U poemi „Kada plivaš“ Boka Kotorska dobila je literarnu verziju čuvenih i prepoznatljivih likovnih djela Voja Stanića i svojevrsni poetski spomenik mediteranskom sistemu vrijednosti i načinu života.
Čulo se to preksinoć u đardinu srednjevjekovnog ljetnjikovca Buća-Luković u Tivtu na književnoj večeri Rastka Šejića, višestruko nadarenog umjetnika iz Beograda, čija je poema „Kada plivaš“ premijerno predstavljena publici. Promocija ove poeme bila je završni događaj višednevnog multimedijalnog događaja „Pozornica snova“ koji je u Tivtu priređen povodom 50 godina umjetničkog stvaralaštva akademsnog slikara Zorana Mujbegovića.
Svojim osobenim stilom i slikarskim motivima kako ga on zove, Krtoljskog mora, Mujbegović je i ilustrovao Šejičevu knjigu poezije, koju su izdali Matica Boke iz Tivta, Prometej iz Novog Sada i Udruženje „Šta hoćeš“ iz Beograda.
Kako i u Mujbegovićevom slikarstvu i umjetničkom radu na drugim poljima, tako i u Šejićevoj poeziji, Boka Kotorska i njeno more su glavni junaci. Između korica poeme „Kada plivaš“ bukvalno se cijedi morska voda, dopire zvuk zrikavaca i šum valova koji se razbijaju o hridi na krtoljskom dijelu obale Tivatskog zaliva, a za koji su i Šejić i Mujbegović rodbinski ali i stvaralački vezani već duži niz godina.
Stoga i ne čudi da, iako je on kako to Bokelji kažu furešt jer veći dio godine živi i stvara u Beogradu, Rastko Šejić kroz motive, simboliku i tematiku svoje poeme „Kada plivaš“, zapravo pokazao i dokazao koliki je on suštinski domicilni Bokelj i kosmopolita u svom svjetonazoru i sistemu vrijednosti koji baštini i promoviše kroz svoj umjetnički i društveni angažman.
Pored autora, na književnoj večeri koju su priredili JU Muzej i galerija Tivat i Udruženje „Šta hoćeš“ i koja je bila premijerni događaj što se desio na tek postavljenoj novoj mobilnoj bini u atrijumu ljetnjikovca Buća-Luković, govorili su i predsjednik Opštine Tivat - inače profesor književnosti Željko Komnenović, predsjednik Udruženja novinara Srbije, novinar, publicista i pjesnik Živojin Rakočević i lingvista i urednik izdanja u JU Gradska biblioteka Tivat, Miomir Abović.
Odlomke iz poeme čitale su novosadske glumice Ana Rudakijević i Marija Medenica, a publici se video-porukom, obratio i slikar Zoran Mujbegović.
"Šejićeva poema „Kada plivaš“ je prva i jedina knjiga poezije posvećena plivanju i to isključivo, rekao bih na jedno i jedistvenoj krtoljskoj obali. Šejić kroz to plivanje, ne samo što opisuje pejzaž nadzemni i podvodni, magnetski privlačne ljepote Boke, već i u svom svjetonazoru on kroz to plivanje promišlja o svijetu, kritički razmišja o okruženju, govori o karakterima ljudi, pojavama - onome što oni smatraju da je karakteristično za trenutak u kojem je ova poema nastala. Oni koji je budu čitali, biće iznenađeni britkošću tog poetskog teksta koji više naginje prozi nego poeziji, ali je u svakom slučaju izuetno originalan pristup autora“, istakao je Komnenović naglašavajući da u Šejićevoj poeziji i poetskim slikama koje kreira ima dosta motiva koji su prepoznatljivi na platnima jednog od najvećih živućih slikara Boke i Mediterana – Voja Stanića.
Poručio je da je poema „Kada plivaš“ „možda i najmorskija od svih knjiga koje je do sada izdala "Matica Boke" i naglasio da ovo djelo „ne samo što je svojevrsni priručnik za dolazak na more, već nudi i kritičko sagledavanje svijeta oko nas, što je i najveća njegova vrijednost“.
Da Šejićeva poema predstavlja svojevrsni literarni pandan likovnoj poetici Voja Stanića, smatra i Živojin Rakočević koji je naglasio su u ovom djelu „naša književnost i kultura i naš mediteranski doživljaj svijeta, dobili poezijom Rastka Šejić jednu novu, intimnu sliku i jedan istovremeno vrlo široki pogled na Boku, na Mediteran.“
"Ovdje se desilo nešto vrlo zanimljivo a to je da je Rastko iz različitih uglova gledao i pisao, a da se centar tog pisanja nalazi na sred fjorda ispod Lovćena. Bog je Boku darivao ljepotom, a onda je Boka sve nas darivala ljepotom. Samo rijetki od nas su međutim, uspjeli da daruju Boku i da joj se na neki način oduže, a Rastkovo pisanje i poezija su joj upravo tako ukazali čast“, istakao je Rakočević naglašavajući da je za njega kao čitaoca, bilo posebno iznenađenje to što je pjesnik u ovom djelu „svoje pisanje prilagodio plivanju i duhu plivanja“.
"Šejić ima potrebu da piše na dah, da pliva na dah i da roni na dah. Kada čitate ovu knjigu, vi istovremenio plivate sa stihovima koji su napravljeni taman toliko koliko je i zamah u plivanju. Sunce zaranja na mračnoj pučini, šta ako nikada ne dođe do daha? To je jedan od najljepših stihova ove knjige jer je čitava Priroda, čitavo Čovječanstvo, počelo da traži svoj dah i da razmišlja o svom dahu“, kazao je Rakočevič dodajući da je Šejičeva poema „mala istorija vode i odnosa prema vodi, a njeni stihovi se nalaze na toj prirodnoj raskrsnici između strahova i prirodnih sila, između tog mitskog odnosa, između Sunca i pitanja hoće li se ono ponovno vratiti.“
Istakavši da je zanimljivo da sada neko piše poemu jer se danas u književnosti živi vrijeme romana, Miomir Abović je kazao da Šejić na epskom narativnom kosturu svoje poeme, veže upečatljive i duboko simbolične lirske motive njene asocijativne niti.
"Plivanje u Rastkovoj poemi je gotovo sakralni čin koji poprima te neke gotovo, pa svete reference, na njega se nadovezuju te lirske asocijacije poetskog subjekta, a u Šejićevom slučaju je to jedinstvo Čovjeka sa Prirodom i postizanje harmonije sa Prirodom te preko toga, postizanje harmonije sa samim sobom“, istakao je Abović dodajući da Šejićeva poema „Kada plivaš“ ima „vrlo izražen taostički prizvuk“ a da njegov poetski izraz baštini „jednu sjajnu ironiju, vrhunski simboliku, ali i poetiku karakterstičnu za opus Vaska Pope.“
"Ja zapravo nisam neki taj ambiciozan stvaralac na takav način. Nekako mi se desilo da kada sam još bio klinac, neki moji stihovi završe na zidovima po cijeloj Srbiji, da se nalaze na lecima kojima se vodila borba za demokratizaciju društva i koje su svi citirali, zbog jedne moje pjesme koju je objavio Slavko Ćuruvija zabranjivane su novine... Nekako, to objavljivanje nečega tada mi nije bilo najvažnje na svijetu, ali je ova knjiga bila potreba za sabiranjem moje stalne potrebe za pisanjem u jednu cijelinu. I da - ovo jeste redakcija jedne ogromne potrebe da se iskaže neka zatvorenost, neki momenat u kojem moraš da se izboriš sam sa sobom, sa svijetom, da to ima smisla, da objasniš da taj prostor i duh Boke u kojem se sjajno osjećam i gdje su neki ljudi sa kojima je gušt pričati, jeste specifičan i da o njemu vrijedi pričati i to podijeliti. Prije svega to podijeliti sa morem“, kazao je autor poeme „Kada plivaš“, Rastko Šejić.
Rastko Šejić (49), kao sam sebe predstavja, je propali student svjetske književnosti i master ekonomije. Reditelj je, višestrani umjetnik, novinar, propagandista, putopisac i vođa neprofitne organizacije “Šta hoćeš”. Tokom devedestih idejno je kao šef marketinga, predvodio pokrete za demokratizaciju društva – Studentski protest 1996/97, za koji je osmislio slogan ”Beograd je svet”, značenjski znak Pravo, sijaset letaka i uličnih akcija, kao i Studentski pokret “Otpor!” u periodu 1998/99, čiji je Šejić bio idejni tvorac.
Potred toga, vodio je i nekoliko nacionalnih kampanja nevladinog sektora. Radio je kao ratni reporter VIN-a Gordane Suše, bio asistent na stručnim ekonomskim predmetima na fakultetu, arhitekta veb sajtova, agent svjetskih rege bedova za Istočnu Evropu, kretaor koncepta za TV kanale…
Autor je dokumentarnih TV serija “Na veslu priča”, “Odliv mozgova”, “Svetski”, “Boka pomorska” “Devojke iz sedamdesetih” kao i niza dokumentarnih filmova i video spotova.
Bonus video:
