Među najneugodnijim, a pritom i dosta čestim osjećanjima koja čovjeka prate, katkad i od njegovih najranijih dana pa do kraja života, je i osjećanje usamljenosti. Usamljenost se nerijetko definiše kao emotivna reakcija pojedinca na nezadovoljenu potrebu za zajedništvom, dok je drugi definišu znatno drgačije poredeći je sa nekim oblicima bola duše, odnosno sa duševnim bolestima koje mogu biti različite etiologije i patogeneze. Međutim, ovdje treba reći i to da se usamljenost ne smatra bolešću već samo neugodnim osjećanjem koje po svoj prilici još nije sasvim proučeno niti razjašnjeno a samim tim ni definisano u punoj mjeri. Uzrok tih različitih stavova prema usamljenosti je i njen katkad impresivan, veoma složen mehanizam djelovanja na ljudski organizam a pogotovo na naš mentalni sklop, što je, spolja posmatrano, i najuočljivije jer je ponašanje čovjeka napadnutog ovim osjećanjem znatno izmijenjeno. Usamljenost ne bira uzrast, ni pol, ni stepen obrazovanja, ni materijalni status. Ona se jednostavno useli u čovjeka, nepozvana, podmuklo. Koristi sve “slabe” osobine našeg organizma, pogotovo našeg karaktera, da bi u cjelosti ovladala nama, našim osjećanjima, mislima i ponašanjem.
Čovjek po svojoj prirodi teži da pripada nekom, ili nečem, a kada mu izostane taj osjećaj pripadanja, pada u bolan i neizvjestan osjećaj nepripadanja, pada u mračno grotlo usamljenosti. Pa i pored toga malo je knjiga u kojima je na tako literaran i naučan, konačno na efektan način, pisano o tom osjećanju kao što je to uradio norveški filozof i univerzitetski profesor Laš Svensen u svojoj knjizi “Filozofija usamljenosti”.
To je zapravo filozofska studija o usamljenosti, kao fenomenu koliko današnjice skoro isto toliko i prošlosti. Svensen je fenomen usamljenosti obradio kao osjećanje u sastavu povjerenja, prijateljstva, odgovornosti i ljubavi, a sve to uz adekvatno pozivanje na ranija mišljenja i podrobna proučavanje filozofa, sociologa, pisaca…
U ovoj knjizi usamljenost se pominje i kao društveni problem, odnosno, kao socijalna bol koja u čovjeku motiviše određene mehanizme u cilju samozaštite, gdje se istovremeno kaže da ti mehanizmi mogu biti zaista raznoliki. Takođe se na bazi naučnih izučavanja te i slične materije objašnjava kako se usamljenost može posmatrati i kao stanje u kojem neka osoba doživljava nerealne utiske, što znači da doživjava utiske čiji uzroci nijesu bazirani na poznatim, lako dostupnim i prepoznatljivim osnovama, što otežava njihovu eliminaciju, odnosno liječenje osobe napadnute osjećanjem usamljenhosti. Samim tim takve osobe nastavljaju život u nekom svom imaginarnom svijetu u kojem, po njihovom ubjeđenju, nijesu prihvaćene od strane drugih ljudi i u kojem nemaju dovoljno razumijevanja za njihov problem, zapravo, nemaju razumijevanja u onoj mjeri u kojoj bi to oni željeli da imaju. Taj, apsolutno subjektivni, osjećaj gubitka bliskosti sa drugim ljudima, ili samo sa nekom drugom osobom, katkad zna da bude vrlo jak i bolan do krajnje izdržljivosti bez obzira na to da li je u fizičkom smislu ta osoba zaista dalleko od njih ili nije. Kaže se da je gotovo svaki čovjek tokom svoga života makar jedanput doživio to neugodno osjećanje usamljenosti, nekad čak i veoma intenzivno, neugodno, ubitačno. Svako to osjećanje, bez obzira na njegovu snagu i dužinu trajanja, iza sebe ostavlje tugu i nezadovoljstvo, nekad i osjećaj praznine u duši čovjeka. Samim tim može se reći da svako osjećanje usamljenosti ima štetan uticaj na cjelokupno zdravlje i normalno funkcionisanje čovjeka. Sve ovo ide u prilog već pomenutoj tezi da je usamljenost emotivna reakcija neke osobe na nezadovoljenu potrebu za zajedništvom. Naučnici koji iz različitih perspektiva sagledavaju stanje ljudskog organizma, pa i iz perspektive usamljenosti, pogotovo ako se radi o osobi kod koje osjećanje usamljenosti traje duže vremena, slažu se u procjeni da je kvalitet života te osobe znatno izmijenjen, nekad čak i drastično smanjen, ugrožen. Autor ove knjige indirektno upozorava i na neprijatnost osjećanja dosade, ali se takođe jasno kaže da dosada jeste neugodna, ali dosada nije usamljenost. Moramo imati na umu da je dosada osjećanje blisko usamljenosti, da dosada ponekad može podsjećati na usamljenost, ali usamljenost se razlikjuje od dosade. Odredjeni socijalni kontakati i uključenost u društvene aktivnosti umanjuju dosadu, dok problem usamljenosti to ne rješava. Ovu je temu Laš Svensen podrobno obradio u svojoj prethodnoj knjizi “Filozofija dosade” koja se takođe bavi našim emocijama za koje se smatra da upravo one definišu savremeni svijet. U ovoj knjizi se nagovještava i mogućnost da u nekoj mjeri, ipak, postoji veza između dosade i usamljenosti jer dosada može stvoriti osjećaj usamljenosti. Obje knjige daju dosta jasan pogled na svrhu postojanja ljudskog roda, na prirodu stvaranja i gašenja naših emocija, a samim tim i na neminovnost toka naše istorije.
Kada je riječ o čežnji, onda je situacija znatno drugačija. Za razliku od dosade, čežnja je vrlo bliska usamljenosti, zapravo, ona je njen sastavni dio. U ovom kontekstu lako je zapaziti da čežnja najčešće podrazumijeva želju da se zbližimo sa nekom dragom osobom. Da se uklone sve prepreke, kako fizičke tako i psihičke, koje ometaju to zbližavanje. Ovdje je važno reći i to da je usamljenost ipak specifično osjećanje koje ne treba miješati sa drugim fenomenima, posebno ne sa samoćom, jer, biti sam, i biti usamljen, nije isto. To su dva različita fenomena.
Nažalost, usamljenost kao stanje u kojem se neka osoba nalazi ne bi trebala da bude zanemarivana jer ona često može biti u vezi sa depresijom, ali i sa anksioznosti pogotovo onda kada usamljenost nije uzrokovana nekom preprekom za upoznavanjem i povezivanjem sa drugim ljudima. To istovremeno ukazuje na mogućnost “prerastanja” osjećanja usamljenosti u depresiju, anksioznost pa i u bipolarni poremećaj, zapravo u stanja koja se liječe pretežno na psihijatrijskim klinikama.
Iz knjige “Filozofija usamljenosti” se puno može saznati i o uzrocima nastajanja toga osjećanja, kao i o pravom načinu odnosa prema usamljenosti ne samo odnosa pojedinca već i društva u opštem smislu. Ova knjiga nam otkriva značajne pojedinosti o ovom osjećanju koje kod današnje populacije postaje sve šešće (na sreću ipak samo prividno), a to je od velikog značaja da bi se čovjek pravovremeno mogao zaštititi od njega. Obzirom na način života današnjeg čovjeka u kojem nedostaje onaj nekadašnji, naš tradicionalni, oblik druženja sa drugim ljudima, moglo bi se reći, ali samo hipotetički, da i ta okolnost znatno doprinosi učestalijim slučajevima pojeve ovog turobnog osjecanje među ljudima. Hipotetički zato što se u ovoj knjizi ne navode naučni dokazi za ovakvu tvrdnju. Čak što više u knjizi “Filozofija usamljenosti” se kaže da osjećanje usamljenosti danas nije češće, nije rasprostranjenije nego što je bilo ranije. Umjesto toga u ovoj knjizi dat je savjet kako se zaštititi od usamljenosti pa se kaže da je od velikog značaja da čavjek što pravovremenije prepozna to pogubno osjećanje, a potom da nauči kako da podnosi usamljenost. Da što prije i bezazlenije preuzme ličnu odgovornost za nju i po mogućnosti da je pretvori u blagotvornu samoću.
Koliko je osjećaj usamljenosti kompleksno osjećanje, koliko je teško nositi se sa njim govori i podatak da čak i proučavaoci ove oblasti ljudskih osjećanja mogu često biti u zabludi kada je u pitanju rano prepoznavanje usamljenosti, pogotovo kada je riječ o načinu i toku njene terapije. Autor ove kjige otkriva da se za usamljenost ne bi moglo reći da je fenomen savremenog doba iako vlada (pogrešno) shvatanje da je u savremenim društvima usamljenost znatno češća nego u ranijim periodima. Međutim, statistika ne podržava takvo mišljenje. Procenat usamljenih osoba, nekad i sad, je otprilie na istom nivou što bi značilo da je usamljenost postojala od kada postoje ljudi.
Laš Svensen (1970) je doktorirao 1999. godine sa tezom o Kantu. Objavio je niz knjiga koje su prevedene na preko 25 jezika. Pored pomenutih, autor je i sljedećih knjiga: “Umjetnost”, “Čovjek, moral i geni - Kritika biologizma”, “Šta je filozofija”, “Istinito, dobro i lijepo - uvod u filozofiju”.
Bonus video:
