Slobodan Bobo Slovinić (Liberto Slovinić), ne prestaje da svojim izvanrednim umjetičkim djelima zadivljuje poklonike likovnog i književnog stvaralaštva. Slikarska publika ga prepoznaje po slikima osobenog kolorita, po vertikalama koje sa drugim figurama slike vješto postavljenim u raznim bojama i perspektivama čine čudesnu mrežu u koju se lako hvataju pogledi njenih posmatrača. Ali, to za one koji lično poznaju ovog umjetnika nije iznenađujuće. Za Liberta je umjetnost sve što postoji i on se oduvijek držao maksime da je u umjetnosti sve sadržano, sve što čovjek ima i što je imao ikad, od rođenja do smrti, a možda i još duže, i još dalje. Jednostavno, za Liberta je u umjetnosti sve o čemu čovjek razmišlja i osjeća.
Atelje u kojem stvara je njegov drugi dom, a možda čak i prvi, jer Liberto nerijetko u njemu obitava po cio dan, ponekad i po cijelu noć, pogotovo onda kada ga započeta slika zove sebi, kada mu ne dozvoljava da je ostavi samu, da je napusti nedovršenu i mokru. To mjesto je za ovog stvaraoca sveto mjesto. Sveto i zbog toga što Liberto u svom ateljeu ne stvara samo vrhunska likovna djela, već i književna. Ali ne bilo kakva i bilo koja već ona koja je cijelim svojim bićem posvetio svojim precima i svojim potomcima. Liberto je prije nepune dvije i po godine objavio prvi tom porodične trilogije Herbarijum pod nazivom Don Đuro. Okosnicu ovog romana, koga je objavio podgorički “Interlink”, čini pronalazak herbarijuma s kraja devetnaestog vijeka. Vlasnik herbarijuma je Libertov predak Juraj koji je zajedno sa Ivanom, takođe Slovinićem, prije više od dva vijeka gaetom doplovio u Budvu sa otoka Brača, iz mjesta Postire u kojem su do tada živjeli.
Prvi dio trilogije Herbarijum nosi ime glavnog lika ovog romana, don Đura, autorovog strica, učenog čovjeka, katoličkog svešteniku. U ovom dijelu trilogije, autor, osim što prati životni put svojih predaka od njihovog dolaska u Budvu, slika građanku mediteransku porodicu, pogotovo budvansku, i to iz više perspektiva. Drugi dio trilogije Herbarijum Šjor Ante, takođe nosi ime glavnog junaka ovog romana, Libertovog oca koga je nedavno obvjavio takođe “Interlink”.
Liberto kaže da u likovnim umjetnostima čim vidiš neko djelo, odmah možeš da znaš ko ga je sačinio. Autor ne mora da potpisuje djelo, potpisano je samo sobom. Slično je i u književnosti pa tako ko čita drugi tom Herbarijuma “Šjor Ante” (a prethodno je pročitao prvi tom “Don Đuro”) lako će primijetiti da je i to djelo napisao Liberto. Kao što slikar ima svoje boje, svoj kolorit, specifičan izraz, tako i pisac ima svoj stil izražavanja, svoje sintagme, svoje omiljene kovanice, kompozicije, emocije. Liberto piše na razumljiv i jasan način. Tamo gdje je potrebno pribjegava adamizmu, u jezičkom smislu vraća se jednostavnosti pa su i po tome njegova književna djela specifična, prepoznatljiva. U knjizi Šjor Ante Liberto ostaje vjeran stvarnosti, stvarnim događanjima kao što je to radio i u prethodnom tomu Herbarijuma, “Don Đuro”.
Glavni tok priće i ovog romana temelji se na stvarnim događajima a to je uvijek bilo privlačno čitaocima. Kada je riječ o ovoj knjizi trebalo bi reči da tu pomenutu stvarnost, na kojoj se temelji ova knjiga, Liberto reprodukuje na svoj način, na način svojstven iskusnim piscima. U romanu Šjor Ante autor indirektno izražava svoj stav da život ipak ne treba shvatati isključivo kao materijalnu stvarnost, kao realizaciju materijalnih zakona, jer osim tijela kojem većina ljudi robuje u smislu zadovoljenja njegovih potreba, čovjek ima i dušu koja ga čini živim, čini ga čovjekom u pravom smislu te riječi.
Dok neki pisci pri opisu događaja, ličnosti, prizora, pribjegavaju anahronizmu, Liberto se konstantno drži svog pravila (i ne samo svog) da događaje smješta u vrijeme u kojima su se zaista zbivali. Autorova promišljanja u romanu “Šjor Ante” jesu književnička ali su u velikoj mjeri i filozofska, etička. Povezana su sa suštinskim vrijednostima čovjeka kao bića sa brojnim obilježjima duhovnosti. Samim tim ova trilogija u cjelini, iako je autor posvećuje svojim precima i svojim potomcima, ima univerzalne vrijednosti i univerzalni značaj.
Čitalac ove knjige, podstaknut njenim sadržajem, mora, makar s vremena na vrijeme, da preispita i vlastite moralne vrijednosti i težnje pogotovo one koje se tiču razboritosti i istinoljubivosti. Šjor Ante je ulogu svog postojanja, za razliku od mnogih drugih sebičnjaka koje je dobro poznavao, pa čak i poslovno sarađivao sa njima, najviše gledao u solidarnosti, toleranciji, empatiji, pogotovo u emotivnoj osjetljivosti prema drugima. U tom duhu je zajedno sa svojom suprugom, profesoricom Dobrilom, i vaspitavao sinove Nikolu i Boba.
Kroz opis ne samo rada njegovog glavnog junaka šjor Anta, već i kroz opis njegovog ponašanje u raznim, čak i vrlo složenim, situacijama koje su za njega češće bile nepovoljne i štetne, nego povoljne i korisne, autor čitaocu predočava mnoge njegove moralne i karakterne osobine.
U romanu “Šjor Ante” sadržani su uglavnom najvažniji događaji iz života Anta Slovinića, autorovog oca. Šjor Ante je po obrazovanju bio profesor kao i njegova supruga Dobrila, ali je značajan dio svog radnog vijeka proveo i u novinarstvu, bio je i urednik u Pobjedi. Uz sve to bio je ugledan i veoma uvažavan građanin Crne Gore.
Početak Drugog svjetskog rata mladi bračni par, šjor Anta i Dobrilu, zatekao je u Kotoru, gdje su službovali. Međutim, smatrajući da bi im boravak u manjem mjestu bio koliko toliko bezbjedniji, vratili su se u Budvu. Šjor Anto je bio profesor srpskohrvatskog i italijanskog jezika i tu ga je komanda italijanskih okupatora primorali da bude njihov prevodilac. Šjor Ante je morao da pristane na to i obavljajući poslove tumača puno je svojih mještana spasio da ne budu uhapšeni ili čak i ubijeni od strane okupacione vlasti. Na žalost, ne dugo poslije toga Italijani jedne mrkle noći hapse i šjor Anta. U grupi najviđenijih građana Budve i okolnih mjesta, vezanog u žicu odvoze ga kamionom u Bar. Na području barskog polja Italijani su odmah strijeljali jednu grupu zarobljenika, a drugu grupu, u kojoj je bio i šjor Ante, sjutradan vaporom odvode u Italiju. Njegova supruga Dobrila, ostala je sama sa dvoje malo djece. Ispočetka ništa nije znala šta se dogodilo sa njenim suprugom. Čula je da su Italijani jednu grupu uhapšenih Budvana iste noći strijeljali negdje u okolini Bara pa se danonoćno pribojavala da bi u toj grupi mogao da bude i njen suprug. Tek je nakon mjesec dana dobila od šjor Anta jedno malo pismo, jedno zrno nade u njegov povratak svojoj porodici. Napokon, saznala je da je njen suprug živ. I ne samo da je živ već da se može nadati njegovom povratku u Budvu.
Ovaj roman Liberto je napisao u sedam glava, a svaka glava je obrađena u više odjeljaka naslovljenih u skladu sa događajima o kojima se u odjeljku govori.
Bonus video:
