Francuski pisac Žak Pjer Amet za roman “Brehtova ljubavnica” 2003. godine dobio je Gonkurovu nagradu, najslavnije književno priznanje u Francuskoj. Rad na ovoj knjizi počeo je 1966. godine, kada je autor navršio 23 godine starosti... Priča ovog romana je višeslojna pa je čak i njenom autoru bilo teško da se odluči kojem žanru da se prikloni a da ostane na fonu istinitog kazivanja o bremenu jednog doba i čovjeku koji se, bez posebnog ličnog interesa i posebne lične potrebe odlučio da dio tog tereta trpeljiuvo nosi na svojim plećima i da ga uz sve nepravde društva blagodušno trpi do kraja života.
Pomalo djeluje neobično što je roman ostao bez jačeg sentimentalnog naboja i pored toga što govori o situacijama u kojima je teško izbjeći čak i snažnije emocije, što kazuje vrlo dirljivu, suptilnu, i u velikoj mjeri osjećajnu priču ne samo o uspjelom glumljenju zanosne i strastvene ljubavi, već i o glumljenju života u konačnom smislu. Sudeći po nekim scenama ovo štivo ima i znatna obilježja kriminalističkog, ali doslovno i pravog špijunskog romana pogotovo u djelovima u kojima govori o pravoj ulozi prelijepe austrijske glumice Marje Ajh. Žak Pjer Amet je ovaj roman skoro u cjelosti posvetio njemačkom piscu Bertoltu Brehtu i taj lik je u romanu ne samo stvaran već su stvarna i pomemuta događanja vezana za doba njegovog života u Berlinu. Međutim, lik Marije Ajh je izmišljen, ova dama nije postojala. Pa i pored toga što je Žak Pjer Amet, Francuz, rođen u Normandiji, napisao tako vrijednu knjigu o Bertoltu Brehtu, njemčkom piscu, rođenom Bavarcu, bez obzira na to što je ovaj roman preveden na više od 38 svjetskih jezika, na njemački jezik nije preveden. Ko se bude upustio u proučavanje Brehtove biografije saznaće i glavni razlog toga, odnosno te, uslovno rečeno, nepravde.
Pošto je ova knjiga u velikoj mjeri vjerodostojna treba napomenuti da se Breht nije osjećao ugodno ni u Zapadnoj, ni u Istočnoj Njemačkoj. Pogotovo nakon 1952. godine, kada je sasvim otvoreno počeo govoriti i o uzrocima i o posljedicama američkog imperijalizma.
Radnja romana “Brehtova ljubavnica” smještena je pretežno u ratom razrušenu Njemačku, a u velikoj mjeri spaja moguće i nemoguće, maštu i činjenice, a kombinacijom romanesknog i istoriografskog oslikava fascinantan portret dvoje ljudi u hladnoratovskom kolopletu. U istočnom dijelu Berlina 1948. godine komunisti su preuzeli vlast i red se lagano uspostavlja, zemlja se obnavlja, mladi obrazuju, a znatna sredstva se izdvajaju i za osnivanje Berliner Ensemblea. Bertolt Breht, po povratku iz izbjeglištva u Kaliforniji (poslije 15 godina koje je proveo u emigraciji, u Sjedinjenim Američkim Državama, Švajcarskoj i Danskoj), otkriva da su komunisti prilično nepovjerljivi prema njegovim idejama i djelima. Kako bi ga što bolje provjerili, agent Hans Trou baca ga u zagrljaj mladoj glumici Mariji Ajh. I dok su pripreme za “Antigonu” u punom jeku, Marija postaje Brehtova ljubavnica i istražiteljica. Granica između glume i iskrenosti počinje da blijedi pa čak i da se potpuno gubi. I pored njene jake volje da sazna sve o Brehtovoj prošlosti, kao i njene solidne obučenosti za ulogu agenta, Marija Ajh neće otkriti ništa sumnjivo u djelovanju Bertolta Brehta, niti će potisnuti njegovu ženu Helenu Vajgel iz njegovog privatnog života. Roman završava 1954. godine, nakon što je Marija Ajh već dvije godine ranije emigrirala na Zapad.
“Brehtova ljubavnica” je vrlo otvoreno djelo koje nikog nije ostavljalo ravnodušnim i bez niz pitanja na koja je uvijek bilo teško naći odgovor još od Eshila pa do našeg vremena. Postaje sve zamršenije kada autor otkrije da su roditelji zanosne glumice Marije Ajh, nacisti. Čitalac se nakon tog saznanja mora zamisliti zbog čega njemačka tajna služba angažuje baš nju da u toku 1948. godine prati Brehta “u stopu” i da ga potkazuje, da otkriva njegova tajna djelovanja da bi saznali sve o njemu. Ovim romanom Žak Pjer Amet je na literaran nači uspješno predstavio lik koji je njemu, njegovim emocijama, uvijek bio blizak iako je bio apsolutno imaginaran. Tako je Mariju Ajh doveo u veoma precizan istorijski kontekst.
Romanom “Brehtova ljubavnica” autor je na briljantan način, pokazao da i izuzetno karakteran i dobar čovjek, kao što je bio njegov lik Bertolt Breht može biti osumnjičen istovremeno i od Istoka i od Zapada, zapravo, može biti pod nadzorom od dvije međusobno suprostavljene strane i kao takav može biti od svih njih smatran nepoželjnim pa čak i opasnim. Zbog toga je Breht, taj sjajni pisac i čovjek bio razočaran, pogotovo u vlast Istočne Njemačke. Za života bio je izuzetno hrabar, nepopustljiv, ali godinama birokratija ga je iz dana u dan satirala, slamala i na kraju nadvladala.
Breht je u ovoj knjizi veoma intrigantan lik. Autor je prikazao njegove protivurječnosti, njegovu seksualnu brutalnost ali i njegovu intelektualnu snagu koja se na kraju pokazala ipak nesposobnom da postigne harmoniju sa privatnim životom. Sa svom svojom živahnošću, završava sa teatarskim neuspjehom u Istočnoj Njemačkoj, ali ostavio nam je, narednim generacijama, prava pitanja.
Roman “Brehtova ljubavnica” je i knjiga o pravilima koja su vladala za vrijeme hladnog rata. Ono što je napisano o Brehtu zasnovano je na stvarnim podacima. i prvi dani Štazija, Helen Vajgel … Sve se to nalazi u Brehtovoj prepisci i biografiji, koja obuhvata tih posljednjih 10 godina.
Neki kritičari porede Mariju Ajh sa Floberovom Emom Bovari. To da je Gospođa Bovari bila model Žak Pjer Ametu ne bi trebalo da bude ništa čudno. Čak bi to bilo i sasvim prirodno jer je ovaj veliki pisac, kao što je već rečeno, Normandijac.
Međutim, može se primijetiti da su na stvaranje ovog lika imali znatan uticaj i Stendalovi ženski likovi iz romana “Crveno i crno”, jer, Matilda de la Mol i Gospođa de Renal se prepoznaju u Mariji Ajh.
Žan Pjer Amet je pisac širokog spisateljskog opusa. Oprobao se u skoro svim književnim žanrovima: roman, novela, drama, reportaža, kritika, scenario... Među romanima kritika posebno ističe Čovjek tišine, Ispovijesti razmaženog djeteta i Moj život, njegovo djelo. Amet je bio dopisnik Njujork Tajmsa i mnogih francuskih listova. Radio je i književne kritike za pariški nedjeljnik Le Point.
Bliski su mu Ronsar, Bodler, ali i Brehtov poetski opus. Istina. Amet nije pisao poeziju, ali ju je rado čitao, baš kao i stvaralaštvo Hartlinga i Helderlina.
Bonus video:
