Predstava "Čovjek visine", u produkciji Narodne biblioteke "Miroslav Luketić" Budva, je nagrađena velikom nagradom za najbolju predstavu proglašenu od strane publike. Večeras u 20 sati, upravo u vrijeme premijere dječijeg mjuzikla "Zmaj sa Spasa", organizovana je dodjela nagrada na jubilarnom desetom festivalu drame u Topoli, Srbija.
Budvanska predstava o Mitrofanu Banu, mitropolitu iz Boke, nagrađena je i nagradom za najbolju ulogu, koju je dobio Nebojša Milovanović.
Ova predstava je odigrana kao prva iz ovogodišnjeg dramskog segmenta festivala "Ćirilicom".
"Čovjek visine", autorke Ane Đorđević, po predlošku Marka Kentere, igrao se kako u Budvi tako i u Topoli 2. septembra pred punim tribinama.
Kuriozitet vezan za ovaj projekat je da je to sada već najviše igrani projekat cijele i dugogodišnje budvanske pozorišne produkcije jer je za samo godinu dana igrana gotovo 30 puta.
Za svako igranje u Crnoj Gori i regionu redovno se tražila karta više pa vrlo pozitivna reakcija publike i veliki aplauz na kraju nisu ni sinoć iznenadili.
Projekatom u režiji maestralne Jane Maričić, dva barda srpskog glumišta ispričala su priču o izmišljenom susretu mitropolita Mitrofana Bana i Uroša Predića na ovom, već VII festivalu "Ćirilicom" a nakon toga i na festivalu duo drame u Topoli gdje je pobrala najvažnije nagrade.
Filozofski traktat, dinamična teološka i svetovna rasprava o važnim temama iz crnogorske istorije a naročito o onima koje su determinisale ponovnu izgradnju kapele na Lovćenu, učinila je da je publika zavoli za jako kratko vrijeme.
Skup vrijednosti kojima čovjek teži oduvijek je, kao i on sam, isti. Nije mlada ni dilema da li se do tog cilja stiže lijevom ili desnom stazom.
Prije sto godina, neposredno poslije I. svjetskog rata, jedni su nepokolebljivo vjerovali u napredak nakon užasa, dok su drugima ratne traume usadile oprez, gorčinu, pesimizam. Ni danas ne znamo koji su bolje znali, znamo samo da je mir i za jedne i za druge kratko trajao. U takvim okolnostima velike ličnosti malih naroda djeluju apsurdno beznačajno, istorijski neprimjetno.
Ipak, ostaju sjećanja na njihove ideje, predviđanja, strahove, koji se ni po čemu ne razlikuju od govora zapamćenih mislilaca. Zato se valja podsjetiti na ono što imamo i one koje smo imali. A njihova zapitanost ostaće i naša: da li trajanje i opstanak znače razumjeti vrijeme i promjene, ili sačuvati izvorni trenutak pripisujući mu vječnost.
Bonus video:
