Kormak Makarti, poštovani pisac čije su sumorno nasilne, apokaliptične vizije američkog juga osvojile čitaoce širom svijeta, preminuo je u 89. godini. Makarti je umro u svom domu prirodnom smrću, potvrdio je njegov sin Džon, prenosi Nova.
Viđen kao jedan od najvećih američkih romanopisaca, Makarti je bio najpoznatiji po “Putu”, postapokaliptičnom romanu iz 2006. o putovanju oca i sina. Druge knjige koje su hvaljene od kritike su “Svi lijepi konji” i “Nema zemlje za starce” i obje su pretvorene u filmove. “Nema zemlje za starce” braće Koen iz 2007. godine, dominirao je dodjelom Oskara te godine i osvojio je za najbolji film, dok je ostvarenje “Put” iz 2009. takođe bilo dobro prihvaćeno, piše “Gardijan”.
Mnogi slavni autori reagovali su na vijest o smrti svog savremenika. Stiven King je napisao na Tviteru: “Kormak Mekarti, možda najveći američki romanopisac mog vremena. Dugo je živio i stvorio je divna djela, ali ja i dalje žalim za njegovom smrću.”
Rođen u Providensu, na Roud Ajlendu, 1933. godine, Makarti je zabilježio nasilne živote problematičnih likova. Oni su se kretali od Luelina Mosa iz “Nema zemlje za starce”, koji pronađe pikap vozilo okruženo mrtvim ljudima, tovar heroina i dva miliona dolara i time povlači sa sobom lančanu reakciju katastrofalnog nasilja, do neimenovanog oca i sina u “Putu”, koji šetaju postapokaliptičnim paklom prepunim kanibala i silovatelja.
U tekstu Mone Cukić, Nova podsjeća da je kritika je hvalila filmsku adaptaciju “Puta” u režiji Džona Hilkouta u kojoj glavne uloge igraju Vigo Mortensen i Šerliz Teron. Film na impresivan način prenosi osjećaj tuge u knjizi. A, ako je “Put” Makartijev najpoznatiji roman, “Nema zemlje za starce” je najpoznatija i najcjenjenija adaptacija njegovog djela. Režiran sa napetim hičkokovskim duhom, film se vrti oko trija - Džoša Brolina, Havijera Bardema i Tomija Li Džonsa, pri čemu je Bardem prilično intenzivniji od ostalih.
Za Džona Banvila, Makarti je bio “izvanredan romanopisac, jedan od najboljih danas, u Americi, ali i širom svijeta”, čije “djelo ponosno ostaje u nasljeđe svima”.
Sol Belou svojevremeno je pohvalio njegovu “apsolutno moćnu upotrebu jezika, njegove živopisne i smrtonosne rečenice”, dok je književni kritičar Harold Blum nazvao Makartijev roman “Krvavi meridijan” “ne samo ultimativnim vesternom”, već i “krajnje mračnom dramatizacijom nasilja”, stavljajući ga pored trojice drugih savremenika za koje je rekao da su dotakli uzvišenost: Filipa Rota, Dona Delila i Tomasa Pinčona.
Meri Maunt, Mekartijev izdavač, rekla je da su ona i njene kolege neizmjerno ponosni što su bili britanski izdavači Kormaka Makartija tokom mnogo decenija:
“Bio je pisac velike vizije i velike ljepote i bilo je ogromno uzbuđenje ponovo čuti njegov glas tako nedavno u njegovim posljednjim objavljenim djelima: The Passenger i Stella Maris iz 2022. godine.
Makarti je dao tek nekoliko intervjua, sa detaljima o svom životu. Govorio je o svom odrastanju izvan Noksvila u Tenesiju, o tome kako je napustio univerzitet i pridružio se američkom vazduhoplovstvu na četiri godine, prije nego što se vratio na univerzitet, ponovo ga napustio i počeo da piše romane 1959.
Njegov debi iz 1965. “The Orchard Keeper”, napisao je dok je radio kao automehaničar i živio u siromaštvu. Priča je o dečaku u ruralnom Tenesiju i odmetniku koji mu je ubio oca. Uslijedili su romani, uključujući “Outer Dark” iz 1968, “Child of God” iz 1973, o serijskom ubici u brdovitom dijelu istočnog Tenesija; i poluautobiografski “Suttree” 1979. koji je često opisivan kao njegov najduhovitiji roman.
Bilo je to 1985. godine, sa “Blood Meridian”, kada je Makarti naišao na priznanje svjetske kritike. Zasnovan na stvarnim događajima na granici između Teksasa i Meksika 1850-ih, roman prati priču o 14-godišnjem momku iz Tenesija koji se našao u svijetu u kojem se ubijaju Indijanci. “Njujork tajms” je rekao da je to “možda najkrvavija knjiga još od Ilijade”.
- Ne postoji život bez krvoprolića. Mislim da je ideja da se ljudska vrsta može na neki način poboljšati, da bi svi mogli da žive u harmoniji, zaista opasna. Oni koji vjeruju u to prvi se odriču svoje duše i slobode. Vaša želja da to bude tako će vas porobiti i učiniti vaš život praznim - govorio je Makarti.
Od samog početka, piščev stil je bio odmah prepoznatljiv: oskudan, često u potpunosti izostavljajući interpunkciju - umetanje veznika da uspori ritam njegovog jezika - da bi se stvorio sumorni, melanholični ton. Uzdizao je Melvila, Dostojevskog i Foknera, dok je ispoljavao svoju ravnodušnost prema autorima koji se nisu “bavili pitanjima života i smrti”.
Njegov roman “All the Pretty Horses” iz 1992. godine bio je prvi u trilogiji “Border”, koji opisuje živote dva kauboja koji rade na američko-meksičkoj granici. Roman je dobio Nacionalnu književnu nagradu i slavu za Makartija, dok su drugi, “The Crossing”, 1994. godine, i završni tom, “Cities of the Plain”, 1998. takođe bili cijenjeni.
Makarti je napisao dramu “The Stonemason” 1994. godine, a zatim je svoj scenario iz 1984. “Nema zemlje za starce” pretvorio u roman 2005. godine; braća Koen adaptirali su tu sumornu priču u film nagrađen Oskarom 2007. Iste godine, Makarti je dobio Pulicerovu nagradu za “Put”. U svom prvom televizijskom intervjuu sa Oprom Vinfri 2007. godine, on je rekao da se nada da će čitaoci “Puta” razumjeti poruku da bi trebalo da “jednostavno brinu o stvarima i ljudima i da budu više zahvalni.”
- Život je prokleto dobar, čak i kada izgleda loše. Trebali bismo biti zahvalni - rekao je tada.
Makarti je imao više uspjeha sa tuđim adaptacijama svog djela nego sa sopstvenim scenarijima. Za razliku od “Nema zemlje za starce”, njegov scenario iz 2011. za HBO film “The Sunset Limited” - koji je prvobitno bio predstava - nije bio široko distribuiran ili gledan. Predstava “Voz” s velikim uspjehom se igra i u Zvezdara teatru i izvode je Voja Brajović i Sergej Trifunović.
Adaptacija njegovog scenarija “The Counselor” iz 1984. godine, u režiji Ridlija Skota, sa Bredom Pitom i Majklom Fasbenderom u glavnim ulogama, proglašen je jednim od najgorih filmova 2013, ali i hvaljen zbog toga što je “namjerno takav”.
Godine 2009, univerzitet u Teksasu je nabavio Makartijevu arhivu od 98 naslova, koja je otkrila da je Mekarti tada radio na tri nova romana. Više od decenije kasnije, dva su objavljena 2022. “The Passenger” i “Stella Maris”.
Makarti se ženio tri puta i mnogo godina živio u Španiji i Teksasu prije nego što se nastanio u Novom Meksiku, gdje je ostao tri decenije. Na pitanje medija da li mu je stalo da ima milione čitalaca, rekao je:
“Iskreno, moram da kažem da nije. Zaista. Volio bih da je pročitaju ljudi koji cijene knjigu, ali koliko je mnogo ljudi čita, to nije važno.”
Kako je prekinuo ćutanje o svom pisanju
“Ne daje intervjue, ne drži predavanja i ne potpisuje knjige”, napisao je Majkl Hol u Teksas mantliju još 1998. “Ne voli da govori o pisanju, o svom životu, zbog čega su, naravno, drugi pisci, njegovi poštovaoci, pa čak i nepoštovaoci još znatiželjniji”. A evo i priče kako je nastao jedan od rijetkih intervjua velikog pisca: tekst Mari Karpenter (Lithub), preveo je Matija Jovandić.
Postoji zapravo tek nekoliko njegovih intervjua - u Njujork tajms magazinu 1992. godine, Veniti feru 2005. godine, kod Opre Vinfri 2007. i u Vol strit džornalu 2009. Makarti je čitao javno u Santa Feu 2015. i dodao je savjete za pisanje o nauci u žurnalu Nejčer 2019. Ali to je sve. Neki autori dobijaju više publiciteta za nedjelju dana.
I zato sam bio skeptičan kada mi je Dejvid Sadak rekao da je dobio detaljniju priču o spisateljskom zanatu od samog Makartija. Ali Sadak je nastavnik i strastveno je posvećen dobrom pisanju, on je ona vrsta ljudi koja jednostavno ima dokaze za to. Ispričao mi je priču jednako ubjedljivu koliko i nevjerovatnu.
U jesen 2014. godine držao je napredni kurs jezika u srednjoj školi u Katalina Futhilsu, državnoj školi u predgrađu Tusona. “Učenicima sam dao zadatak da urade analizu romana”, kaže Sadak, “i da je potom izlože”.
Tražio je od učenika da se podijele u grupe i odaberu jedan od nekoliko romana. Neki su odabrali Američku pastoralu Filipa Rota, neki Bijelu buku Dona DeLila, a neki Sve te lijepe konje Kormaka Makartija.
Sadak je ljubitelj kompletnog Makartijevog opusa, ali kaže da je upravo Svi ti lijepi konji prava knjiga za učenike iz više razloga. Jezik u njoj je lijep, pustinjski krajolici poznati su Arizoncima, hibrid je vesterna i ljubavne priče. Teme prelaska granice, odlomci na španskom i motivi meksičke istorije obećavali su dobru raspravu. Razredu će biti zanimljiva i kritika pojedinih scena iz filma. I, naravno, tu je neodoljivi protagonista.
“Džona Grejdija Kola prosto morate da volite”, kaže Sadak. “A kome od učenika Džimi Blevins neće biti zanimljiv lik?”
Učenice Lili Vilhelm i Karli Oseran odabrale su Sve te lijepe konje za svoj seminarski rad. I imale su ideju.
Ispostavilo se da je momak Lili Vilhelm komšija prijatelja Kormaka Makartija i da je zapravo i vidio pisca. Zato su ona i Oseranova ispisale spisak pitanja za Makartija, uz malu pomoć Sadaka, i poslali ih elektronskom poštom tom prijatelju. Ubrzo je došlo i vrijeme da učenici pokažu na času šta su uradili.
“Bilo je prilično zabavno”, kaže Sadak. “Neki od njih snimili su kratke filmove i lažne razgovore sa piscima. A cio trik ove grupe bio je ‘kontaktirali smo sa čuvenim piscem koji se povukao u samoću’. I to je prosto pokosilo sve druge. I mene, prosto nisam mogao da povjerujem. Ostao sam bez teksta”.
Makartijev prijatelj odgovorio je ljubaznim mejlom, prenoseći piščeve odgovore na pitanja učenica. Bila je to zabavna prepiska. Otkud tako malo znakova interpunkcije u Makartijevom tekstu? Oni samo “ubrljaju stranicu”. Za koga piše? “Čitalac kog imam na umu sam ja”. Šta misli o retoričkoj analizi knjige? To je “dobar način da se pokvari čitalački doživljaj”. (Cio tekst mejlova je u nastavku).
Sadak je i dalje impresioniran prepiskom, ali i Oseranovom i Vilhelmovom, koje su videle priliku i riješile da je iskoriste. Slučajnost da se tako nešto dogodi takođe ga je zapanjila. Djelovalo je manje vjerovatno nego da Džimi Blevins pronađe svog konja u meksičkoj štali. “Pomislio sam: ‘Kakva čista sreća’”, kaže Sadak. “Kakva slučajnost da tako nešto uspe”.
***
Ovo je tekst i-mejl prepiske, sa posredovanim pitanjima i odgovorima. (Pošto prijatelj Kormaka Makartija nije javna ličnost, njega smo ovdje nazvali Prijateljem.)
Mejl Lili Vilhelm i Karli Oseran, 18. mart 2014. godine
Prijatelju: Mnogo vam hvala što ste nam omogućili da bolje razumijemo Kormaka kao pisca i kao osobu. Bilo nam je mnogo zanimljivo na ručku sa vama i hvala vam što ste pristali da nam pomognete u ovom projektu. Jedva čekamo vaš odgovor, čujemo se uskoro, hvala još jednom!
Kormaku: Velika nam je čast što imamo priliku da vam postavimo nekoliko pitanja da bismo bolje razumjeli način na koji pišete. Mi smo dvije srednjoškolke iz razreda za napredne učenike na jezičkom smjeru, a pišemo seminarski rad u okviru kog razvijamo prezentaciju koja odražava proces retoričke analize vašeg romana Svi ti lijepi konji. Pitanja koja slijede vezana su za stvari koje su nas zaintrigirale dok smo čitale roman, a tu je i nekoliko ličnih pitanja - nadamo se ne suviše ličnih - da bismo bolje razumjele specifičnost načina na koji pišete i vas kao osobe. Još jednom vam mnogo hvala što ste nam omogućili ovaj povlašćeni uvid u vaše pisanje.
Lili i Karli
***
Odgovor Prijatelja, 21. mart 2014. godine
Drage Lili i Karli,
U nastavku su Kormakovi navodi. Ja sam postavljao pitanja i kucao ovdje ono što je on odgovarao. Svi dijakritički znaci su moji, lol. Nadam se da će vam ovo pomoći.
Za Lili i Karli od Kormaka: (Moj prijatelj) mi kaže da ste vas dvije veoma bistre i pažljive mlade dame. Svaka čast.
Sve najbolje,
Kormak i Prijatelj,
Santa Fe,
21. marta 2014.
***
Lili Vilhelm i Karli Oseran: Možete li da nam opišete deo procesa u kom razvijate svoje ideje u priče?
Kormak Makarti: Pisanje je krajnje podsvestan čin i poslednje što želim je da o tome razmišljam.
KO i LV: Dobile smo zadatak da uradimo retoričku analizu romana Svi ti lijepi konji. Da li, kao romanopisac, mislite da je to uopšte moguće ili je to dobar način da se pokvari čitalački doživljaj?
KM: Mislim da je to dobar način da se pokvari čitalački doživljaj.
KO i LV: Vaša sintaksa nekada je opisana i kao muzička. Zato smo se zapitale koju vrstu muzike slušate i/li da li je muzika uticala na vaš stil.
KM: Sve u životu utiče na stil, pa je zato teško, ako ne i nemoguće, ukazati na određeni uticaj. (Prijatelj: Kormak misli da je ovo sjajno pitanje. Želim samo da dodam da je on suviše skroman da bi rekao da pjeva i ima divan glas i da jako dobro svira gitaru. Pošto je odrastao u Tenesiju, ljubitelj je blugras/kantri balada, grupa Louvin Brothers i Carter Family predvođene majkom Mejbel Karter, na primjer. Stihovi nekih od tih balada su veoma opsedajući/zanimljivi. Možda bi vam se dopalo da ih čujete).
KO i LV: Mnogi čitaoci tvrde da je ton Svih tih lijepih konja elegičan i da je ono što ste htjeli na neki način imalo veze sa žalom za davno prohujalim vremenima. Da li je to, što se vas tiče, tačno?
KM: Prohujalost davnih vremena svakako je tema knjige, ali nije nužno i ono što sam htio.
KO i LV: Vaši romani puni su živih slika i veoma detaljno opisanih prizora. Da li slikate određena mjesta na kojima ste bili dok ste pisali? Ako je tako, šta bi moglo da posluži kao primjer za to?
KM: I da i ne. Kompleksno je to. Zapisujem ono što mi je u glavi, na pameti. Svakako ima trenutaka kada ono o čemu pišem koresprondira sa mjestom koje dobro poznajem, kao što su zapadni Teksas i Meksiko, ali nekada imam u glavi sliku koja ne može da se poveže ni sa jednim određenim mjestom za koje znam.
KO i LV: Očigledno su vam u glavi određeni efekti kada ne koristite znake navoda i rutinsko pripisivanje dijaloških replika onima koji ih izgovaraju. Da li biste to prokomentarisali?
KM: U davna vremena su pisci ispunjavali stranice znacima pitanja, zapetama, crticama, itd, sa namerom da pomognu čitaocu. Ali došli smo do tačke kada, prema mom mišljenju, to samo ubrlja stranicu. Koristim što je moguće manje dijaktitičkih znakova.
KO i LV: Da li obično pišete u trećem licu, iz perspektive naratora i, ako je tako, zašto?
KM: Opet, to je podsvjestan proces. Pišem ono što mi padne napamet.
KO i LV: Primjećujete li kod sebe neke sličnosti sa Džonom Grejdijem Kolom? Ako da, koje?
KM: Ima nekih sličnosti. To kako i koliko poštuje zemlju, svijet prirode. Mislim da je on divan klinac i možda bih želio da sam mu bio sličniji kad sam bio njegovih godina.
KO i LV: Šta mislite o filmskoj adaptaciji Svih tih lijepih konja.
KM: Mislim da ne bi trebalo da komentarišem tuđi rad, čak iako je taj rad zasnovan na mom.
KO i LV: Moglo bi se, prema stilu u vašim romanima, zaključiti da vam je kao piscu djelimično namjera da izazivate svoje čitaoce i da od njih očekujete više nego prosječan romanopisac. Da li to radite namjerno ili je to jednostavno ishod? Pored toga, za kakve čitaoce pišete?
KM: Ne pišem za određenu publiku. Čitalac kog imam na umu sam ja. Kad bi neko drugi mogao da napiše ove knjige, ja bih mogao da odem da igram golf.
Bonus video:
