Čuveni slovenački reditelj Vito Taufer, čiji su “rani radovi” svrstani u dio najbolje istorije nekadašnjeg jugoslovenskog teatra, 80-ih i 90-ih godina pomjerao je estetske i formalne granice pozorišta... U svoje predstave uvodio je istraživanja različitih formi, pristupa i žanrova, od radikalnog naturalizma do poetike vizuelnog, apstraktnog, stiliziranog pozorišnog jezika.
Taufer se kasnije bavio više-manje radikalnim preinterpretacijama klasičnog dramskog materijala, od antike do drame apsurda, pa i tekstova savremenih autora, što ga i danas čini jednim od najistaknutijih i najuzbudljivijih umjetnika u regionu. Režirao je više od sto dramskih predstava, nekoliko opera, cjelovečernji igrani film “Lajf”, bavi se scenografijom, kostimom, scenskom muzikom, njegova ostvarenja gostuju na evropskim i svjetskim pozorišnim festivalima, i laureat je najvažnijih nagrada, među kojima su Sterijine, Borštnikove i Prešernove nagrade, nekoliko Lovorovih vijenaca sarajevskog MESS-a…, te Specijalna nagrada Bitefa 1996. za predstavu “Silence Silence Silence”.
Za ovogodišnje izdanje festivala Grad teatar Vito Taufer je režirao predstavu “Radovan III” u koprodukciji Grada teatra i Narodnog pozorišta iz Sombora, po tekstu Dušana Kovačevića. Predstava je izazvala veliku pažnju javnosti, ali i publike jer se tokom sva četiri izvođenja na sceni između crkava tražila karta više.
Na premijeri predstave 14. avgusta u prvom redu bio je pisac Dušan Kovačević. Da li ste razgovarali sa njim nakon premijere?
Jesmo, zaista me zanimalo šta on misli nakon što je odgledao predstavu i bio je zadovoljan. Rekao je, a to isto i ja ponavljam, kao da je to djelo pisano za današnje vrijeme. To je lijep kompliment od autora. Sa Kovačevićem nismo išli u velike analize niti sam ja čovjek koji nakon odigrane predstave ulazi u analize. Kada gledam predstavu pokušavam da se otvorim utiscima, ne prilazim tome analitički. Takve predstave i radim, ne pravim ih za ljude koji gledaju analitički već za one koji dođu da nešto dožive, da osjete da se u njima nešto dešava. A ne da rješavaju rebuse.
Na konferenciji za medije ste govorili o tome da je sam tekst više tragičan, ali je predstava ipak izmamila mnogo osmijeha tokom izvođenja. Kako to komentarišete?
Nema tragedije bez komedije i obrnuto. Neki teoretačari i analitičari se ljute kada ja to kažem, ali mislim da bi bilo dobro da je teatar i zabavan, da nas privuče u tom smislu. Na to mislim kada kažem zabavan, da nas privuče u svoju radnju i dešavanje. Ja ništa ne očekujem od publike, treba svako za sebe da doživi predstavu. To je kao kad čitate poeziju, nema pravila. Nijedna pjesma nema uputstvo za upotrebu i razumijevanje. U tome je stvar, da svako doživi stvar na nekom intimnom nivou. To je meni važno i ja mislim da je mnogo važnije i produktivnije da se mi smijemo sami sebi nego da nas glumci sa scene podučavaju ili govore kako šta treba da mislimo. Pozorišna scena nije katedra, nije mjesto za propovijedanje. To su različite stvari, različiti žanrovi. Meni je važno, posebno u ovo vrijeme kada pozorište, makar kod nas, a mislim da je to generalno situacija, mora da se izbori sa svim tim medijima, internetom, televizijom i filmovima. Sa svim tim što nas drži doma, što nas drži pasivnim. Ipak treba doći, treba se družiti, treba sjedjeti pored nekih ljudi koje ne znaš, prepustiti se događaju i avanturi jer to jeste avantura, a ta avantura mora biti zanimljiva. Meni je važno da ta avantura bude što zanimljivija publici jer ja to ne radim za profesore. Volim i kad ti profesori zaborave na sebe pa se prepuste nekom doživljaju, uživljavanju u neku drugu sudbinu u kojoj prepoznaju same sebe. Tragedija je jer sadržaj jeste baš tragičan. To ne znači da mi treba sa tragičnim mislima to da ispričamo. Kada sam radio “Edipa” u Srbiji ja sam glumcima na prvoj probi rekao da tu ima humora jer ima. Sofokle je strašno duhovit. Uvijek nam je lakše shvatiti stvari kad možemo malo da se distanciramo i nasmijemo sami sebi, to je jedna vrsta katarze koja je zapravo jedini oblik katarze u pozorištu u koju dan-danas vjerujem. Ja nisam siguran da je danas u teatru pa i filmu moguća tragedija kao tragedija u tom smislu tragične katarze.
Tekst je napisan prije 50 godina, a opet je veoma aktuelan i poslije toliko godina se i dalje smijemo. Jesmo li mogli za sve to vrijeme nešto i da naučimo?
Mislim da učimo, a ko će to znati. Ja sam prvo htio da iznenadim publiku sa ozbiljnošću pristupa i tim nekim grubim realizmom sa kojim Radovan i Rumenka počinju tu bitku sa komarcima, a sljedeća stvar je da uvučemo ljude u tu priču i taj događaj. Naravno, Dušan Kovačević sve stvari artikuliše kroz strašno duhovite formulacije. Naravno da se moramo smijati jer je smiješno, ali mali je korak od komičnog do tragičnog i obrnuto. Ja se volim šetati po tom uskom rubu jer to daje jednu dozu napetosti i tjera na neke odluke, na opredjeljivanje. Ne kroz analizu već kroz emociju.
Analiza ipak mora da se dogodi jer Radovan na početku predstave ubija komarce, ali istovremeno bije i svoju suprugu.
Tako je, ali analiza ipak neka dođe kasnije. Nakon doživljaja. Neka ostanu slike, neka ostanu osjećaji u čovjeku da ih analizira kasnije i da ih se sjeća. I da ih analizira sposobno, a ne kao zahtjev.
Zašto ste se odlučili baš za taj tekst?
Zato što je tekst fenomenalan i mislim da je nakon tih 50 godina možda jasnija slika današnjeg svijeta nego tada. Podsjeća me zapravo na taj žanr teatra apsurda, kojim sam se mnogo bavio, ali to nisu neke apstraktne metafore, već slika svijeta kakav jeste, kakvog danas doživljavamo. Portret duhovnog svijeta, pa i konkretnog fizičkog, ljudske situacije generalno. Taj žanr drame aspurda je meni nekako najdraži, Jarry, Beket, Jonesko, Pinter, naš Filipčič. Naravno, Dušan Jovanović, a svakako i Dušan Kovačević.
Neposredno nakon igranja premijere u izjavi za medije ste kazali da smo sve bliži kataklizmi i apokalipsi. Možete li nam objasniti na šta ste tačno mislili?
Mislim da sam se malo nespretno izrazio i u zanosu jer mi je srpski jezik ipak strani jezik. Htio sam da kažem da imamo osjećaj kao da dolaze kataklizme i katastrofe. Što zbog sve bolje i bolje informisanosti, ali i zbog ekstremne situacije u cijelom svijetu bilo da je riječ o ekstremnim prirodnim ili društvenim pojavama. Puno je destrukcije i agresije. Htio sam reći da donosimo taj osjećaj da se stvarno približavamo nekim apokalipsama i kataklizmama. To se ne bih usudio reći kao tvrdnju i nadam se svakako da se neće dogoditi, mislio sam na osjećaj.
Nakon predstave “Edip” JDP-a rekli ste da je to jedna od, Vama lično, najznačajnijih predstava. Da li je i dalje tako ili je predstava “Radovan III” uzela to mjesto?
Moja najznačajnija predstava je ona koju trenutno radim. Tako da je to trenutno “Radovan III”. “Edip” je svakako jedna od mojih najznačajnijih predstava. Na kraju krajeva, to potvđuje i publika. Meni je drago da dolazi publika jer sam se neko vrijeme bavio malo više hermetičnim žanrovima pozorišta. Kasnije sam shvatio da vrata ipak treba otvoriti malo šire. Inače sve ove zgrade i institucije nemaju više funkciju. U staroj Grčkoj u Epidaurusu je moglo da stane više hiljada ljudi, a sada smo srećni ako napunimo salu od 100 ljudi. Ja mislim na tu katarzičnost, na taj osjećaj događaja i uzbuđenja uz neki događaj, ekstazu zajedničkog doživljaja i energije koju donosi publika. Zato su Budva i Grad teatar tako značajna stvar. Ja radim na tome da se vratimo tim društvenim događajima u tom najširem smislu. Da ne dolaze samo stručnjaci i analitičari već šira publika.
Koja vam je najdraža publika?
Mlada publika, srednjoškolci koji mogu da budu jako kritični, ali su istovremeno iskreni i spontani. Ako njih privučemo onda ipak ima smisla to što radimo, samo da se ne služimo jeftinim forama i potezima. Tu se često postavlja dilema, pitanje šta ako smo komercijalni i i ulazimo u igru kapitala. To je licemjerno.
Na čemu trenutno radite? Hoćemo li Vas opet vidjeti u Crnoj Gori?
Radim u Gaveli tekst Mate Matišića koji je za mene, ne samo u regionu već i u svijetu, jedan vrhunski pisac, dramski i scenarista. Slično kao Dušan Kovačević. Ima tu dosta sličnosti. Imamo premijeru 11. novembra. Riječ je o njegovoj novoj drami, mada zapravo više nije ni nova jer smo to trebali raditi prije kovida pa smo stali i tek sad smo uspjeli da je završimo. Gavela je bila uništena od posljedica zemljotresa tako da i nju nakon dugo vremena otvaramo sada ponovo u novembru. Što se Crne Gore tiče, dolazim uskoro u Crnogorsko narodno pozorište gdje ću raditi najnoviji tekst Mate Matišića.
Grad teatar se bori sa Golijatima današnjice
Kako ste zadovoljni saradnjom sa Gradom teatrom, s obzirom da je prošlo skoro tri decenije od Vašeg posljednjeg gostovanja na ovom festivalu?
Jako sam zadovoljan sa Gradom teatrom, konceptom i ljudima koje sam tu upoznao. Oni se zaista trude, ali se bojim da se bore sa ovim današnjim Golijatima koji u rukama drže svu moć, a nemaju nikakvu kulturu i vrijednost. Zaboravili su na sve osnovne vrijednosti.
Koji savjet biste im dali?
Nemam savjet jer ne poznajem dovoljno dobro situaciju, ali ako je već Grad teatar onda bi grad trebalo da živi sa njim. Ako nije više Grad teatar onda možda treba smisliti neki drugi koncept. Predlog ne znam jer se ne bavim tim poslom. To je stvano jedan ogroman posao i svaka im čast što se bore da se tu ipak nešto desi. Iako nam je glumac ovdje izgubio glas zbog te buke poludjelog kapitalističnog vašara u kojem se nalazimo.
Šta ljudi da gledaju ako ne virtuoznost, od muzike do glumaca
Do sada ste više puta sarađivali sa muzičarima Manjifikom i Shatzom koji su i za “Radovana III” komponovali muziku. Kako komentarišete tu saradnju i šta su oni donijeli teatru kroz Vaše predstave?
Manjifiko zna da ipak treba to raditi za najširu publiku, a istovremeno proizvodi najkvalitetniji materijal. Tu smo na istoj misiji i istoj praksi, zato i sjajno funkcionišemo zajedno, a nastavićemo saradnju i u budućnosti. Prvi put smo radili prije 10 ili 15 godina. Baš često sarađujem sa njegovim bratom Shatzom, sigurno većina predstava koje sam radio u zadnjih par godina sam radio sa njim. On je jako bitan element tog tandema. Oni su fenomenalni muzičari, vrhunski. Njihova ekipa je takođe ekipa vrhunskih muzičara, mnogi su virtuozi, a to je meni važno, taj momenat virtuoznosti. Šta ljudi da gledaju ako ne virtuoznost, od muzike, do glumaca. To dolazimo gledati i slušati.
Bonus video:
