Knjiga “Istorija ljubavnica” (prevele sa engleskog Zia Gluhbegović, Nataša Karanfilović, Milana Todoreskov, Bojana Vujin) je naučna studija kanadske spisateljice Elizabet Abot (objavila Geopoetika, Beograd) koja govori o položaju ljubavnica, o prirodi braka i muško-ženskim odnosima u različitim epohama i kulturama.
Ovo je raskošno putovanje kroz vrijeme i prostor, od antike do današnjih dana i od Dalekog istoka do Južne Amerike. Vodiči na ovom putovanju su zapravo likovi sedamdesetak ljubavnica koje nam svaka ponaosob, kroz riječi Elizabet Abot, pričaju priče iz svojih ličnih zbirki sastavljenih od njihovih hiljadu i jedne noći. Tako na primjer u uvodnom dijelu ove knjige autorka spominje Kati i Žislejn, dvije ljubavnice koje su bile i njene poznanice. Naravno, to nijesu njihova prava imena jer se u knjizi inače ne pominju prava imena ljubavnica kao ni njihovih partnera da bi te osobe bile poštedjene mogućih nelagodnosti, ali to, po riječima autorke, ne umanjuje autentičnost njihovih priča. Abot je upoznala Kati dok ova još nije bila ljubavnica već djevojka koja je željela da se uda, da bude supruga. Tako je bila vjerena za Čarlsa, oficira Kraljevske kanadske konjičke policije, ali kada je Čarls iznenada otkazao njihovo vjenčanje, Katin se život naglo promijenio. Nedugo potom postala je ljubavnica oženjenog advokata, koji joj je preko volje plaćao tijesnu sobu u nekom bijednom stanu.
U knjizi “Istorija ljubavnica” se kaže da veza između braka i položaja ljubavnica, kao i konkubinata, dopire u daleku prošlost, da je bila ukorijenjena u kulturama mnogih naroda.
Ova knjiga vrvi od zabavnih anegdota i sočnih detalja, a napisana je u 13 poglavlja: Vanbračna ljubav u antičkom svijetu, Istočnjačke konkubine i haremi, Kraljevske ljubavnice u Evropi, Bračni sporazumi u aristokratskim krugovima, Tajne družbenice sveštenika u (nazovi) celibatu, Osvajači i njihove ljubavnice, Međurasne seksualne veze u okviru “naročite institucije”, Seksualne veze i jevrejsko pitanje, Ljubavnice kao muze, Ljubavnice ljudi iznad zakona, Ljubavnice kao trofejne lutkice, Posrnule žene: ljubavnice u književnosti i Transformacija braka i ljubavništva tokom šezdesetih godina.
U plodnom spoju istorije, proučavanja ličnosti i kulture, “Istorija ljubavnica” slika istančan portret žena koje su igrom slučaja, prisilom ili po sopstvenom izboru - preuzimale ovu složenu ulogu. Od kineskih konkubina i evropskih kraljevskih ljubavnica do mafijaških ženskih i trofejnih lutaka, Elizabet Abot oštroumno ispituje motive i ponašanje nekih od najozloglašenijih i najfascinantnijih žena u istoriji. Među njima su (Sulejmanova) Rokselana, Pokahontas, Madam de Pompadur, Hana Arent, Eva Braun, Glorija Svanson, Marija Kalas, Merilin Monro, Kamila Parker-Bouls…
U knjizi “Istoriji ljubavnica” autorka posebnu pažnju posvećuje istraživanju i izučavanju prirode kraćih, a posebno dužih nevjerstava među pripadnicima i više i niže klase. Međutim, u ovoj knjizi dominira njen naučni osvrt na strukturu tih odnosa, ili bolje reći - njeno temeljito i sveobuhvatno izučavanja njihovog zajedničkog imenitelja. Ovdje je na zanimljiv način iznešeno i autorkino sagledavanje značajnih problema na relaciji muškarac-žena kao i njeno razjašnjenje pitanja kako su žene u različitim epohama i kulturama, kao ljubavnice, gledale na brak i muško-ženske odnose. U ovoj knjizi je primjetan svestrani pristup ovom predmetu, mada je možda ipak, ne samo najobimniji nego i najubjedljiviji, pristup sadržan u pojedinačnim iskustvima samih ljubavnica. Grupisanjem tih žena-ljubavnica u kategorije koje odražavaju različite kulture i istorijske periode, ova knjiga daje poseban doprinos daljem i detaljnijem izučavanju ove materije, a skup tih pojedinačnih iskustava glavnoj priči ove knjige daje obilježje objektivne studije i izučavanja međusobnog odnosa muškarca i žena kao i njihovog statusa u društvu. Ovdje su iznešeni pojedini zaključci o tome kakvi su bili odnosi društva prema ljubavnicama u različitim epohama i različitim kulturama, ali i o tome kako se kada gledalo na nevjerstva. Ova proučavanja pored svega drugog, pomenutoj knjizi daje snažan atribut značajnog štiva, ne samo u literarnom već i u naučnom smislu, tim prije što su se međusobni odnosi muškaraca i žena uvijek smatrali koliko važnim toliko i kompleksnim.
Posebnu pažnju knjiga “Istorija ljubavnica” privlači autorkino sagledavanje suštinskog odnosa ljubavnica-ljubavnik, pogotovo njeno razjašnjenje kako se taj odnos mijenjao kroz vjekove što je, u neku ruku, glavni predmet kojim se ova knjiga bavi. Čitalac s lakoćom može primijetiti da se u ovoj knjizi konkubine predstavljaju kao prve institucionalizovane manifestacije duplog standarda i da su, u neku ruku, bile preteče ljubavnica. Poslije njih pojavljuju se ljubavnice, žene koje su bile duže vremena u erotskim vezama sa muškarcima. Autorka iznosi svoje zapažanje da su neke ljubavnice bile institucionalizovane osobe čak i u ranim društvima u kojima su žene imale malo prava. U knjizi se navode razni primjeri toga, koji su se dogadjali u Kini i u vizantijskim dvorskim haremima. Abot pominje i primjer nelegitimnog odnosa sa egipatskom robinjom, ženom po imenu Hagar, jer je ta robinja nosila muškog nasljednika svom “gospodaru”. (O ovome govori i Biblija, knjiga Postanak 16, 2-3. Prim. V. Og.)
U knjizi “Istorija ljubavnica” nalaze se objašnjenja kakav je uticaj imao feminizam na promjenu uloge ljubavnica i odnosa društva prema njima, jer su sasvim očiti uspjesi feminizma u ispravljanju mnogih nejednakosti, zapravo nepravdi, između muškaraca i žena. Ta se nejednakost najviše ogledala u sferi obrazovanja, u finansijskoj zavisnosti žena od svojih muževa, ali i u mnogim drugim pogledima što je moglo da motiviše pojedine žene da se bore za sticanje moćnih i bogatih ljubavnika. Ovakav odnos muškarac-žena bio je refleksija realne životne situacije.
U “Istoriji ljubavnica” slikan je i intimni portret jevrejskih žena tokom Holokausta. Priroda seksualnih odnosa između nacista i Jevrejki bila je direktan odraz Nirnberških zakona koji su bili toliko oštri da su neki njemački oficiri bivali pogubljeni zbog nepoštovanja tih zakona. Treba pomenuti da je u poglavljima 3, 8 i 13, autorka upotrebljavala riječ šoah, umjesto holocaust, zato što se riječ šaoh, po nekim jevrejskim stručnjacima, više veže za jevrejsko iskustvo tokom Drugog svjetskog rata, dok je holokaust više opšti naziv vezan za bilo koje “veliko razaranje, tragedije i stradanja ljudi”.
Elizabet Abot je profesorica istorije, sa doktoratom iz istorije devetnaestog vijeka, na koledžu Triniti Univerziteta u Torontu, gdje je od 1991. do 2004. bila dekan za pitanja studentkinja. Sada je viša naučna saradnica na Trinity Collegeu, Sveučilište u Torontu. Elizabet Abot je napisala brojne knjige i sudjelovala u mnogim publikacijama, uključujući The Globe and Mail, Toronto Star, Ottawa Citizen, The Gazette (Montreal), Quill & Quire, Huffington Post i London Free Press.
Abot je učestvovala u natjecanju da predstavlja riding of Toronto - Danforth u Donjem domu Kanade na kanadskim saveznim izborima 2015. i 2019. godine kao član Kanadske stranke za zaštitu životinja.
Elizabet Abbott je rođena 1946. u Otavi. Godine 1963. stekla je diplomu umjetnosti na Sveučilištu Sir George Williams, zatim je pohađala Sveučilište McGill, gdje je magistrirala 1966. i doktorirala filozofiju 1971. godine. Dugo već radi kao novinarka i spisateljica, a posebno je zanimaju društvena istorija i zaštita životne sredine. Potpredsjednica je Istorijskog društva Riversajd. Bila je glavna i odgovorna urednica knjige “Chronicle of Canada”, ilustrovane istorije Kanade koja je postala bestseler, i autorka je knjiga: “Tropska opsesija”, “Haiti” i “Istorija celibata”.
Bonus video:
