NE PROPUSTITE
Prvi dani plovidbe bili su maltene idilični. Vjetar je bio povoljan, a more mirno kao “misirsko ulje”. Ali, posadu je ubrzo zahvatila malodušnost. Bila je uvjerena da se nikad neće vratiti na Iberijsko poluostrvo. Da bi ih ohrabrio, Kolumbo je živopisnim riječima opisivao bogate zemlje i raskošne gradove koji ih čekaju u Novom svijetu.
Noću pak, povlačio se u kapetansku osamu i u brodskom dnevniku, da ne uznemiri posadu - umanjivao broj pređenih milja. Kako je precjenjivao brzinu brodova, njegovi izvještaji su bili nehotično - tačni.
Dani monotoni, poput zrna na brojanicama, prolazili su uz gunđanje posade, povremeno skretanje igle na kompasu, maglovite nagovještaje dalekog kopna, ali indijskih ostrva i Kineskog carstva ni na vidiku.
Sredinom septembra lepet čapljinih krila i jedna tropska ptica što ne leti daleko od kopna, obradovaše posadu “Njine”; dva dana kasnije na površini okeana ukazaše se bokori vodenih cvjetova. Pokazavši ih posadi, Kolumbo obeća prvom mornaru koji ugleda kopno, 10 hiljada maravedijusa i kadifeni jelek.
“Do bola” su sada, mornari i za mliječnih praskozorja, i za vedrih dana, i za noći obasjanih blagom mjesečinom, naprezali vid ne bi li negdje na horizontu ugledali kopno. Uzalud. Topovski pucanj, sa “Njine” koja je predvodila flotu, bio je “pucanj u prazno”. Posada je kumuluse zamijenila za kopno.
Linija prvog putovanja kojom je brodio Kolumbo i koja je kasnije rekonstruisana, podsjeća na “izlomljenu pravu”. Upada u oči jedan nagli zaokret, nagla promjena “kursa” - epilog žestoke svađe Kolumba i braće Pinson koji su tražili promjenu pravca plovidbe, pošto je posada vidjela papagaje kako lete prema jugozapadu. Na kraju, Kolumbo je nevoljno prihvatio njihov zahtjev.
Fregata je sada zaplovila novim pravcem, ali toliko željno kopno nije se pojavljivalo. Samo beskonačna linija horizonta iza koje je svako veče tonulo sunce. Nestrpljivost mornara dostigla je vrhunac i, najzad, 10.oktobra, posada obavijesti Kolumba da neće da plovi dalje. U tom sudbonosnom trenutku “fortuna” se osmjehnula Đenovljaninu. Jedna odlomljena grana i jedan omanji štap obrađen ljudskom rukom povratiše njegov autoritet zapovjednika. Siguran da je kopno “tu negdje”, Kolumbo svečano obeća da će, ako u naredna tri dana ne ugledaju kopno, do 12. oktobra, brodove vratiti nazad u Španiju.
Pala je noć i okean je utonuo u mrak. “Pinta”, najbrži brod išla je naprijed. Kolumbo, uzbuđen, gotovo je svo vrijeme provodio na palubi “Santa Marije”. U noćnoj magli činilo se kao da se ukazuju neke svetiljke, koje bi se čas rasplamsale, čas gasile. I Kolumba opet uhvati mučna sjeta.
Brodovi su pak, nastavili da mile prema imaginarnom kopnu. Gotovo sva posada bila je na palubama. Najedanput, u dva časa ujutro, 12. oktobra, sa “Pinte” odjeknu topovski pucanj. Prethodno je mornar Rodrigo Trijana, sa njene katarke, ugledao obrise obale i viknuo: “Terra!” Poslije nekoliko trenutaka, u praskozorju magle, jasno se ocrtala obala. Jedra na lađama odmah su spuštena, one ukotvljene, u očekivanju rasvita. Konačno se doplovilo do “Japana”…
Arhipelag, kasnije nazvan Bahamska ostrva, obuhvata skup od 673 ostrva - 43 veća i 2837 grebena i hridi. Krečnjačkog su i koralnog sastava, mahom niska, do 30 metara, okružena koralnim i pješčanim sprudovima, pokrivena šumom i bogatom tropskom vegetacijom. Na koje je ostrvo iz ove skupine prvi put nogom stupio Kolumbo, niko to nikad neće saznati. Ipak, naklonost posvijesti, ali i tantijeme od turizma, više od ostalih steklo je…
Ostrvo San Salvador (“Ostrvo Svetog Spasitelja”) ili kako su ga starosjedioci nazivali Gvana hani (“Mala zemlja u gornjim vodama”), površine 163 km kvadratna, nalazi se na sopstvenoj izolovanoj karbonskoj platformi i uglavnom je okruženo rubnim grebenima. Za razliku od zapadne obale gdje je voda mirnija i vidljivost veća, istočna obala je zavjetrena i potpuno izložena uticaju Atlantskog okeana. Upravo na ovoj istočnoj obali, 12.oktobra 1492. godine, u rasvit, stupio je Kolumbo. Njegov dolazak malim čamcem u pratnji braće Pinson, kontrolora Rodriga, sekretara Deskovada i još nekih drugih, radoznalo je pratilo nekoliko urođenika.
Kolumbo je na ostrvo, koje je nazvao San Salvador, stupio ogrnut plaštom sa kraljevskom zastavom i simbolično pobovši drveni krst to ostrvo proglasio posjedom španskih suverena. Arkabuze i samostrili o ramenima pratioca mačevi i bodeži za njihovim pasom bili su sigurna zaloga teritorijalnih aspiracija Španije.
Svo vrijeme ovu neobičnu ceremoniju sa civilizovanom učtivošću pratili su okupljeni domoroci, pripadnici miroljubivog plemena Taino. Prema kasnije usvojenoj Morganovoj klasifikaciji nalazili su se tada na srednjem stupnju varvarstva - povrtarska kultura, kuće od adoba, zajednička svojina, poglavica kao neprikosnoveni autoritet. Sa strahopoštovanjem su posmatrali ove neobične ljude uvoštenog lica i dostojanstvenih kretnji, ali još veće divljenje izazvale su tri prekookeanske lađe. Ova tri tipična primjerka brodogradnje XV vijeka, “tri orahove ljuske” za nepregledno prostranstvo Atlantika, u njihovim očima narasle su do mitskih dimenzija Nojeve barke. Narednih dana Kolumbo će u pratnji domorodaca, koje će nazvati “Indijancima” sa nekoliko svojih saputnika krenuti u obilazak ostrva. Ono je bilo pokriveno divnom šumom, prošarano brojnim izvorima, sa egzotičnim drvećem i bujnom vegetacijom, te jatima papagaja što su zamračivali šumu. Pri ulasku u urođenička naselja, svi stanovnici - i muškarci i žene - trčali su u susret bijelim ljudima i padali ničice pred njima. Mnogi su imali zlatne pločice u probušenim nozdrvama i rado su ih mijenjali za zvonca, staklene perle, crvene tkanine - jasni začeci “kolonijalne trgovine” ali i daleki vjesnici “neoliberalne ekonomije”. “Ovi ljudi su veoma nevični oružju - Sa 50 ljudi mogli bi biti pokoreni i natjerani da čine sve što čovjek zaželi” - zlokobno će zapisati u brodskom dnevniku Kolumbo.
Ali, na žalost Španaca, na San Salvadoru nije bilo toliko željenog zlata. Domoroci su ih znacima upućivali da plove ka jugu gdje se navodno nalazi zemlja koja u izobilju ima zlata.
Sjutradan, u svanuće, Kolumbo je naredio da se plovi ka zemlji koju su našli urođenici i koja je morala biti čuveno ostrvo Đipango (Japan).
Petnaestog oktobra pri zalasku sunca Kolumbova flotila je bacila sidro na zapadnom kraju dugačkog ostrva kojeg je Kolumbo nazvao Začeće Djeve Marije. Odatle se uputio na zapad i otkrio treće ostrvo koje je nazvao Fernandina. Ni na njemu, kao ni na ostrvu Samoehu, prekrštenom u Izabelino ostrvo, nijesu našli bogatstva koja su tražili.
Za svo vrijeme plovidbe, domorodci su prijateljski dočekivali Špance. Na Kolumbovo pitanje o zemlji zlata i začina uputili su ga na veliko ostrvo koje su zvali Kuba. Kolumbo je zaključio da to ostrvo čini dio Kraljevine Đipanga i nije sumnjao da će stići do grada Kinsaja, kineske prestonice.
Narednih dana, iskoristivši povoljan vjetar, Kolumbova flota krenu na zapad. U četvrtak, 25. oktobra, brodovi su prošli pored manjeg arhipelaga od sedam ostrva, a u nedjelju ugledaše obale Kube. Kolumba je zadivila njegova ljepota a “vazdušaste planine” podsjećale su ga na planine Sicilije. U čast princa kastiljanskog, Kubu je preimenovao u Huanovo ostrvo. Narednih šest sedmica provešće u ispitivanju sjeverne obale ostrva čvrsto uvjeren da je došao na kontinent Azije i da se nalazi na svega nekoliko desetina milja od Hanču-fua. Čak je poslao izaslanstvo da uspostavi diplomatske odnose sa kineskim kanom. Malobrojno izaslanstvo činili su Rodrigo Žeres, njegov vjerni saputnik i Luis Tores, Jevrejin, koji je znao haldejski i arabljanski. Za pratioce su im bila određena “dva divljaka” jedan urođenik sa San Sebastijana, a drugi iz primorskog naselja na Kubi. Delegacija je nosila i prigodne poklone: “staklene perle” ogledalca, crvene tkanine. Desetak dana kasnije izaslanici su se vratili sa “ohrabrujućim izvještajima”… Umjesto raskošnih gradova i veličanstvenih pagoda susrele su ih urođeničke kolibe pokrivene palminim lišćem; namjesto kineskog kana, sreli su se sa plemenskim poglavicama. Kada su domorocima pokazali biber i cimet, ovi su ih uputili na čudnu biljku zvanu “tube” (duvan). Od zlata i srebra ni pomena. Narednih dana Kolumbo će nastaviti da plovi duž obala Kube i otkriva brojna ostrva, cijele arhipelage. S vremena na vrijeme, posada bi se iskrcavala na otoke i “krstovima” ih upisivala u “katastar” Španije.
I dok je Kolumbo pomno istraživao obale Kube, njegov viši kapetan Martin Alonso Pinson izdvojio je iz flotile “Pintu” i zaplovio prema istoku “iz pohlepe”, kako bi pronašao zlato, zapisao je u brodskom dnevniku Kolumbo.
Četvrtog decembra, razočaran, Kolumbo ne našavši zlato i začine, napusti Kubu i na silu povede pet mladih urođenika da mu služe kao tumači i sedam žena za “okrepljenje”. Niko od njih nije stigao do Španije.
Narednog dana Kolumbo doplovi do ostrva Bogio, kako su ga nazivali domoroci današnjeg Haitija. Bio je zadivljen njegovom “plodnom ljepotom”. Tu se sa posadom zadržao četiri sedmice. Domoroci su ga gostoljubivo dočekali u zamjenu za cin-cin zvonca i staklenu bižuteriju darivali su ga cijelim komadima zlata i maskama sa zlatnim očima.
Haiti je u Kolumbovoj uobrazilji bio toliko traženi Đipango (Japan).
Nakon kraćeg zadržavanja na Haitiju, Kolumbo je krenuo u nova istraživanja. Obilazio je nova ostrvca da bi lađu ukotvio kod jednog većeg ostrva kojega je svojom vegetacijom, ravnicom i brežuljcima podsjećalo na predjele Španije. Otud mu je dao naziv Espanjola. Stanovnici Espanjole bili su vrlo bojažljivi i nepovjerljivi. Izbjegavali su svaki kontakt sa bijelim ljudima.
Nedaleko od Espanjole, Španci otkriše još nekoliko ostrva. Njihovi stanovnici, smatrajući ih za stanovnike neba, dočekivali su ih sa strahopoštovanjem, moleći ih da ostanu i žive među njima.
Na Božić, Kolumbovu posadu zadesi nesreća. Kormilar nasuče najveći brod “Santa Mariju” za vrijeme plovidbe iz Tominog Zaliva na plićak. Teret sa broda uz pomoć domorodaca prebačen je na “Njinu”, dok je od dasaka i greda postradalog broda na obali Espanjole podignuta mala tvrđava. Svojih 39 članova posade, prethodni ih snabdjevši namirnicama, Kolumbo je ostavio da čuvaju ostrvo.
Narednih dana poslije nezgode sa Santa Marijom, Kolumbu se osmjehnula sreća. Do Njine je doplovio čamac sa “Indijancima” koji su donijeli mnogo zlatnih ploča, trampivši ih za zvonca, ogledalca, parčad tkanine.
Trećeg januara 1493. godine, nakon dirljivog oproštaja sa lokalnim stanovništvom i ostavljenim članovima posade, Kolumbo naredi da se razapnu jedra i zaplovi put Španije. Nakon nekoliko dana plovidbe, kraj jednog ostrva, ugledaše “odbjeglu Pintu koja se odmah uputi ka njima. Kapetan Pinson pravdao se da je njegovo odvajanje bilo nehotično. Kolumbo prihvati njegovo izvinjenje, ali u brodski dnevnik zapisa: “Sve same laži da nije prekršio svoju dužnost donijeli bi tonu zlata u Španiju”.
Dva broda sada zaploviše put Iberijskog poluostrva, sjeveroistočnim pravcem gdje su vladali jugozapadni vjetrovi. Preko okeana su brzo prelazili. Ali dvanaestog februara kada su se nadali da će ubrzo ugledati obale Španije, na okeanu se razbjesnjela strašna bura. Trajala je tri dana, razdvojivši dva broda. “Pintu” je odbacila daleko na sjever, dok je Kolumbo ostavši na “Njini” očekivao neminovnu propast; čak je napisao i testament.
Srećom, narednih dana bura se stišala i brod zaplovi put Španije. Petnaestog februara, mornar koji je bio na straži, sa vrha velike katarke povika: “Terra!” - moćni eho Trijanovog uzvika iz Novog svijeta.
Oduševljenju posade što se opet domogla starog Svijeta nije bilo kraja. Ali, gorke vode Atlantika opet se poigraše sa posadom “Njine”. Cijela dva dana brod nije mogao pristati uz ostrvo. Najzad, 17. februara Kolumbo baci sidro i posla čamac sa posadom da sazna gdje su pristali. Bilo je u pitanju ostrvo Sveta Marija, najjužnije od Azorskih ostvrva i pripadalo je Portugaliji.
Nakon kraćeg diplomatskog incidenta - guverner ostrva nakratko je uhapsio Kolumbove mornare, pustivši ih tek na njegovu energičnu intervenciju “Njina” se 23. februara uputi prema Španiji. Ali, snažna bura pocijepa jedra broda i pronese ga pored obala Španije. Prestrašeni mornari zarekoše se da će prvi dan, kada se domognu kopna, provesti na strogom postu, pridržavajući se 10 zapovijesti. Bog se smilovao nevoljnicima i 4. marta izmučeni moreplovci ugledaše obalu zemlje. “Njina” se nalazila preko puta Činte, u blizini portugalske obale, nadomak grada Rastela. U tri sata popodne Kolumbo uplovi u gradsku luku - da plovi sa jednim jedrom i iscrpljenom posadom 225 milja do Palosa, bilo bi izazivanje sudbine.
Žoao II dostojanstveno je primio Đenovljanina, pažljivo saslušao njegov izvještaj, diskretno nagovijestivši da bi novootkrivene zemlje - prema ugovoru iz 1478. godine mogle biti pod suverenitetom portugalske krune. Predlog svojih savjetnika da ne dozvoli Kolumbu da isplovi iz luke, sa indignacijom je odbacio. “Njina” iz Lisabona isplovi 13. marta i dva dana kasnije uplovi u luku Palos, odakle su avgusta 1492. godine isplovili na put u Novi svijet. Tako je Kolumbov “put oko svijeta” trajao sedam mjeseci i 12 dana.
Istog dana u Palos je uplovila i “Pinta”. Prethodno je Pinson, iz luke Bajoni, u Biskajskom zalivu, vjerujući da je Kolumbov brod nestao u Atlantiku, poslao kralju izvještaj o svom otkriću novih zemalja, ali Ferdinand odbi da ga primi - ta počast bila je namijenjena Kolumbu. Još veće razočarenje doživio je Pinson, kada je, uplovivši u luku zatekao “Njinu” kako se mreška na gatovima Palosa. Ponižen i osramoćen pod okriljem noći dobježe kući, da bi nakon nekoliko dana - preminuo.
Grad Palos svečano je dočekao Kolumba i njegovu posadu. Žitelji Palosa davno su očitali molitve za duše Kolumba i njegove posade. U svečanoj povorci Kolumbo se prvo uputio ka gradskoj katedrali da se zahvali Svedržitelju. Putem je saznao da se kraljev dvor nalazi u Barseloni. Prvi Evropljanin za koga se pouzdano zna da je doplovio do Novog svijeta, otisnuvši se u “nepoznato” sada je odlučio da se ka Barseloni uputi suvozemnim putem.
Tako je neobična kavalkada prešla čitavu Španiju. Kavalkada, koja je neobično podsjećala na trijumfalne pohode rimskih imperatora. Naprijed su stupali domoroci sa Isla Espanjole, na prevaru domamljenim na “Njinu”, sa papagajima na ramenima, egzotičnim biljkama u naručjima. Za njima, Kolumbova posada sa zlatnim brezetnama i ukrasima od plemenitih metala. Među svima “isticao” se sam Kolumbo visokim čelom, veličanstvenim držanjem i sijedom kosom koja je krasila njegovo poštovanja dostojno čelo. Sve je to davalo Kolumbo veličanstven izgled “rimskog senatora”.
Svuda kuda je ova živopisna povorka prolazila, nailazila je na oduševljeni doček, ali pravi trijumf Kolumba je čekao u Barseloni. Već na par kilometara od gradskih zidina, sačekala ga je deputacija najuglednijih građana, ukazujući mu najveće počasti. U njihovoj pratnji, okružen svojom posadom, Indijancima, Kolumbo se uputio ka kraljevskoj rezidenciji, gdje su ga u veličanstvenoj palati dočekali Ferdinand i Izabela. Đenovljanin im je prvo izložio svoje putovanje, opisavši im predjele i krajeve koje je otkrio; potom im je pokazao Indijance, rijetke vrste ptica, egzotične biljke, komade zlata… Naglasio je da je njegovo otkriće tek uvod u nova otkrića, nesravnjivo važnija. Svoj davni zavjet - da će svoj dio prihoda od novootkrivenih zemalja posvetiti oslobađanju groba Gospodnjeg u Jerusalimu, sada je svečano i potvrdio.
Šest mjeseci živio je Kolumbo na dvorcu španskih suverena. Podarili su mu toliko željenu titulu Almirante del Mar Oceano - Admiral okeanskog mora, Atlantika, zapadno od Azora. Proglašen je za guvernera Novog svijeta ili kako je sebe predstavljao “viceadmirala i glavnog guvernera ostrva i kopna Azije i Indije”. Heraldika je obogaćena za novi Kolumbov grb ukrašen kastiljanskim tvrđavama i leonskim lavovima. Zemljin šar za novi kontinent, a povijest čovječanstva za novi… Magnum crimen.
Bonus video:
