Snježana Banović je rediteljka, teatrološkinja, spisateljica i redovna profesorka na Odsjeku Produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.
Rođena je u Zagrebu 1963. godine. Studirala je francuski i španski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirala pozorišnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti i doktorirala teatrologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Autorka je brojnih režija te stručnih i naučnih radova o pozorištu, kulturnoj politici, pozorišnom menadžmentu i produkciji koje redovno objavljuje u zbornicima i časopisima u Hrvatskoj i u inostranstvu.
Autorka je pet knjiga: Država i njezino kazalište, Kazalište krize, Službeni izlaz, Kazalište za narod - HNK u Zagrebu 1945.-1955. od socrealizma do samoupravljanja, Kronika sretnih trenutaka – odlomci iz ludih Osamdesetih, i koautorka jedne: Mladen Škiljan - Tragovi i svjedočanstva.
Osnovno područje istraživanja su joj nacionalna pozorišna i festivalska kultura, uticaj politike na pozorište i kulturna politika Hrvatske 20. vijeka. Usavršavala se na brojnim stipendijama, edukacijama i rezidencijama u inostranstvu (SAD, Velika Britanija, Francuska, Belgija, Njemačka, Finska), predavala kao gošća na univerzitetima u Novome Sadu, Gracu i Parizu. Bila je direktorka Drame HNK u Zagrebu (2001. – 2003.) i predsjednica Vijeća za Dramu Dubrovačkih ljetnih igara (2001.). Na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek produkcije) predaje od 2003. godine, a od 2019. godine je u umjetničko-nastavnome zvanju redovne profesorice u trajnom zvanju. Na 37. festivalu Grad teatar ovog ljeta bila je gost Trga pjesnika.
Na Trgu pjesnika ste kazali da niko od medija neće da Vas objavi. Koji je razlog?
Neće zato što su se neki portali ugasili, a u štampanim izdanjima nisam objavljivala od 2012. Godine, dokad sam redovno objavljivana u jednom tiražnom dnevnom listu koji ne bih imenovala, ali sam dotakla neke bogove koji su se razjarili pa tu više za mene mjesta nema. Nedavno se teatar.hr ugasio, što je velika šteta. Ostao mi je forum.tm, to je moja raja i moji urednici. Jako volim taj portal, ali oni se jedva finansiraju. Teško se probiti kroz medijsku močvaru u Hrvatskoj. Nekad je situacija i opasna pa završim na sudu i to kaznenom, ne građanskom, oni to sebi ne mogu sebi da priušte da plaćaju odštete u slučaju da me osude. Srećom su hrvatski sudovi toliko spori da mi izgleda da dok dođe do kraja aktuelni proces, ja ću već biti u penziji. Trenutno me tuži Dubravka Vrgoč. Znate, u Hrvatskoj se ljudi teško nose s kritikama, shvataju sve lično, tašti su i osjetljivi, naročito direktori. U Hrvatskoj je sve puno hodajućih spomenika, ne smiješ ih krivo ni pogledati, odmah traže zaštitu odozgo. Ali nema veze, objavim povremeno nešto na Facebook-u. Objavljujem još i naučne članke, u raznim časopisima, zbornicima i to je to.
Ali ljudi izvan Hrvatske nemaju problem da Vas objave?
Nemaju. Prenose me uradno Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija. Evo, nedavno mi je štampan članak u jednom crnogorskom zborniku.
U jednom intervjuu ste rekli da ništa nije propalo kao novinarstvo. Da li ste bili grubi ili zaista to smatrate?
Da, to je bio naslov jednog intervjua. Pričalo se u tom intervjuu o mnogim stvarima koje su propale i da ništa više nije isto kao što je bilo, a novinarstvo je bilo tako dobro u Jugoslaviji. Naravno da se dogodio niz promjena koji je ugrozio štampane medije, ali bez obzira, ugroženo je zato što ljudi više nemaju od čega živjeti. Onda se proizvodi cenzura odnosno autocenzura, ulijeće država sa svojim finansiranjem i bude mir, a istraživčko novinarstvo ode na dugi odmor. I tako su propale mnoge redakcije i mnogi novinari. Nije lako danas biti novinar. U Hrvatskoj oni rade svašta, postali su portparoli i bave se politikom, osnivaju agencije. To je prije bilo nezamislivo. Ja sam ipak živjela u nekom drugom vremenu, već sam počela intenzivno razmišljati i čitati novine negdje krajem sedamdesetih godina jer je u svim porodicma najvažnije pitanje bilo ko će prije do kioska da kupi sve te novine, naročito vikendom. Tako sam brzo stekla tu naviku preko svog oca koji je bio strastveni čitalac, ne knjiga, nego baš novina. To je nešto što vas inicira u kritičko razmišljanje, dobijete puno informacija, učite puno, u to doba bez interneta. Tu su bile i vijesti od Vjesnika do Večernjeg lista, Politike, čitali smo svašta, START, NIN, Dugu, Svijet, Praktičnu ženu, gutali razna izdanja…. Onda je došla Promjena. Nikad nije bilo toliko diplomiranih novinara na političkim naukama u Zagrebu koliko je istovremeno došlo do smanjenja i još više urušavanja tog kadra. To je jedna profesija koja već potpuno nestaje. Da ne govorimo o omladinskoj štampi u kojoj sam ja počela, dakle nema je. 1984. godine je samo u Hrvatskoj postojalo 14 omladinskih listova.
Kako smo od svega toga došli do trenutne situacije?
Ta tranzicija nam nije išla na ruku i propadali su svi sistemi koji su bili direktno vezani za kulturološki krug. Kao što su neki socijalni i zdravstveni sistemi propali tako je propao i taj. Čim nešto dođe pod politiku i pod Ministarstvo, dođe u stvari pod “stranku”, vladajuću, to se dogodi. Mi sada imamo slučaj da imamo ministarku koja kao da je pala sa Marsa, zakonom određuje kako će se pisati jer se usvaja Zakon o jeziku. To su sve dijelovi totalitarne prakse. Zakon o medijima, takođe. To sve toliko ide na ruku samo vladajućima i njihovim poslušnim podanicima.
Kuda to onda vodi?
To vodi u to da više nema kritičkog mišljenja. Danas nema jednog Feral Tribune-a, ne bi bilo moguće. Onda je bilo moguće imati ga, u ratu, u jednom haosu gdje ljudi razmišljaju kroz emotivne i razne druge razloge pa kažu dobro, nećemo se sad mi međusobno svađati. Ali i tada je bilo moguće da jedan Feral Tribune egzistira i da bude uticajan i da održi tu neku lijevu stranu tj. da opstane sa svim tim provokativnim naslovnicama koje su otvoreno kritikovale sve, ne samo Miloševića i Tuđmana. Da ne govorimo o televizijama, pretvorile su se u komercijalne servise. Možda su te državne televizije i prije bile servisi vlasti, prvenstveno u informativnim programima, ali bilo je i kulturnih programa i redakcija. Danas su kulturne rubrike preimenovane u lifestyle.
Zato sada imamo mnogo privatnih televizija.
Da, ali one se ne drže nekih većih profesionalnih pravila, one su komercijalne i vrlo često u funkciji korupcije. One imaju svoj primarni cilj, a to je profit, ne javna potreba. Znate, takozvana lijeva Vlada je 2012. godine u Hrvatskoj ugasila Vjesnik. Nije desna. Lijeve Vlade su kod nas radile mnogo gore stvari, i to sve do Nine Obuljen koja je ipak najgori ministar kulture. Mi smo imali i desnije od nje pa nisu napravili toliko štete u resoru i izvan njega.
U kakvoj je situaciji trenutno kultura, ali i obrazovanje jer se smatra da su to dvije najvažnije poluge koje bi trebalo da nas spasu?
Pa rastureni su. Pogledajte samo sve te univerzitete koji grcaju u toj poslušnosti. Tu postoji samo taj kriterijum napredovanja nastavnika i njihove plate i onda se mora ćutati. Akademici, elita, univerziteti, prosvjetne ustanove odnosno naučne, ne kritikuju ništa i nikoga. Oni ne smiju reći riječ protiv Plenkovića jer znaju da će ostati bez sredstava, a sve manje rade. Dakle, nisu produktivni a naročito ne efikasni. Svi ti instituti, sve te agencije, sve te ustanove, sve je pod tim diktatom poslušnosti. Usmrćeno.
Nekada je pozorište progovaralo o problemima i važnim temama?
Jeste, ali kako ćete kad HDZ određuje ko će voditi pozorište. To je tako, svi su ravnatelji promotori vlasti, smiješni do bola kad loše glume da nisu.
Da li možda vidite neku vrstu pobune u budućnosti?
Ne, mislim da je neće biti. Ili barem ja to ne vidim. Nadala sam se donedavno pobunama jer je bilo prilika itekako, ali toga više neće biti. Ljudi radije odustaju nego da se bune. I to je tužno, naša posttranzicijska slika je tužnija od one za vrijeme rata. A bilo je nekako više tog konsenzusa oko nekih tema, bilo je i opozicije i te grozne pozicije. Danas nema opozicije, danas ako ste opozicija vi ste ludak. Proglase vas pacijentom.
Šta Vi onda kažete svojim studentima?
Sve ovako isto govorim studentima, ali samo ako njih zanima. Ne prepuštam se dnevno-političkim temama sa njima. Njihovo je da odluče gdje će ići, gdje će pripadati, kako će se pozicionirati. Ako me pitaju šta mislim, ja kažem. Ali zašto bih im govorila nešto tipa da sam vašem mjestu. Ja nisam taj pedagog.
A kako reaguju kada shvate da im budućnost nije svijetla?
Oni se nekako nadaju da će to proći, puno se stvari stavlja pod tepih i oni se nadaju i misle da je to naša generacija, a da će se njihova nekako okrenuti.. Mislim da je to jedno podsvjesno očekivanje da će promjena doći sama. I to je na mom fakultetu jako izraženo, pa i na drugim ne znam baš da li je drugačije. Nemam neke informacije koje bi rekle suprotno.
Osjećate li kod njih neku vrstu pobune jer smo kroz istoriju bili svjedoci šta studenti mogu da urade?
Mi smo se bunili, ali oni više vole slušati kako je to bilo u naše doba kad smo se mi bunili. I dok smo pokazivali neki otpor, ali im je jako dalek taj sistem, socijalizam kao da je bio prije 100 godina iz njihove perspektive. Danas su studenti 2001. godište kad smo mi već prošli najgore i oni o tome ne žele ni slušati. Kao da im pričamo o 1946. ili 1947. godini, njima je to sve isto.
Šta ih interesuje?
Oni se vole baviti filmom, voljeli bi nešto promijeniti u tom sustavu ali ne znaju kako. Manje se bave pozorištem. Tu im se situacija čini težom jer se ne vide u tom mastodontskom sistemu. Jasno im je da on odolijeva svim vrstama promjene, no, ipak se ponekad pojave rijetki koji se vide u njemu, volim u takve ulagati maksimum svoje energije.
Glumac Ozren Grabarić je nedavno bio gost Grada teatra, igrao je u predstavi Pra(Faust) i tom prilikom je kazao da je hrvatsko pozorište najzatvorenije pozorište u regionu. Dijelite li to mišljenje?
Uvijek je tako bilo, da. Konzervativno je i zatvoreno, nije inkluzivno, nije integrativno. Gavella piše o hrvatskom pozorištu kao o onom koje se uvijek malo propinje na prste, toliko mu naime fali da bude – pravo. Grabarić je u pravu, vjerovatno misli isto što i ja. Ali on je dio tog glumišta, a ja nisam. Ja bih voljela da ljudi poput njega, koji su istaknuti, probaju napraviti neku promjenu iznutra. Ne samo zbog sebe i zbog svojih koeficijenata, ne govorim tu o njemu nego govorim uopšteno. To su najposlušniji ljudi, oni koji uđu u ansamble. Tu se krije sva ta tajna te nemoći, u tim ansamblima. To je naša tradicija, to se ne može ukinuti, ali se može promijeniti. To ne ide jer su svi jako lijepo uvezani s vlašću. Mi smo imali gradonačelnika, totalnog mafijaša koji je nama uzeo 20 godina života i shvatio jako dobro da mora da bi uspio u svom naumu ići preko institucija. On je umarširao preko svojih savjetnika i shvatio da će tu naići na podršku, da će moći davati obećanja i da će tu imati ne samo glasove već da će moći sprovoditi svoju politiku. Pa nije on loš, govorili su. Lopov je, ali nije loš. Ma, hajte, molim vas! Moje mnoge kolege su 2009. godine kada je on htio biti predsjednik tj. “gradonačelnik Hrvatske”, potpisale u prilog tome jedan njegov proglas, potpisali su ga najviđeniji kulturnjaci. To je po meni najsramotniji papir u hrvatskoj kulturi nakon NDH. I ne samo po meni, mene je bilo sram jer poznajem te ljude. Neki su moja generacija, neki i ovdje rade. Ali su svi potpisali za Milu Bandića jer im je davao posao, stavljao ih je na čelna mjesta ustanova, omogućavao rješenje stambenih pitanja itd. On je shvatio da je kadriranje majka politike. Kadriranje ne traži nikavu ideju, osim vaše, samo novac – koji nije vaš. Ostali instrumenti kulturne i svake druge politike tu padaju u stoti plan. Znate, hrvatsko pozorište je jedino što je preostalo od socijalizma, u zemlji koja toliko strašno prezire taj socijalizam. Vi kada kažete Jugoslavija, vi ste ili najveći izdajnik ili ste glup čovjek. Ja ih volim po običaju provocirati i uvijek kažem Jugoslavija kad najmanje očekuju.
Da li je tačno da ne volite izraz bivša Jugoslavija i zbog čega?
Ne volim ga, da. Sjetim se uvijek naše Borke Pavićević kad se tako nešto izrekne, koliko bi ona pošizila na taj izraz. Jugoslavija postoji kao istorijska činjenica. Ona je trajala od - do i zvala se Jugoslavija, a ne Bivša Jugoslavija. Kad u Hrvatskoj budu rekli bivša NDH, ja ću onda reći bivša Jugoslavija. Ili bivša Austrougarska.
Na festivalu Grad teatar ste rado viđen gost, u žiriju ste za prestižnu Nagradu “Grad teatar”. Kako razmišljate o tom festivalu?
Sa ovakvim poludjelim turizmom kakav je ovdje, ne znam kako uspijevaju preživjeti. Divno, ja znam da od toga živi ekonomija vaše zemlje, ali ovo je već sada sve na aparatima. Ti ljudi koji vode festival, ja se njima divim, Mileni i društvu, to je tako težak posao. I svima bih dala trostruke plate barem ova dva mjeseca koliko traje festival. I u Dubrovniku je slično, i u Splitu. To je sve postalo nemoguća misija. Meni je drago što Stari grad još uvijek nekako odolijeva toj užasnoj komercijalizaciji i spektakularizaciji oko njega, toj stravi koja je ovdje nikla u sveopćem lovu na kvadrate. Ne znam koji bih još sličan, a jednako ružan izraz upotrijebila. Ima puno festivala u Evropi koji imaju slične probleme, ne samo u regionu. Jako je teško odoljeti tome kad vidite sve ovo oko vas. Jer svaki pizza majstor i konobar u Budvi je veća zvijezda nego naša Milena Lubarda Marojević što je samo dokaz u kakvom nevremenu živimo.
Bonus video:
