Kako očuvati građansko društvo

(Džon Plamenac: Moderna politička misao u novom ruhu, FPN i CID, Podgorica)

Knjigu “Moderna politička misao: od Makijavelija do Marksa”, autora Džona Plamenca, izdali su Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore i Izdavačka kuća CID.

Stvaralaštvo Džona Plamenca podsjeća nas da postoje ideje koje su vječne, ideali od kojih ne smijemo odustati i vrijednosti kojima uvijek treba da se vodimo.

Stvaralački opus Džona Plamenca posebno je ubjedljiv ako se posmatra u cjelini, odnosno, ako posmatramo način na koji on analizira tekstove koji su predmet njegove teorije. On traži jasnoću i upečatljivost u teorijama koje to jesu, u većem ili manjem obimu, i pokušava da identifikuje najvažnije pojmove, na kojima dalje insistira. Drugačije rečeno, politička teorija za njega je nekad traženje idealnog, nekad identifikacija objektvnog, a nekad kritika ili ukazivanje na potencijal koji je jedna teorija imala.

Plamenac je autor demokratske orijentacije, koji se pita šta je najbolji oblik vladavine i koji ovo pitanje postavlja svim autorima kojima se u ovoj knjizi bavi. Prije svega, polazi od pitanja šta je čovjek i kako se čovjek mijenja. Kako se prilagođava promjenama i koliko ih kontroliše. Između ostalog, Plamenac nas uvodi u živote autora, kao što je Makijaveli, jer na taj način možemo bolje razumjeti zašto su neke njihove ideje onakve kakve jesu.

Na primjer zašto je za njega “država, društvo koje, iznad svega, podstiče ljudsku odanost i ambicije” a zašto se “divi čovjeku koji želi da sprovede političke promjene i zna kako to da uradi”. Odnosno, zašto je za Makijavelija potencijal za promjenu jedna od ključnih kategorija pa se “ne može reći da on prezire ponizne, on je samo ravnodušan prema njima, osim u masi, kada na njih počinje da se računa”. Nešto kasnije, osvrćući se na Spinozu, kritikuje pasivizam i servilnost, odnosno apatiju građana, jer ovakav pristup ne vodi stvaranju države.

Jedna od ideja koju Plamenac ističe i provlači kroz cijeli svoj opus je sloboda. “Sloboda nije puka činjenica da unutar date sfere ne postoji obaveza ili prinuda, ona sadrži predstavu da je ometanje pogrešno”. Čovjeka percipira kao društveno biće koje je racionalno i svjesno svoje mogućnosti da kreira okolnosti u kojma živi, odnosno da utiče na politički život.

Kako Plamenac kaže, čovjek teži da bude nezavisan, pa mu nije dovoljno da samo ima prava koja mu stoje na raspolaganju i da učestvuje u političkom životu, več i da imaju slobodu savjesti. On je svjestan da sloboda, a posebno sloboda savjesti, nije bezuslovna, pa je dužnost čovjeka da razmišlja o posljedicama svog djelovanja. Istovremeno, svjestan je da se do slobode teško dolazi, pa kritikuje autore koji nisu do kraja istrajali u tome, pogotovo one koji su se više bavili “kvalitetom religijskog vjerovanja” nego tolerancijom koja je podstaknuta političkim motivima. Iako možda nije uputno toleranciju poistovjećivati sa slobodom, čini se da Plamenac ishode obje vidi kao identične, ističući da su vladari “postupno, od prakse trpeljivosti prešli na pozitivnu vjeru u slobodu savjesti”. Isto tako, odbrana slobode postoji isključivo gdje ima institucija koje su dovoljno jake i neophodne za njenu odbranu.

Relevantnost Plamenca ogleda se i u analizi prava na pobunu protiv dominacije bilo kog oblika, mada on ovdje koristi termin buntovnika, koji je i sociološki, psihološki i politikološki. Postavlja neka od pitanja koja su i danas jednako neriješena: kako očuvati građansko društvo, kako procijeniti šta je opasno po društvo, kako kazniti one koji su opasni, koliko različitosti treba tolerisati.

Kritikuje Loka, u kontekstu vremena u kojem je on sam pisao, uviđajući jednaku važnost ovih pitanja tada, kao i sada. Osim slobode ističe i jednakost kao jednu od ideja na kojima mora počivati svaki poredak. Naravno, potpuno svjestan vremenske distance i različitog shvatanja jednakosti, ali ovakvim pristupom on ukazuje koliko je ovo višeslojan pojam.

Na primjer, već kroz pojam naroda ukazuje na građansku i političku nejednakost, naglašavajući da je posljedica istorijski uskog razumijevanja ovog pojma slaba mogućnost otpora vlastima. Indirektno se pita šta je opšte dobro, kako ga razumjeti i koliko je u stvari vlast koja je uspostavljena na ovaj način zaista jaka. U bliskoj vezi sa ovim odnosima, Plamenac se osvrće i na pojam pravde, pogotovo kod Bodena, gdje uvodi i socijalnu nejednakost kao značajan problem funkcionalnosti svakog društva. Kritikuje Bodena ističući da mu nije palo na pamet “da se oporezivanje može upotrijebiti da neutrališe težnju ka sve većoj nejednakosti”.

Plamenac ukazuje na važnost participacije. Legitmitet je krucijalan segment svake vlasti, a pristanak mora biti ličan, svjestan i slobodan. Kako na jednom mjestu kaže, nije dovoljno da postoji svijest o tome da su odluke koji donosi vladar obavezujuće već mora postojati potreba da se ovakve odluke ospore ako nisu u interesu svih. Ova svijest se polako mijenjala i Plamenac prepoznaje evoluciju iz obligacije koja proizilazi iz religije ka obligaciji koja proizilazi iz lične odgovornosti, kako prema sebi tako i društvu u cjelini.

Biti dobar građanin ne znači biti samo neko ko je dostojan biti vjernik, odnosno da je pokoran već da treba da je pokoran zato što je svjestan društvene obaveze koju ima. “Samo stvorenja sposobna za slobodu mogu imati dužnosti”, a dodaje i sljedeće: “Politička vlast je kao tekuća voda koja mora biti pravilno usmjerena prije nego ispolji snažan pritisak”.

Jedna od najvećih vrijednosti Plamenčevog teksta je jasna vremenska distanca, koja za sobom vuče i jasan odnos prema pojavama i idejama koje dolaze iz različitih perioda. Na primjer, kada govori o Loku ili Rusou, na više mjesta ukazuje, da je potrebno razumjeti da ideje koje oni propagiraju danas imaju suštinski drugačije značenje.

Plamenac ne dozvoljava zloupotrebu teksta i ideje brisanjem vremenske distance, a ne možemo reći da ponekad to nije slučaj sa drugim autorima. Sagledavanje istorije, a posebno ideja iz sadašnjeg vremena i njihovo smještanje u kontekst kojem ne pripadaju samo je pojednostavljivnaje i simplifikacija ili kako Plamenac kaže, obesmišljavanje i oduzimanje priznanja.

Politička teorija evoluira i ova knjiga to neminovno potvrđuje, ali kroz nju možemo razumjeti kako ta evolucija teče i zašto baš su neke ideje, a koje sam kratko pomenuo, i dalje aktuelne i jednako problematične. Plamenca trebamo čitati, da bismo ne samo stvarali ideale, kako on kaže, već i da bi kreirali planove i strategije kako da ih dosegnemo.