Marka Vešovića prvi put sam upoznao u Jugoslaviji. To je kraj sedamdesetih prošlog stoleća. U Domu kulture Braća Stamenković bilo je veče posvećeno knjizi mladog Miroslava Toholja “Apotekarkin raj i druge stvari”. O knjizi su govorili Snežana Brajović i Vešović. O Toholjevom pripovedačkom daru pričao mi je Mirko Kovač. Mladi sarajevski pisac došao je u Beograd da radi intervju sa Kovačem za Oslobođenje. Zbog Vešovića na večeri je bio i Mihajlo Lalić. Snežana Brajović i Vešović dali su vetar u leđa darovitom Toholju, nikla su mu krila.
Vešović je 2002. objavio roman u stihovima o 44 mjeseca strašne opsade Sarajeva: Poljska konjica. A na početku pjesma KOJU GODINU PRED OVAJ RAT TOHOLJ ME ODVEDE/ u svoje selo i pokaza mi, kao lokalnu znamenitost/Ćetka jednoga koji je 16 kuka odležao/jer je u prošlom ratu ljubinjske muslimane/smicao nožem, specijalnim, s dugačkim sječivom./Tren zbilja nezaboravan: prvi put u svome vijeku/gledam DVONOŠCA BEZ PERJA koji je ljudske grkljane/rezao tim rukama što sada majstorišu/oko čamove daske./Gledam a ništa ne vidim./Ćetko ko Ćetko. Čeljade svagdašnje, sa licem/zastrašujuće običnim.../Priznajem na svoju sramotu, što sam ga duže gledao,/sve više mi je bivao stvorenje koje možeš/MAZATI NA ŠENIČNI I NA OD KUKURUZA
Ove pjesme posvjećujem, veli Vešović, Mireli Pločić, drugarici moje kćerke Ivane i 1500 sarajevske djece ubijene za vrijeme opsade grada. Ivana je jedan od glavnih junaka ove knjige.
Kad je opsada prošla otišao sam dve hiljade i neke na MES- pozorišni festival. Otišao sa stidom na obrazu (majka bi u Crnoj Gori pratila sina u rat: s obrazom, sine...) i sa stidom što za vreme 44 meseca opsade Beograd sa 100 000 građana nije krenuo na marš da sruši, da otera one zločince što su granatirali grad.
Poneke noći za vreme MES-a našli bi se Marko i ja ispred hotela Bosna (nekad hotela Beograd) i išli u šetnju Obalom Miljacke. I baš u visini Vijećnice, koja je i te noći gorela, zamolio sam Vešovića da mi odigra pjesmu Potpis: Trčim s kćerkicom kući/granate su nas opet, iznenadile na ulici./Granate već stoljećima, svaki dan padaju, i svaki put iznenade./Požurujem je ljutitom galamom:/Srdžbu s tobdžija srpskih/Prenosim na dijete čekano deset godina./DA SE POTPIŠEM, veli mi, dok prolazimo/Kraj plohe snijega, netaknutog u parku./Umjesto da je izgrdim,/Dopustih - ko zna zašto - da njezin kažiprst/Tu nježnu bijelinu načne/A potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ/Moj kažiprst je kružnicu opisao/Neprobojnu/Kao u bajkama.
Crna slova u Markovim pjesmama: ovi tekstovi su pravljeni od rečenica iz živih usta, iz novina, iz knjiga i iz piščeve glave.
A evo i živih usta Abdulaha Sidrana, dok dva prijatelja pod ruku jugoslovenskim šetaju gradom: Muslimanskom narodu u ovom ratu desilo se što i jednom Šemsu: našli ga Srbi smrznutog u snijegu. I krvnički ga tukli/Sve dok ga nisu vratili iz mrtvih./Od udaraca četničkih oživio.
Eto koliko je života i humora bilo u opsjednutom Sarajevu, i u stihovima Marka Vešovića. U pjesmi Uštap u vodi kazuje da tek u ratu padnu maske: tek smak ti svijeta objasni sve do kosti. U miru,/truditi se da bližnjeg upoznaš isto je ko kad kušaš/mjesec u vodi kamenom pogoditi.
Ili kako kaže jedna građanka Sarajeva: Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici ustrijelio dijete u naramku/prestala sam u boga vjerovati.
Ima u ovoj knjizi stihova o ljubavi, o svitanju jednog stražara, o fildžanu, o upaljaču, o groblju Lav, o miševima, o tankim nogama, o hodži u Goraždu, o nebu, o zvuku (Mi tata, jelde, više ne znamo kako je kad se ne puca?!), o Rebeki Vest, o ubistvu bika Galonje, o Milanu Milišiću, o preslici, o stihoklepcu, Radovanu Karadžiću (ako, pak, stihoklepac izrazi želju da bude u fraku obješen,/ja ću se lično, ugledom svojim,/založiti da bude u fraku obješen./I navratiću, ponekad da mu zavrtim konopac), o ženskoj bluzi, o dželatu s kijavicom, o zločincu generalu Gveru, o bateriji i šibicama, o Tinu Ujeviću u Sarajevu: Kćer/Jede pile/Prvo nakon/Godinu i po dana,/I kaže s uzdahom dubokim: Umrijeću od ljepote!
Poezija Marka Vešovića između tragedije i veselosti. U Sarajevu je, pod opsadom, živeti ko spavati u grobu... Al mi smo i umreti čili. Ovako bi prozborio jedan Lenjingrađanin koji je preživeo pakao opsade.
Ili jedan pesnik blizak Vešoviću, a koji je to pesnik neću da kažem: U noć me uvedi, kud Jenisej vrvi/I bor do zvezda doseže uspravan,/Zato što vuk nisam ja po svojoj krvi/I ubiti me može samo meni ravan.
Stihoklepac nije, sa stotinu granata, mogao ubiti Marka Vešovića, jer je Radovan Karadžić dno dna zločinačke lige.
(U drugom delu Poljske konjice Vešović je bio preterano ljut na Crnogorce i Crnu Goru. Bio je agresivan u nekim polemikama prema nekim čestitim Crnogorkama. Ali ja pamtim Marka po majstorstvu. A najbolje i u književnosti i u životu Vešović je ponio iz Crne Gore.)
Sa Tinom Ujevićem i kćeri Ivanom čas je da izađemo iz Sarajeva pod opsadom, da odjezdimo iz Poljske konjice i da uplovimo u meni najbližu knjigu Marka Vešovića Rastanak sa Arencanom. To je pjesma nad pjesmama Marka Vešovića. To je knjiga amanet, njegova najbolja knjiga. Knjiga koju je morao napisati. Pesma kao Stanica u pustinji, kao Stražilovo, kao Možda spava, kao Pesma o starom mornaru, kao Novogodišnja, kao Oda slavuju. To je knjiga za njegovu ličnu Nojevu barku.
Rastanak sa Arencanom je knjiga sa hiljadu mora i hiljadu i jednom sanjom: Ovdje čak do Slame kumove/Skoći sa klade iver. U ovoj poemi, u ovom romanu u stihovima caruje fantastika. Marko Vešović hoće da pokaže litice sa zogovićevskim brojem na cirkuskom konopcu. I otkriva mrtve uzle i žive rane. Zmiju koja s lijeske pjeva li pjeva. I srce svijeta koje bije u kopcu. Kakva strašna rima na cirkuskom konopcu i srce u kopcu. Marko Vešović ima: Imam snove kakvi bi dati bili tek moru kad bi umjelo snijevati. Ovo je knjiga o povratku u domaju, na ruševine porodične hiže. Pa i svijet u koji se pesnik vraća jest vilajet što je izmišljen, a poput zrna grožđa napet. Taj svijet nije veći od zrnca soli. Taj je svijet jedna kaplja ulja koja će iznad svih potopa plivati.
Pamtiti znači ponovo uspostavizi bliskost. Marko se vraća u taj izmišljeni vilajet jer tu cvijet nijedan niti rednja,/ni priviđenje ni dug.../ ni pred očima mrena nijesu bez imena.
Pesnik se vraća po jasnost, jasnost i preciznost. To je obično jasnoća koja vida onim čime te rani. To je jasnoća koja nepce ti ošine. To je knjiga u potrazi za tišinom i osamom: Kad osluškuješ perje ptića kako raste. To je tišina i osama na vilinom atu, koji dok leti stoji. U toj tišini i osami vlat nad dušom ima vlast.
Marko Vešović se vraća u taj svijet, starinski bi se reklo, u zavičaj. Ma nema zavičaja, zavičaj je djetinjstvo i zavičaj je zvuk. Vraća se do slabosti, kojih stotina je, da skuje dimiskiju da iz dječijeg brabonjka ko iz psaltira čita, da kijanjem djelo Božije slavi. Pesnik se vraća po lakoću: i sve to taknem/kao u travi pjevanje cikada./Do potonje ure da se vraćam lakom/na Pape, a da se ne vratim nikada. Kakva rima cikada i nikada. Cikada je i cvrčak i citat. Rima na kojoj bi Marku Vešoviću pozavideli i Mandeljštam i cvrčak. U ovoj knjizi su i nepravilne rime vladarske: jer ako bi/sve vratio/sve što si ponio/iz ove zabiti carske/ne bi ti preostalo/ni kolik da se zaljulja/tas vage apotekarske.
Ko rimuje cikada i nikada, on rimuje Pape i ostrvo Inisfri, Pape i Azorska ostrva, Pape i Sumatru on i jeste pesnik.
Pesnik Rastanka s Arencanom jest sumatraist. Pesnik koji se vraća na Pape da bi prepoznao, da bi našao svoj ritam, svoj prvi svet, svoj prvi dar, svoju glavnu žicu: gdje vodena zrcala toliko, duboka su,/da ćeš ako se u njih zagledaš dovoljno dugo,/čuti krikove koje si pustio u tren rođenja.
I otud ta lijepa drskost, taj ton pesničkog narcizma, taj Prepjev iz Propercija: Kad će umrijeti, i od smrti koje/jedino pjesnik može znati./Oružja, ni daha bure se ne boji./i, kad u ševaru Lete već se nađe/I podzemne lađe/I jedrilje njegove ugledaju zjene/ako krik ga zove ćerkice voljene/vratit će se otud putem nepoznatim.
I sve je malo, i sve bledi pred tim svetom i tim zvukom. Pred tim zvukom blede čak i strašni dani opsade Sarajeva. Tada je Marko Vešović ložio knjige klečeći pred furunom kao trubadur pred gospom.
Ovdje se rimuju furuna i trubadur i ta duhovita rima počinje da ima kontrolu nad jedom, nad bijesom, nad mržnjom. To je ton još ponegde iz Poljske konjice: Nikad nećeš moći te dane da zaboraviš/ali već sada možeš da ih se ne sjećaš. Kako je do toga, do te mudrosti Marko Vešović došao? Sve milujući onu Bodlerovu mačku ili Blejkovog Tigra. Negde u malom gradu Arencanu. Tamo gdje je i Tuberoza više no ikad./Igdje. I to se zove Italija/Taj mali višak koji iz svega vrca./Taj svijet u vječitom bjegu od srednjih doza.
Kakva rima tuberoza i srednja doza. I kakav prezir kakva diskvalifikacija osrednjosti. Kakav otklon prema pesnicima oveštalih rima, shema. Prema pesmama čiji se sledeći stih, sledeći i treći, treći i sedmi može predvideti. Kod Vešovića je majstorska radionica zvuka gdje se u bolu rascvjeta, duša kao bajam: Opet sam tu; gdje narikače su drevne/pretvorene u tuje. I gdje se ništa, ni sa čim ne kosma/ležim nauzmak kao da sam Osman,/koji se juče vratio s Plevne/u oblak ko u svoju dušu zureći./ u oblak, pod kojim lake su smrtne ure/u oblak boje vina što sliči violini. I skoro očekuješ da oblak susjedni pređe u Menjuhina.
To je ritam, to je strasna mera, to je disanje, to je otkucaj srca Marka Vešovića. To je ritam njegove duše. Sve ostalo su tlapnje, šaš, niko i ništa.
Šifra tajne jezika pesnika Arencana nalazi se u stihovima Radovana Zogovića: Jer gdje je jezik/da srmež vjetra, da kaplju tečno - glasno/i lepet lišća, i dodir laste razvoni i rasprospe...
I evo u slavu Marka Vešovića stihovi jednog velikana: O nebo bićeš moja nesanica!/Nisu valjda oba oka oslepela,/Dan ti planuo ko bela stranica:/Tek malo dima i malo pepela!
Ili: Nek mi u starosti svetla bude tuga:/I - Cezarov mesec - avgust mi se smeši...
Živio Marko Vešoviću i popi čašu vina s tvojim prijateljem Stevanom Tontićem.
Bonus video:
