Maja 1809. godine, u Njukastlu, na porodičnom dobru Bajronovih, priređena je neobična pijanka. Grupa mladih, obrazovanih ljudi - školovanih na Kembridžu, nazdravljala je svom drugu lordu Bajronu za srećno “hodočašće” Mediteranom, ljudskom lobanjom napunjenom vinom. Lobanja koja je poticala od jednog kaluđera, prethodno je poslata u Notingem nekom zlataru da od nje načini kupu i ovaj ju je vratio, dobro uglačanu i obojenu. Da bi dekor bio potpun, gosti su se odjenuli kao kaluđeri, a sam Bajron predsjedavajući - kao opat, sa neizbježnom palicom u ruci. Tako je putovanje Mediteranom, zaliveno vinom i propraćeno zdravicama, moglo da počne.
I - 26. juna 1809. godine, Bajron i njegov prijatelj Hobhaus, ukrcali su se na brod kapetana Kidsa, u malom pristaništu Falmut, sa Lisabonom, kao prvom stanicom.
Za plovidbu do lisabonske luke Hobhaus se pripremio sa dva galona mastila, uz 100 pera i veliki broj svezaka čistog papira - namjeravao je da na putu vodi arheološke zabilješke. Bajron se okružio ličnom poslugom - sobarom Flečerom, pažom Rastonom, jednim Njemcem i starim Marijem, koji će ga pratiti samo do Gibraltara. U pismu upućenom prijateljima pred polazak, Bajron je napisao: “Englesku sam napustio bez tuge - u nju ću se vratiti bez radosti. Sličan sam Adamu, prvom osuđeniku, ali ja nemam Evu i nikad nisam pojeo jabuku koja nije bila kisjela.” Plovidba morem do portugalske prijestonice bila je naporna, a na kraju putovanja putnike je sačekalo krhko primirje - Francuzi tek što se bijahu povukli pred engleskim snagama. Više od rata, Bajrona i njegovog saputnika, liberala Hobhausa, užasnuli su tamošnji običaji koje je nametnuo kler. U crkvama su mrtvaci izlagani sa tasom na grudima i nisu mogli biti sahranjeni dok se ne skupi dovoljno novca za plaćanje sveštenika. Inkvizicija još nije bila ukinuta. A vojne vlasti lovile su ljude po ulicama i silom ih regrutovali. Bajrona uzbudiše teški prizori ljudske nesreće, ali i nestvarna ljepota portugalskih krajolika ostavi jak utisak na njega. Naročito su mu se dopale plantaže narandži koje su pozlaćivale ugasito zelenilo i manastiri raštrkani po širokim stijenama.
Od Lisabona do Sevilje putnici su putovali na konjima. Česti krstovi opiminjali su ih na ubistva. U Sevilji, iznajmili su kuću kod lijepih Španjolki sa krupnim, crnim očima. Starija Bajrona obasu izuzetnom pažnjom, poklonivši mu na rastanku duguljastu pletenicu.
Peko Kadisa, “ljupkog Kadisa punog najljepših žena Španije”, dva prijatelja uputiše se prema Gibraltaru. Od posluge Bajron zadrža samo Flečera.
Na parobrodu od Gibraltara do Malte, Bajron je ćaskanje putnika pretpostavio nijemom društvu talasa i zvijezda. Pod njihovom blijedom svjetlošću neodoljivo je podsjećao na Kolridžovog mornara.
Na Malti putnici na kratko predahnuše. Hobhaus se posvetio izučavanju starina. Bajrona očara ljupka misis Spenser Šmit, ali njegova nova filozofija ljubavi nije mu dopuštala slabost…
”Lepa Florensija vide, bez iznenađenja svakako ne,
Onog koji je, kako se pričalo uzdisao ispod svim suknjama.
Da sa neuzbuđen podnosi blesak pogleda njenog…”
Sa Malte Bajron i Hobhaus uputiše se put Albanije - “zemlja orlova” tada je bila skoro nepoznata. Njene sive planine podsjetile su Bajrona na Škotsku njegovog djetinjstva, a muškarci su, poput gorštaka, nosili kratke suknje, nalik kiltu i kabanice od kozje kože. Putnike je ubrzo primio i Ali paša od Janjine, čuven po hrabrosti, ali i svireposti. Na Bajrona je naročiti utisak ostavila pašina pratnja - Albanci sa vezenim kaputima, Tatari sa visokim šubarama, evnusi crne kože, odabrana garda na čistokrvnim konjima, mujezini čistih tenora, koji su sa vrhova džamija objavljivali: “Nema Boga osim jednog Boga.”
Sam Ali paša bio je omanji čovjek duge bijele brade, otmenih manira i uljudnog ponašanja. Smjeli stranac odmah mu se dopao - po kovrdžavoj kosi, bijelim rukama i malim ušima, odmah je uvidio da se radi o osobi plemenitog porijekla.
Bajrona je naročito privukla Ali-pašina tajanstvenost, prezir moralnih konvencija, ljubav prema moći, lična hrabrost. Kao Zeluko, Bajronov junak, steći će veliku popularnost - razbojnik, gusar, vođa bande, sve u jednoj ličnosti.
Za putovanje kroz divlje krajeve, Ali paša je stavio na raspolaganje putnicima pratnju od albanskih vojnika. Ove ljude, jednostavne i vjerne, Bajron je odmah zavolio i među njima počeo je da piše u duhu Spenserovih strofa, Čajda Bijena, koji je već posle prvih strofa postao Čajld Harold.
Iz Albanije Bajron je namjeravao da morskim putem pređe u Grčku, ali im je oluja i nesposobnost mornara spriječila naum. Turski brod začas postade “orahova ljuska” sa kojim su se poigravali talasi. Na brodu nastade panika. Grci su prizivali sve svece, muslimani Alaha, kapetan se zaplakao i pobjegao u kabinu. Bajron izabra “solomonsko rješenje.” Posudio je jednu albansku kabanicu, umotao se u nju, legao na palubu i - zaspao. Kad se razbudio, brod se bješe nasukao na jednu pjeskovitu plažu gdje su ih prihvatili Sulioti - okrutno i ratoborno gorštačko pleme, koje je iznad svega držalo do slobode. Bili su u službi Ali-paše - ovaj ih je isplaćivao prije svake bitke. Sulioti gostoljubivo primiše brodolomnike, osušiše im odjeću, nahraniše ih, uveče im prirediše igru oko vatre, pjevajući im pjesmu sa istim pripjevom: “Svi razbojnici u Pirgu.” Kada im je Bajron za ukazano gostoprimstvo ponudio novac, odbiše ga riječima: “Mi hoćemo vašu ljubav, ne vaš novac.”
Pošto ih je more izbacilo, putnici odlučiše da u Grčku pređu kopnom, na konjima. Pratili su ih Sulioti, svo vrijeme pjevajući pjesme koje je Bajron uz pomoć tumača prepjevao. Krajem dana stigoše u varoš Misolongu, na obali ogromne lagune.
Bili su u Grčkoj.
Pisac “Čajlda Harolda” ovdje se preporodi. To je bila Helada koju je još kao dijete, preko istoričara, pjesnika, filozofa, zavolio. I nije ga razočarala. Modro nebo, sure planine sa mrljama šafrana, more tirkizne boje, okolo hramovi i gajevi sa uplašenim nimfama.
Preko Lepanskog zaliva sada se prebaciše do varošice Patras, a zatim na suprotnu stranu do podnožja Parnasa. Zanoćiše u blizini Pitijine pećine, ali proročicu ne zatekoše. Zauzvrat Hobhaus i Bajron urezaše svoja imena na jednom stubu.
Dalja putovanja nastaviše kroz predjele borova i maslina. Iznenada jedan od vodiča uzviknu: “Gospodaru! Gospodaru! Selo!” Bila je to Atina.
Vodič je bio u pravu - slavna Atina tada je bila zaista selo. Blatnjave ulice, niske kuće, neugledne kafane sa agama, što su podvijenih nogu pušile nargile. U Akropolju se pak, razbaškario turski garnizon. Bajron i Hobhaus uputiše se tamo, noseći otomanskom guverneru na poklon čaj i šećer. Ovaj ih lijepo primi, a potom i provede kraj bijelih ruševina hrama. Oštri kontrast između nekadašnjeg sjaja Atine i sadašnjeg sivila, uzbudi Bajrona. Pozivi na bunu preplaviše rukopis “Čajlda Harolda”:
”Lepa Grčka! Tužni ostaci Veličine prošle!
Besmrtna, mada te više nema: i velika, mada
Si pala!
Ko će stati na čelo tvoje raspršene dece?”
Za boravka u Atini bili su okruženi pažnjom francuskog konzula Fovela, koji ih je pratio na putu po Atici. Bajron je često govorio o sudbini Grka:
“To su nezahvalnici, govori se, a ko je činio dobro grčkom narodu? Duguju li zahvalnost Turcima koji ih ugnjetavaju, ili Englezima, koji im pljačkaju remek-djela sa Akropolja, ili Francuzima, koji daju savjete bez ikakve pomoći?” Ponavljao je u nemoćnom gnjevu, gledajući kako najamnici lorda Elgina nemarno skidaju metope sa Partenona. Ali, uza svu naklonost Grčkoj, Bajron se za svo vrijeme boravka dobro slagao sa Turcima.
Iz Atine, engleskim brodom, “Pilat” otploviše za Smirnu - u ovom gradu Bajron završi i drugu pjesmu svoje poeme koja ne ostavi jak utisak na Hobhausa.
“Neuravnotežena osjećanja, govornička deklamacija” - prokomentarisao je. I Bajron, povrijeđen, gurnu svoj rukopis na dno putničke torbe.
Fregata kojom su se iz Smirne uputili ka Carigradu zadrža se na ostrvu Tenedos - odatle se vidio ulaz u Dardanele: uzak prolaz što je razdvajao Evropu od Azije. Između golih i blatnjavih obala teklo je pjenušavo more svedeno na “rijeku”. Bajron i njegov drug odlučiše da ponove Leanderov podvig koji je preplivao Helespont (Dardanele) da bi se sastajao sa draganom. Prvi put im nije pošlo za rukom. Drugi put uspješe - Dardanele su preplivali za 95 minuta. Na svoju plivačku vještinu Bajron je bio izuzetno ponosan - bila mu je satisfakcija za deformaciju noge:
”Teško je reći tko prođe bolje: O smrti! Još vas bozi gaze
On strada truda, a ja volje:
On potonu, ja imam nazeb.”
Za boravka na ostrvu više puta se vraćao na maloazijsku obalu. Obilazio je trojansku niziju, zamišljao gdje bi mogla biti Troja - Šlimanova otkrića uslijediće kasnije. Velike zagrobne humke jasno su ukazale na stradanja Ahajaca.
Sa ostrva Tenedos, fregata je razvila jedra prema Carigradu. I, 13. maja 1810. g. baciše sidro na prostor između Seraja i Sedam kula.
Prijestonica Turske oduševila ih je svojom piktoresknošću - živopisnim serajima, raskošnim džamijama, sa vitkim minaretima, vrtovima, janjičarskim grobljem, letnjikovcima kraj Bosfora. Prvu noć u Carigradu Bajron je omađijan prividnim mirom usnulog grada. Sjutradan, kroz teleskop na brodu, pokušao je da vidi sultanove milosnice u haremu - umjesto njih, vidio je pse kako rastržu ljudski leš pod zidom ispred dvorca, a potom i ljudske lobanje izložene u nišanima pred kapijama dvorca. Narednih dana, on i prijatelj Hobhaus, u pratnji janjičara, obišli su grobnice sultana; sa ambasadorom Aderom i njegovim sekretarom Kaningom, posjetili su Vladin dvor. Bajron je upijao utiske, Hobhaus ih je odmah pretočavao u vanredno zanimljive i istančane crteže. Uradio ih je preko 350, sa motivima džamija, dvoraca, ali i malih kafedžinica, neuglednih sokaka.
U Carigradu su se zadržali dva mjeseca i jedan dan. Izjalovila im se želja da posjete Aja Sofiju - za nju je uostalom, kao i za druge džamije, trebala sultanova dozvola. Nije bilo ni posjete haremu, a obilazak pijace robova ulio im je jezu. Tursku prijestonicu Bajron i Hobhaus napustiše 24. jula 1810. godine. Hobhaus se vratio u Englesku, Bajron se opet uputio u Atinu.
Za svog drugog boravka u Atini, Bajron je stanovao u kapucinskom manastiru, u blizini “pola božanstava”. Naprijed je bila Himeta, a sa desne strane bista Jupitera, pozadi Akropolj. I život u samom manastiru više je odisao paganskom razuzdanošću nego hrišćanskom skrušenošću. Ni Bajron nije zaostajao - često je organizovao bokserske mečeve između pravoslavnih i katoličkih iskušenika, a otac Opat bučno se radovao ako bi pobjeđivali katolici. Veselom društvu uveče se pridruživao tebanski muftija i atinski guverner, koji su se i pored stroge Muhamedove zabrane, opijali vinom.
Tokom boravka u Grčkoj, Bajron je više puta odlazio u Moreju, produžavajući do Tripolisa, zadržavajući se u Petrasu. Međutim, mjesto je bilo nezdravo i čim bi dunuo vjetar od Misolinija, dolazila je malarija. Bajron jedva preživje - više zahvaljujući mladosti i vjernim Albancima koji zaprijetiše doktoru Romaneliju da će ga ubiti ako im umre gospodar. Za oporavka u kapucinskom manastiru stiže da napiše i dvije poeme, od kojih “Prokletstvo Minerve” “posveti” lordu Elginu, oskrnavitelju Partenona.
Dalji odmor Bajrona naruši pismo njegovog “notara” Hansona, koji je prestao da mu šalje novac, napomenuvši da mora hitno da se vrati u Englesku radi odbrane svojih posjeda Njuslenda i Ročlejla ugroženih od povjerilaca. Bajron prvo uputi Flečera sa knjigama, zabilješkama, pismima. Nekoliko nedjelja kasnije ukrca se na fregatu Volaš. U Bajronovoj pratnji, na plovidbi do Malte, zadrža se samo Nikola Žiro, i dvojica sluga, Grka. Pratilac Albanac, kojega je morao da otpusti, oprosti se u suzama sa Bajronom, podsjećajući ga tako na “drugove” koji uoči njegovog polaska iz Engleske i ne dođoše da se sa njim oproste.
Na Malti se zadržao mjesec dana. Sabirao je utiske - putovanje po Istoku, otkrilo mu je mnogo novog - na religiju, tačnije religije gledao je drugim očima. Istočnjački fatalizam pomogao mu je da bolje spozna samog sebe.
Sa meditiranjem je nastavio i na palubi broda, sa kojim se nakon dvije godine i 12 dana vratio u Englesku. U dnevniku je napisao da je uspio da preživi brodolom na turskoj lađi, da je na Malti upoznao divnu ženu, posjetio pašu, preplivao Dardanele, napisao nešto stihova, učio italijanski, vidio lijepih predjela, govorio sa Francuzima, Italijanima, Grcima, Turcima, Amerikancima, prebolio bar dvije venerične bolesti.
I - napisao prva dva poglavlja “Čajlda Harolda”.
Bonus video:
