Vjekovima su žene sistematski bile izostavljane iz istorije umjetnosti, za koju se može reći da je zasnovana na poremećenom sistemu vrijednosti - sistemu u čijem je centru uvijek bijeli muškarac.
Međutim, žene su uvijek bile bitan dio kulturne scene, bilo kao autorke ili pokroviteljke umjetnosti, smatra slikarka Tanja Markuš.
Ona za "Vijesti" kaže da pregledom istorije umjetnosti možemo da vidimo žene - bilo da su ljubavnice, žrtve ili akterke nasilja - naslikane kao krhka, nježna i krajnje erotizovana bića: žene kao predmeti uživanja, rijetko kao nosioce misaonih procesa.
Ona ističe da je tokom petnaestak godina svoje umjetničke prakse, eksperimentisala sam sa različitim umjetničkim medijima, ali slika i crtež su ostali njen primarni izraz.
"Kad je uopšte odlučeno da umjetnost nije zanimanje za žene? Istraživanja pećinskih crteža i figurina poput Vilendorfske Venere govore nam da je većina rađena rukom žene. U zapisima rimskog pisca Plinija Starijeg nalazimo podatak da je prvi crtež napravila žena koja se zvala Dibutades kad je iscrtala siluetu svog ljubavnika na zidu. Tek sa jačanjem hrišćanske dogme žene su gurnute u pozadinu kreativnog djelovanja. I u zapadnoj kulturi, ženama je tek u 19. vijeku bilo dozvoljeno da pohađaju umjetničke akademije, ali su u početku za njih bile rezervisane studije primijenjene umjetnosti, koja se nije svrstavala u 'visoku' umjetnost. Kada im je napokon dozvoljeno da studiraju slikarstvo i vajarstvo, nije im bilo dozvoljeno da neposredno izučavaju akt. Imajući u vidu da je analitičko crtanje i slikanje nagog tijela bio preduslov umjetničkog obrazovanja, muškarci su opet bili u ogromnoj prednosti", podsjeća Markuš.
Nakon što sam dosta vremena posvetila analitičkom crtanju, navodi ona, počela sam da razlikujem dva kreativna pristupa koja koegzistiraju u mom radu: prvi je oblikovan u nizu crteža koji su nastali u sveskama za skiciranje, spontano, bez prethodne namjere konstruiranja određenog sadržaja: Iskustva svjetlosti, posmatranja prirode, snova i hipnagogičkih vizija ispreplitana u kondenzovanoj atmosferi ritmičkih i tonskih naznaka iz kojih se figurativni sadržaj otkriva naizgled sam od sebe. Drugi pristup se odnosi na unaprijed osmišljenu ideju koja se oblikuje i transformiše kroz slikarske i crtačke postupke.
"Iz oba ova pristupa razumjela sam su odluke zasnovane na intuiciji često važnije od racionalnih izbora jer otkrivaju istine koje se ne mogu dokučiti logikom. Sama početna namjera umjetnika je jednostavno podsticaj za stvaranje dok smjer umjetničkog djela diktira sami kreativni proces. Potreba za artikulisanjem mašte, stvaranjem nečega što ide dalje od naučenog i percipiranog - želja da iznenadim sebe otkrivanjem nečega što nisam ni znala da tražim je glavna pokretačka sila mog umjetničkog stvaranja", ističe Markuš.
Međutim, ovakvo shvatanje umjetnika kao provodnika nesvjesnog, iskonskog znanja, prema mišljenju slikarke, često nije u skladu sa savremenim "definicijama" onoga što bi umjetnički izraz trebalo da bude, jer se veliki dio savremene scene ne bavi estetskim i formalnim inovacijama, već je fokusiran na upotrebu umjetnosti kao instrumenta društveno odgovornog dijaloga.
"Živimo u vremenu u kome vlada opšti stav da ona mora da ima precizno definisanu društvenu ulogu i brojni umjetnici slijepo prate taj trend - odustaju od same prirode umjetnosti kako bi je pretvorili u surogat političkog delovanja. Gledajući i čitajući o ovim praksama, jedno pitanje mi se stalno nametalo: Kako se nečemu što vjekovima izmiče definiciji, što je utemeljeno prije u intuitivnim nego u racionalnim odlukama, može pripisati konkretna svrha", pita se Markuš.
Ona kaže da je stekla utisak da "savremenu praksu oblikuje frustracija dostignućima starih majstora, koja iste negira kao zastarjele, istovremeno odbacujući mimezu, znanje proisteklo iz tradicionalnih umjetničkih postupaka i odustajući od intuicije i mašte".
"Vjerujem da svi umjetnici teže stvaranju nečeg novog, ali, ako ta nova umjetnost postoji tek nakon ukidanja svih ranije poznatih principa umjetničkog stvaranja, takva destrukcija je kukavičluk nedostojan umjetnika. Za mene, djela starih majstora, osim što su izvor znanja i inspiracije, su i podsjetnik da uvijek može bolje. Skrivenu misiju umjetnosti psihologija objašnjava njenom sposobnošću da iz kolektivnog sjećanja izdvoji forme koje trenutnoj epohi najviše nedostaju. Ili, što kaže Nik Kejv, zadatak autora nije da spasi svijet, već dušu svijeta... Mislim da je vrijeme da se umjetnost vrati svojoj pravoj prirodi, jer jedino iz te pozicije može da ostvari društveni uticaj", smatra Tanja Markuš.
Umjetnička percepcija, kako ona to vidi, podrazumijeva prodiranje u srž posmatrane i mišljene pojave.
"Prenošenjem ovog kompleksnog postupka posmatranja na društvene probleme, umjetnost nam pomaže da ih rasvijetlimo, unaprijedimo stepen analitičnosti, probudimo kritičku svijest. Ona ima moć da mišljenja, impresije, stavove sažme u jasne poruke koje posmatrač brzo učitava, a koje djeluju i na intelektualnom i na emotivnom planu. Takođe, komunicira sa različitim društvenim kategorijama, nadilazeći generacijske, rodne, nacionalne, vjerske i druge razlike. Zbog toga je važno da ponovo gradimo umjetnički senzibilno društvo, koje, se nažalost decenijama sistematski, drži na distanci od kulture, umjetnosti i znanja i tako, nekritično, podložno manipulaciji, postaje plodno tlo za bujanje nekulture nasilja. Ovo je posebno očigledno iz besmislenog dijaloga o rušenju Njegoševog mauzoleja u kojem nijednoj mudroj glavi nije sinulo da se radi o umjetničkom djelu čuvenog jugoslovenskog vajara i da samim tim predstavlja kulturno dobro Crne Gore. Međutim, iz gore navedenih razloga, naše društvo nije svjesno ni toga zašto je važno da čuvamo kulturna dobra, nije svjesno da je kulturno bogatstvo veći odraz nacionalnog identiteta od sumanutog mahanja zastavama", upozorava umjetnica.
Dakle, kako podvlači, vrijeme je da se u Crnoj Gori umjetnički poziv shvati kao ozbiljna profesija, sa potencijalom da doprinese razvoju društva, i da se, kao i u drugim oblastima, stane na put netransparentnoj raspodjeli resursa i postavljanju nekompetentnih osoba na pozicije odlučivanja.
Na većini slika tokom istorije možemo da vidimo žene - bilo da su ljubavnice, žrtve ili akterke nasilja naslikane kao krhka, nježna i krajnje erotizovana bića: žene kao predmeti uživanja, rijetko kao nosioci misaonih procesa. Ova pozicija žene kao pasivnog objekta je sa slikarskog platna prenesena na filmsko, gdje se estetskim izborima i samim jezikom filma produbljuju opresivni obrasci mišljenja i ponašanja kojima se žene drže u potčinjenom položaju. Međutim, ovi obrasci i dalje dominiraju vizuelnim sadržajima - od umjetnosti do video-igrica, koje su posebno zaslužne za njihovo širenje jer djeluju na korisnike od najranijih uzrasta: Igrač treba da 'uspije u životu' tako što bira između običnog i skupog auta, telefona, ili 'obične' ili trudne žene. Pogodite koja više košta
"Kada umjetnički glas bude dignut za opšte dobro, a ne za sopstvene interese, otvoriće se mogućnost za emancipatorsku ulogu umjetnosti koja i jeste u osnovi ovog poziva. Umjetnost ne smije biti uslovljena bilo kakvim faktorima koji nemaju veze sa njenim idejama. Kreativni čin utemeljen je u duhovnosti koja je rodno/rasno/nacionalno neutralna kategorija. Ne postoje specifične karakteristike djela koje stvaraju žene ili muškarci na osnovu kojih bi se mogla izvršiti podjela na žensku i mušku umjetnost. Ako prođemo kroz istoriju umjetnosti, poetike umjetnica stilski su sličnije poetikama muških kolega koji su stvarali u istim periodima ili pripadali istim pokretima, nego jedna drugoj. Promovisanje umjetnica u specijalno za njih rezervisanom, izolovanom prostoru ne doprinosi ni ukupnom kulturnom dijalogu ni njihovom ravnopravnom učešću na umjetničkoj sceni. Kako kaže britanska slikarka Dženi Savil, ide mi na živce kad me nazivaju ženskom umjetnicom jer tek kad to nestane žene će stvarno biti dio kulture", objašnjava Markuš.
A upravo su na slikanju ženskih aktova, kako upozorava ona, zasnovani savremeni stereotipi o ženskoj prirodi i seksualnosti.
"Na većini slika tokom istorije možemo da vidimo žene - bilo da su ljubavnice, žrtve ili akterke nasilja naslikane kao krhka, nježna i krajnje erotizovana bića: žene kao predmeti uživanja, rijetko kao nosioci misaonih procesa. Ova pozicija žene kao pasivnog objekta je sa slikarskog platna prenesena na filmsko, gdje se estetskim izborima i samim jezikom filma produbljuju opresivni obrasci mišljenja i ponašanja kojima se žene drže u potčinjenom položaju. Pitanje je da li bi perspektiva 'muškog pogleda' dominirala predstavom stvarnosti da je ženama bilo dozvoljeno da izraze svoje viđenje svijeta u kom žive? Međutim, ovi obrasci i dalje dominiraju vizuelnim sadržajima - od umjetnosti do video-igrica, koje su posebno zaslužne za njihovo širenje jer djeluju na korisnike od najranijih uzrasta: Igrač treba da 'uspije u životu' tako što bira između običnog i skupog auta, telefona, ili 'obične' ili trudne žene. Pogodite koja više košta. Drugi bira čime da polomi staklo tuš kabine da bi vidio golu plavušu. Nakon svih oblika i pokreta oslobađanja seksualnosti od šezdesetih naovamo, ovo bi dosad trebalo da bude prevaziđeno. Sigurna sam će se obrazovanjem umjetnica, aktivistkinja, programerki, ilustratorki...stvoriti kontrateža koja će ispraviti ovu iskrivljenu sliku. Zbog toga je važno da nesebično prenosimo znanje, jer se njime i borimo", zaključuje slikarka Tanja Markuš.
Marginalizacija vizuelnih umjetnica na Balkanu
U Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka iz Srbije, 2021/22. godine, realizovano je istraživanje "Identiteti žene u savremenom vizuelnom stvaralaštvu" koje predstavlja dio evropskog projekta Biljane Jotić "Uspon žene u kulturi na Zapadnom Balkanu".
Istraživanje tehnikom anketiranja obavljeno je na uzorku od 256 ispitanica, vizuelnih umjetnica iz Slovenije, Crne Gore, Hrvatske, Sjeverne Makedonije i Srbije, što predstavlja 85.3 odsto realizacije uzorka. Istraživanje tehnikom intervjua urađeno je na uzorku od 30 kustoskinja, prigodnim izborom na osnovu ekspertske procene.
U istraživanju autori su se bavili temom (ne)prisustva i (ne)vidljivosti žena - vizuelnih umjetnica u savremenom stvaralaštvu, kao i njihovim identitetima, posmatrano iz ugla kustoskinja ali i samih vizuelnih umjetnica. Prvi dobijeni podatak upravo govori o tome da nešto više od 40 odsto vizuelnih umjetnica smatra da su one danas još nedovoljno vidljive. Naime, iako su žene oduvijek bile dio istorije vizuelne umjetnosti, one nisu bile prisutne jednakim intenzitetom i kontinuitetom kao muškarci.
Pitanje je: zašto je to tako? S obzirom na to da u Srbiji i drugim zemljama balkanskog regiona u kojima je sprovedeno istraživanje prevladava konzervativni stav prema ženama generalno, to utiče na njihovu marginalizaciju i manje prisustvo u sistemu vizuelnog stvaralaštva. Otvara se neispitano polje njihove (ne)zastupljenosti u muzejskim i galerijskim zbirkama, (ne)obrađenosti njihovih radova u okviru istorije umjetnosti, (ne)sačuvane arhivske građe o njima, što za posljedicu ima manju vidljivost žena u vizuelnom stvaralaštvu.
Bonus video:
