Iz perspektive nekoga ko pamti Jugoslaviju i nosi iskustvo njenog raspada, slovenački pisac, esejista, književni kritičar Dušan Šarotar, u razgovoru za “Vijesti” kaže da je spoznao lakoću uništenja bilo kakve zajednice.
Tako s rezervom uzima i Evropsku uniju, za koju tvrdi da je donijela mnoštvo pozitivnih promjena Sloveniji, ali istovremeno tvrdi da ni taj model nije idealan, već da se uglavnom javnosti plasira samo pogled iz lijepog ugla i na dobre stvari.
Šarotar je protekle sedmice boravio u Crnoj Gori kao gost 17. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja, gdje je održao predavanje na temu “Jezik, fotografija i sjećanje”. Upravo po tome što spaja te sfere Šarotar se ističe na evropskoj književnoj sceni, a njegove knjige su kombinacija ličnog, imaginativnog, uočenog, zabilježenog (o)sjećanjima, okom, objektivom.
Šarotar je rođen 1968. u Murskoj Soboti, a studirao je sociologiju kulture i filozofiju u Ljubljani. Prvi knjigu kratkih priča “Potapljanje na dah” objavio je 1999. i od tada je napisao niz proznih djela. Prvu zbirku poezije “Občutek za veter” objavio je 2004. u koautorstvu s Ferijem Lainščekom, nakon koje su uslijedile i druge, a tu su i romani, brojni eseji i književne kritike objavljivane u renomiranim časopisima...
Jedno od najpoznatijih njegovih djela je roman “Panorama” za koji je dobio brojne nagrade, a prevod na BHCS grupu jezika objavljen je u izdanju “Frakture”. Izdavač u opisu ističe da je “Panorama” na samom raskršću između fikcije, istorije i memoara, roman popraćen nadahnutim autorovim fotografijama, a predstavlja “moćnu meditaciju o pamćenju i pripadanju, o pričama koje su nas stvorile i ne prestaju nas stvarati”
”Svi likovi ovog romana su putnici. To je bezimeni slovenački pisac s fotoaparatom, kojeg zatičemo na kišnoj obali Irske, i njegov vodič, tajanstveni albanski vozač Gjini, to je Spomenka, univerzitetska profesorica književnosti zemlje koja više ne postoji, i svi oni drugi - radoznali, izmješteni ili protjerani - koje u svom upečatljivom proznom kaleidoskopu portretira Dušan Šarotar. Dok nas njihovim tragom vodi s jednog na drugi kraj Europe, dodirujući ožiljke koje ostavljaju ljubavi i ratovi, ‘Panorama’ je ponajprije album intimnih pejzaža, nezaboravno putovanje unutra”, ističe se u opisu djela koje je čuveni “Gardijan” ocijenio kao čudesnom knjigom.
”’Panorama’ nije roman u kojem se nešto događa; sve se već dogodilo, donijelo katastrofu, i egzil je jedino mjesto u kojem pojedinac može pronaći mir i zadobiti perspektivu. To je ono o čemu nam, mislim, govori ova čudesna knjiga…”, piše, između ostalog, u recenziji “Gardijana”.
Pored pisanja i fotografije, Šarotar se bavi i scenarističkim radom i za sobom ima nekoliko filmskih i televizijskih ostvarenja.
O svom radu, Evropi danas, iskustvu Jugoslavije nekad, važnosti (javne) riječi, Šarotar govori u intervjuu za “Vijesti”, a otkriva i da će Crna Gora, nakon njegovog jednomjesečnog boravka na Cetinju prije nekoliko godina, biti dio jednog od novih rukopisa koje priprema.
Književnik, esejista, kritičar, urednik, a angažovani ste i na polju fotografije, ali i na kinematografskim projektima... Kolika je odgovornost koju svaki od tih poziva nosi u javnom životu i postoji li danas uticaj intelektualaca, intelektualne elite na javno mnjenje i društveno-političke okolnosti?
Baš u trenutku kada ugled ili uticaj nekog javnog intelektualca drastično pada, nasuprot nekim drugim likovima koji se pojavljuju u javnosti, smatram da ne treba stati u defanzivu ili se povući, maknuti sa scene. Smatram da upravo takvo stanje povećava našu odgovornost kada je u pitanju snaga javne riječi, od kulture, preko jezika i na kraju krajeva i do politike. U trenucima kada svako govori sve što hoće, kada niko nikoga više ni ne razumije, baš u tom trenutku je važno da se pokuša opet uspostaviti neka vertikala, u prvom planu ne samo slobode govora, već i kvaliteta tog govora i uz odgovornost javno izrečene riječi.
Kakva je ta veza politike i književnosti, je li evidentan međusobni uticaj jedne na drugu sferu?
Poznata je sprega jezika i politike. To je prisutno od 19. vijeka, a sve su naše države, jezici i narodi zapravo nastali na osnovu jezika. Današnje vrijeme je takvo da su kultura i umjetnost sve manje vezani nekim isključivo nacionalnim jezikom, pa se na neki način pokušavaju i riješiti tog političkog, odnosno dnevno-političkog, uticaja. Ipak, vidimo da to nije jednostavno, iako se sve češće individualci distanciraju od politike i insistiraju na tome da apolitični ili nepolitični. Samo preživljavanje umjetnosti i kulture zavisi od raznih dnevno-političkih struja, počev od finansijskih potpora pa do stvaranja kreativnog prostora. Može biti prsutna i cenzura, ili neko omeđivanje politike od kulture koje je posve pragmatično, finansijsko, ili na neki drugi način... Naravno, politika se upliće u sve i često pokušava da nameće neki nacionalni narativ koji je, u stvari, suštinski propao i ne ide više sa nekim suverenim izrazom u kulturi.
U jednom intervjuu ste kazali da je Vaš roman “Panorama” zapravo knjiga sjećanja i da je u pitanju “nostalgična knjiga, ali ne za Evropom, već za Evropljanima”. Voljela bih čuti više o tome i zamolila bih da približite “Panoramu” crnogorskoj čitalačkoj javnosti.
Hvala Vam na ovom pitanju. Govorim o Evropi koja je na neki način potpuno promijenjena. Nije to više ona ista Evropa nacionalnih jezika, nacionalnih država, određenih granica, zameđenih jezika, već govorimo o nekoj novoj, postmodernoj Evropi, naravno u smislu Evropske unije gdje više formalno nema granica i u kojoj imamo otvorenu mogućnost putovanja, razmjene mišljenja, blaga, ljudi, ideja, ali to je stvarno tako samo u nekoj idealnoj formi... U realnosti, to ne funkcioniše tako, niti je približno idealno. Pored toga, imamo i promijenjenu, odnosno drugačiju i specifičnu političku situaciju usljed migracija... Sve više ljudi emigrira i dolazi u Evropsku uniju. Ili su to bjegunci ili ekonomski migranti, često i izbjeglice, ljudi koji bježe od ratova, prirodnih katastrofa... Svi oni u Evropi vide neku svjetliju budućnost i mnogo više mogućnosti za sebe. Govorim o takvoj Evropi, o Evropi novih Evropljana, u koju smo mi Slovenci i Hrvati, nekim slučajem neke političke igre, već ušli i činimo dio te nove zajednice... Moje iskustvo Jugoslavije, njenog raspada, a onda i neke nove geopolitičke stvarnosti u cijelom svijetu, u svakom čovjeku i svakoj tvorevini čini da vidim i drugu stranu, ne samo sliku nekoga ko je došao tražeći svoju sreću, već vidim i neku katastrofu, žalosnu priču koja je iza njega. Upravo to tražim i prikazujem u mojim junacima i likovima. Zanima me fenomen odlaska, napuštanja doma usljed traženja neke bolje budućnosti, a uvijek je tu nešto nostalgično, nešto tjeskobno, a u neku ruku i nešto tragično. Te priče pokušavam da ispričam, a preporučio bih i svim čitaocima da ih pročitaju.
Uvijek postoji napetost između slobode sa jedne strane i zaštite tradicije ili konzervativizma sa druge strane. Sve to je otvoren proces. Uvijek ću svima reći “Uđite (u EU), ali morate znati da to onda to treba i izdržati”, poručuje Šarotar
S obzirom na sve to, kako percipirate Evropu i Evropsku uniju danas kao građanin Slovenije, ali i nekada i bivše Jugoslavije koju pamtite, a istovremeno, iz iste te tačke, kako gledate na Balkan, pa i političku odrednicu, takozvani Zapadni Balkan koji stremi Evropskoj uniji?
Sumirajući sve, ni u jednom trenutku ne bih rekao da je bila greška što je Slovenija pristupila Evropskoj uniji tada kada je to uradila. To je doprinijelo mnogo čemu i puno stvari se promijenilo na bolje. Ipak, mi koji pripadamo starijim generacijama i imamo u sebi i iskustvo Jugoslavije, znamo da u svakom trenutku svaka zajednica, pa i takva, može propasti, može se raspasti, puknuti na bilo koji način. Jer, mi smo to osjetili. Dodao bih još i da treba imati u vidu da koliko se otvaraš prema svijetu, istovremeno moraš biti pripremljen i da mnogo toga pružiš, dopustiš, pa i na neke stvari da zažmuriš. Taj neki novi identitet i konstantno neka nova situacija predstavljaju nikad završeni proces. Pitanje je koliko daleko možeš ići i biti spreman da svjesno daš dio svog suvereniteta i svojih resursa nekoj zajednici, a sa druge strane tražiš da se zaštiti sopstvena kultura i način života... Uvijek postoji napetost između slobode sa jedne strane i zaštite tradicije ili konzervativizma sa druge strane. Sve to je otvoren proces. Uvijek ću svima reći “Uđite (u EU), ali morate znati da to onda treba i izdržati”.
Boravili ste u Podgorici na Sajmu knjiga gdje ste se predstavili kao pisac i autor fotografija koje nalaze mjesto u Vašim djelima. Šta sajmovi knjiga danas predstavljaju i koliko su važni, te kakve utiske nosite?
Sajam knjiga je oduvijek bio i vjerujem da će i u budućnosti biti, važan vid živog susreta sa knjigom, čitaocima, autorima, izdavačima i publikom uopšte. Naime, svi znamo da se sve više knjiga kupuje putem interneta i raznih digitalnih galerija, ali susreti koje sajmovi donose su posebno važni, pogotovo za nas pisce, ali i izdavače. S obzirom na to smatram da je i ovaj crnogorski, podgorički, odnosno međunarodni, sajam knjiga, vrlo značajan za pisce iz regiona koji su dodatno povezani jezikom koji svi mi govorimo i razumijemo. S tim u vezi, bitno je da upravo mi koji govorimo ovim jezicima (BHCS) pokušamo ponovo da uspostavimo neku normalnu cirkulaciju ideja, knjiga i, naravno, autora.
Da li biste nešto dodali ovom razgovoru, na čemu trenutno radite?
Svakako bih iskoristio mogućnost da se zahvalim na prilici da budem gost jedne književne rezidencije na Cetinju prije nekolike godine. Bio sam mjesec dana u crnogorskoj prijestonici gdje sam napravio ogroman broj raznih fotografija i zapisa, a postoji i rukopis koji pripremam za objavljivanje, tako da će Crna Gora sigurno biti uključena u jednu od mojih sljedećih knjiga.
Možete li otkriti šta bi čitaoci mogli očekivati da pročitaju ili vide u tom rukopisu?
Ukratko, pišem o kraljevskoj porodici, zato što znam da je kćerka kralja Nikole, Ksenija, bila prva princeza koja se bavila fotografijom. Zanima me njihov odnos sa fotografijom i prema njoj, kao i fotografija na dvoru kraljevske porodice...
Javna agencija za knjige štiti i podstiče autore
Kako funkcioniše Javna agencija za knjige u Sloveniji, na kom nivou i sa kojim ciljem?
Agenciju je osnovala država, državni parlament i zove se Javna agencija za knjige i ta agencija je prvobitno zadužena za promociju slovenačke književnosti u državi i inostranstvu, kao i za zaštitu i subvencionisanje stvaralaštva domaćih autora iz Slovenije. Putem Agencije mi dobijamo radne stipendije, subvencije za knjige, za prevođenje knjiga, putovanja, a između ostalog je i moj dolazak u Crnu Goru podržala Javna agencija koja mi je obezbijedila avionsku kartu... Oni na neki način štite i podstiču autore, i to kao državna agencija, što je od velikog značaja.
Zanima me da li mogu pisati bolje, ljepše i ubjedljivije nego što je sama fotografija
U svoja književna izdanja često unosite sopstvene fotografije, a rijetki su romani koji su spoj i riječi i slike. Kakva je veza između fotografije i riječi?
Fotografija je, naravno, jedan od najznačajnijih izuma 19. vijeka, važna je bila u 20. vijeku, a u 21. vijeku u kojem živimo fotografija sada već dominira raznim medijima i mrežama... Skoro svako fotografiše, svako dijeli fotografije i to nema veze sa tim koliko je ko pismen ili nije. Mene zanima druga dimenzija fotografije koja je bliža dokumentarnoj fotografiji, onoj koja je prisutna u novinama, časopisima, pa i knjigama, kada ona funkcioniše kao dokaz u kontekstu da imate neki novinski članak i uz njega fotografiju koja pokazuje ili dokazuje da se to što je napisano stvarno i dogodilo. Tako ja na svojim putovanjima, ili dok se pripremam za pisanje, masovno fotografišem i to je za mene neka vrsta pomagala u memoriji. Kad sastavljam tekst igram se time, pa fotografija nije samo verifikacija da sam negdje zaista bio, a nije ni samo ilustracija, već težim tome da fotografija funkcioniše u literaturi na svoj način, tako da i ona priča neku svoju, uporednu, drugu priču. Ponekad opisujem ono što se na fotografijama koje ubacim u roman nalazi, a ponekad je fotografija tu zasebna, nekada i na skroz nekim drugim nivoima, možda ni ne pripada kontekstu, tako da se igram znakovima koje fotografija nosi - da li je to nešto istina ili nije, da li je tu samo zato što je lijepa ili da bi uljepšala tekst... Na kraju, nadovezujući se na Vaše pitanje, zanima me da li mogu pisati bolje, ljepše i ubjedljivije nego što je fotografija sama...
Bonus video:
