Svega je bilo: ne možeš, ne prihvtaš, ne podnosiš,
a ćutiš, gutaš - kako si postiđen, gnjevom vrio!
Al’ kad je dogorelo do onog glavnog što si,
Što nisi htio da budeš - nisi bio.
Radovan Zogović: Galiljevac na smrtnom odru
Kad umre veliki pjesnik, njegove pjesme odjeknu vasionom. One ga zamjenjuju, garantuju trajanje. Poezija nije smrtna!
Umro je veliki crnogorsko - bošnjački pjesnik Marko Vešović. Nenadmašnoga dara, čovjek - moralna gromada, pjesnik opsjednutog Sarajeva, grada kojeg su tri i po godine opsijedale Karadžićeve razularene postrojbe, sijući smrt na sve strane, ubijaući žene, djecu i starce. Milioni granata na bespomoćni grad. Enver Kazaz je rekao: “Marko Vešović je svojedobno u vrijeme opsade Sarajeva bio ikona odbrane grada”. Nije lako ali je časno biti ikona, pa još u opsjednutom gradu. Sam visoko moralan čovjek, a uz to veliki pjesnik, mogao je to biti. I bio je!
Vešović je mogao da izađe iz grada - nije htio, ostao je sa svojim sugrađanima, prijateljim, studentima i đacima kojima je bio profesor. Bio je to visoko moralni čin, koji bi uveličao Primjere čojstva i junaštva Marka Miljanova, čovjek u kome je vrhunila crnogorska etika, iz vremena kada je nadmoć ljudskosti dostizala najveveće visine. Vešović je bio odlivak iz tog kalupa, heroj u neherojsko vrijeme.
U opsjednutom gradu biti pjesnik, značilo je biti u paklu, poput Dantea (razlika je što je Dante slike pakla gledao u imaginaciji a Vešović u ogoljenoj stvarnosti) proći kroz sve strahote i iskušenja, ostati čovjek. Samo je takav čovjek i takav pjesnik mogao napisati knjigu Poljska konjica, jedinstvenu pjesničku hroniku opsjednutog grada. Nastajala u bezizlazu, ta knjiga se vinula do najvećih pjesničkih i nebeskih visina. Zemljske patnje su se preslikavale na nebu i u pjesmi, tako je nastao najautetničniji ljudski i pjesnički rukopis, pisan rukom koja je nije zadrhtala pred smrću. Ispisujući ljudsku patnju i patnju grada, Vešović ispisisuje knjigu koja će živjeti dok bude čovjeka. Koja će braniti i Grad i Čovjeka! Sve ljude u patnji i nesreći.
Pakao života je iznjedrio poeziju trajniju od života. “Naše neprijatelje ne vezuje ništa osim želje da nas unište”, pisao je poljski pjesnik Zbignjev Herbert, opisujući opsjednutu Varšavu. Marko Vešović je branio Sarajevo stihovima, primjer koji nije pozant, vjerujući da će pobijediti on Sarajevo i on.
I pobijedili su. Ljubav je bila jaka! A Pjesma neuništiva!
Dok bude živio taj grad, živ će biti pjesnik, koji je riječima ustao protiv granata. Riječ je pobijedila, a sa njom poezija, najveća moralna snaga. Brodski je etiku stavljao iznad estetike. Sada je u gradu njegov grob. A pjesnikov grob - govor, najpouzdaniji je čuvar.
Smiri se gordi čovječe!
Sada Poezija mjesto tebe živi. A od poezije nema pouzdanijeg svjedoka, znao si. Zato si živio za nju, bio siguran. Poezija je tvoja velika rana i tvoja odbrana.
Roždestvenski je rekao: Pjesnike često ubijaju da bi ih citirali potom! Mnogo si ovih dana citiran. Istorija će tebi dati za pravo (već ti je dala!), ne njima, koji su rušili grad, uvjereni da će ga zbrisati sa lica zemlja. Sarajevo ima duh, ono što se ne da ubiti. Ti si se poistovjetio s Gradom - Poljska konjica diše njegovim duhom. Zato je velika!
Najbolja ilustracija života Marka Vešovića bili bi stihovi Radovana Zogovića koje sam uzeo za početak i kraj teksta. Vešović je napisao knjigu (doktorska disertacija) Jezik u poeziji Radovana Zogovića. Besmrtna knjiga - besmrtnom pjesniku. Niko tako nije pisao o Zogoviću, a trebalo je i trebala je takva knjiga. I nama i Zogoviću!
Oba Crnogorci, jednako su branili, Zogović Albance u Ali Binaku, Vešović Bošnjake u Poljskoj Konjici. Istorija im je rekla: DA! A ljudi im se dive i diviće se! Svi dobronamjerni ljudi. Vječni i neuništivi pjesnički i ljudski manifesti svih ugroženih i napadnutih.
A sada, obavezujuće - što moram da zapišem.
Mihailo Lalić mi je jednom rekao u njegovom domu U Herceg Novom, na Šetalištu Pet Danica: Danas ima mnogo pjesnika, Marko Vešović je najtalentovaniji. Upamtio sam tu rečenicu, koja do Marka nikada nije doprla (s Markom se nikada nijesam srio, nije bilo prilike da je prenesem!), pa osjećam obavezu da je zapišem. Baš zato što ju je izrekao Lalić. Bilo je to ranih osamdesetih prošloga vijeka. Lalićeve riječi je Vešović potvrdio svojim djelom. Šta bi crnogorska književnost bez Lalića, Zogovića i Vešovića?
Kako bi izgledala!?
I za kraj ovog teksta, sasvim prikladna, završna strofa Zogovićeve pjesme sa početka:
A nekad mi se, a možda i svakad (uporni neki dio
prisvijesti, djelić upravo, krajičak) tiho čini:
moći ću; reći ću: Odar. A ja ipak ostadoh što sam bio
i sad me već niko po svome ne prečini.
(Herceg Novi, avgust 2023)
Bonus video:
