorišta. Mislim da je smisao umjetnosti i njena misija, poslanstvo da povezuje prostor, a ne da ga razdvaja. I ranije sam igrao u Podgorici, ali ne u okviru festivala RUTA, a nastupao sam i u Budvi, doduše, davno je to bilo...
Intenzivna predstava “Bog masakra” naišla je na oduševljenje publike koja je u Podgorici s pažnjom pratila radnju kako se i odvijala. Vaš lik je donekle bahat, nerijetko i bezobziran, ali u tome je iskren i nije licemjeran. Kako društvo doživljava takve likove (danas) i nije li obično prihvatljivije ogrnuti se nečim što nije istinito?
Dijego de Brea, reditelj ove predstave, od samog početka procesa insistirao je da izbjegavamo salonsko igranje, small talk, trivijalne, salonske, lijepo zapakovane međuljudske odnose između likova. Mi startujemo veoma oštro sa svime. Ja igram Alena Reja koji je zapravo jedini bez maske tu i svoj je, upravo od samog početka, dok ostala tri lika svoje maske postepeno skidaju, odnosno, one im padaju tokom igre.
Mislim da takvi likovi ipak postoje i danas. Takođe, mislim i da njihov brutalni pristup i odnos prema svijetu i ljudima neće uvijek biti primljen sa razumijevanjem, ali takvi ljudi postoje. Nije nužno da se sa njima usaglasimo, po pitanju pogleda ili stavova, ali oni apsolutno imaju pravo na to da budu onakvi kakvi zapravo jesu.
Predstava tretira i problem nasilja, ali i nedostatka komunikacije. Problemi skrivani pod tepihom, u stanju nepredviđene bure, ipak isplivaju na vidjelo... Kako vidite ta pitanja danas?
Mislim da je u čovjekovoj prirodi da ne pokazuje sve što osjeća, doživljava i što misli. Upravo iz tog razloga, što se više to potiskuje, kada se dogodi neki triger ili neka ekstremna situacija, onda se desi i neki bum i sve ispliva u prvi plan, samo mnogo žešće. Ukoliko se duže vremena nešto potiskuje u sebi, krije od sebe ili drugih, ili se iz nekog drugog razloga o tome ne govori, onda osoba polako počinje da puca po šavovima i situacija postaje sve žešća.
Pored pozorišta, publika Vas prepoznaje po ulogama u serijama “Besa”, ali i projektima Dragana Bjelogrlića poput “Montevidea” i “Senki nad Balkanom”...
Sa Bjelogrlićem sam prvi put sarađivao na Montevideu i moram istaći da je sa njim uvijek lijepa saradnja. On je prvenstveno glumac, pa onda i reditelj, dakle glumac-reditelj, zbog čega razumije proces glumca, daje mu podršku i ne insistira per se na nekim stvarima koje bi glumca možda mogle i da frustriraju tokom procesa rada na ulozi. Takav pristup se ne podrazumijeva i nije čest, pa je zbog toga dodatno divno raditi sa njim. Svakako, svi projekti koje ste spomenuli su odlično napravljeni. Treba spomenuti i da se upravo u serijama “Besa” i “Senke” osjeća budžet, ali naravno i kreativni doprinos. Uz to, važno je naglasiti da to nijesu licencirani projekti i serije, već rezultat autorskog rada domaćih autora. Bio sam veoma zahvalan što su mi ponudili saradnju. Upravo su ti projekti definitivno probili kriterijume, a u regionu postavili standarde kvaliteta, što je veoma bitno, posebno za domaću produkciju.
Angažovani ste i u četvrtoj sezoni serije “Dug moru” koja je snimana u Crnoj Gori. Da li biste mogli otkriti nešto više o tome šta je moguće očekivati u nastavku?
Tako je, u Boki sam radio na snimanju četvrte sezone serije “Dug moru”. Ipak, o tome ne bih otkrivao ništa više, nažalost ne mogu... Pored toga, mogu da kažem da u Ljubljani radim na svom autorskom projektu “Šekspir” u kojem sam radio na negativcima iz Šekspira, a u toj predstavi igram 15 likova, sve iz njegovih djela. U Braču snimam nešto sa Česima, a do kraja ljeta me čeka još par projekata, nešto u Bosni, nešto u Srbiji, Hrvatskoj... Svakako, jako je intenzivan period i nadam se da ću sve to uspjeti da izguram kako treba.
Prepoznati ste po ulogama raznih negativaca, a sada slijedi i autorski projekat sa njih 15 odjednom... Da li Vas takvi karakteri posebno privlače i zbog čega?
Kratko i jasno - da... Razlog zbog kojeg su negativni likovi meni lično zanimljivi jeste taj što smatram da nije sve crno ili bijelo i to pokušavam da prikažem. Taj odnos dobra i zla ponekad može biti posmatran kroz neki hrišćanski pristup, u kontekstu da Bog predstavlja svjetlost, a đavo tamu ili mrak. Kad bismo pitali Karla Gustava Junga, on bi rekao da svako od nas u sebi nosi sjenku, jer se on više vezao za azijski princip razmišljanja kroz Jin i Jang, i tako dalje, a ja se sa time i slažem. Svi Šekspirovi likovi su veoma plastični, puni dobrih i loših karakteristika, puni slabosti, a nijesu samo crni i mračni ili u potpunosti dobri. On je imao i iznio cijeli dijapazon različitih ljudskih osobina u jednom karakteru. Bilo mi je veliko zadovoljstvo baviti se time i na ovaj način i bila je prava igra koja, zapravo, tek sada i slijedi...
Pošto često boravite u regionu, mogu li se u Crnoj Gori očekivati neka gostovanja tim povodom?
Dobro ste zaključili, a i zvali su me već da učestvujem na nekoliko festivala sa ovom monodramom, ali nijesam siguran da ću ovu predstavu uopšte igrati u regionu, jer je veoma vezana za slovenački pozorišni prostor. Svakako, sada razmišljam i da napravim nešto što bi bilo vezano za prostor bivše Jugoslavije, ali to bi onda značilo da predstavu pravim nanovo.
Da li se i koliko razlikuju pristupi pozorištu i projektima pred kamerama kada je glumački izraz u pitanju i da li je Vama nešto draže ili posebno izazovno?
U samoj pripremi glumca za ulogu nema razlike između pozorišta i filma. Ipak, što se tiče zanata, određenih razlika ima. Kada si na pozornici, neophodna je kondicija i kontinuitet. U pozorištu postoje stepenice, u dramaturškom smislu, dok se film ili serija nikada ne snimaju u kontinuitetu, a uz to su kamera i mikrofoni svojevrsni pojačivači utiska i doprinose kompletnoj atmosferi... S obzirom na sve to, glumac u pozorištu treba biti jasan i artikulisan, gromkog glasa tako da ga svi razumiju i čuju, jednako i oni u posljednjim redovima ili na balkonu, dok ispred kamere, u filmu i seriji, treba razbijati atome do mikrofona ili do sočiva od kamere...
Rekli ste u jednom od ranijih intervjua da vjerujete da Vas tek čeka uloga života... Da li se ona u međuvremenu desila i priželjkujete li nešto konkretno ili pretendujete da se iznenadite?
Mislim da nâs glumce svaka uloga obilježi na svoj način. Glumac jednostavno mora da ima nekakvu ambiciju, odnosno vjeru u to da dolaze još kompleksnije uloge inače bi u suprotnom trebalo da prestane da se bavi glumom, i to odmah kada ga ta vjera i ambicija napuste. Za razliku od sportista, nama glumcima s godinama dolaze sve kompleksnije uloge, sazrijevamo i kao profesionalci, ali i kao ljudi. S obzirom na sve to, vidjećemo šta će mi život donijeti, ali svakako pretendujem na to da se još neko vrijeme bavim glumom i pozorištem.
Gluma nisu samo riječi
Često Vas gledamo u projektima sa BHCS govornog područja, ali ste i dio brojnih inostranih produkcija. Poznato je da ste igrali na više jezika, pa s obzirom na to da li se u esenciji glumca mijenja nešto u odnosu na podneblje i jezik kojim se služi?
Naravno, glumiti na stranim jezicima je veliki izazov. Ipak, gluma nijesu samo riječi, već se najviše toga događa ispod tih riječi, odnosno unutra, u nekom međuprostoru, nekakvom metaprostoru. To je najviše vezano za glumački zanat, pa neću dubinski ulaziti u tu priču. Sada sam već igrao na više od 15 stranih jezika, što je uvijek izazov, ali ne mijenja se suština onoga što se prikazuje.
Isti ljudi su na pozicijama moći, samo furaju drugačije kravate
Slovenija je prva napustila Jugoslaviju i ušla u Evropsku uniju, a sada je već jedna od vodećih zemalja te zajednice.
Mislim da bi bilo veoma naivno iz balkanskih okolnosti isključiti Sloveniju po pitanju korupcije. Sve su to isti ljudi na pozicijama moći, i u politici i u ekonomiji, kod nas ili vas, tamo ili ovdje, samo furaju drugačije kravate...Pogrešno je ukoliko se iz pozicije Balkana na Sloveniju gleda kao na Švajcarsku, jer i kod nas postoje korupcija i kriminal.
Bonus video:
