Kada smo počeli razgovor, dobila sam uputstvo da mu ne postavljam pitanja koja mu drugi postavljaju (što je gotovo nemoguće), a na kraju pohvalu da je razgovor tekao “spontano i lako, kao rijeka”.
Pričao je Krsto Andrijašević, poznati crnogorski umjetnik jedinstvenog izraza, o muzama i snahi Svedarki, cvijeću i knjigama, o čovjeku i neostvarenoj želji, o neraskidivoj vezi sa Balosavama i Nikšićem.
“Iz djetinjstva i mladosti pamtim svaki detalj, a sad zaboravljam sve i s ljudima se upoznajem po pet-šest puta”, kaže sedamdesetpetogodišnji umjetnik koji je crtežima, slikama i skulpturama udahnuo prostodušnost i čistotu, jednostavnost i toplinu, sve ono što nosi sa sobom.
Život čine sjećanja - lijepa, ali i ona ružna
Dok razgovaramo u ateljeu u dvorištu Karađorđeve ulice i polako “prebiramo” po prošlosti, Krsto otkriva svijet u kome živi, gdje se prepliću njegov život i stvaralaštvo, gdje blagost osvaja, djetinja naivnost i čistota caruju, stvarajući infantilnu privlačnost na koju ne možete ostati imuni.
“Morao sam da se oslobodim prošlosti, da to što mi se događalo u mladosti izlijem na papir. Bilo je tu i ružnih i lijepih sjećanja. Ružno je bila moja bolest...ali i Armija. Bio sam pun neke nečistoće. Armija me ‘očistila’ i izašao sam iz vojske potpuno čist. Ipak, ne volim to sjećanje na vojsku. Ali, bilo je i lijepih sjećanja. Brat je radio u Njemačkoj i u Minhenu je upoznao Svedarku. Bio sam đever na toj svadbi. E, to mi je posebno lijepo sjećanje”.
A Svedarka, žena neobičnog imena, i jeste dar Andrijaševićima i Krstu. Zbog toga je on često pominje.
“Ustajem u četiri i najmilije mi je tada da slikam do šest-sedam sati. Onda doručkujem i sačekam snahu Svedarku da popijemo kafu zajedno. Ona očisti stan, sve sredi. Da mi nije nje, bio bih zapušten. Imam dobru snahu, Dalmatinku, bolja je nego ove naše. Iz jedne lijepe porodice, koja ima lijepo potomstvo. Svi su završili fakultete, niko ne pije, ne puši”.
I on je završio rukopis “Sjećanje i još ponešto” koji će biti ukoričen naredne godine, a nada se i nova monografija.
“Književnost volim, vazda sam čitao i samo se nametnulo da pišem. Tako sam prije nekoliko godina napisao ‘Đevojački vez iz Balosave’ i sad ‘Sjećanja’. U ovoj knjizi staviću i diplomski rad sa fakulteta, mislim da je dobar, i jedan domaći iz osnovne škole na temu kosmosa. Šta god je neko od profesora u Gimnaziji pitao ko je pročitao, ja bih se javio. Čudili su se drugovi kako tako načitan ne umijem da napišem pismeni zadatak. Meni su te teme bile bez veze, tako da nijesam znao šta o tome da pišem. A kad sam pisao o kosmosu razbudila se mašta i baš sam lijepo pisao”.
Svijet po mjeri zanesenjaka
Kosmos je i svijet u kome živi, njegov svijet, i radovi koje stvara i prepoznatljivi Andrijaševićevski stil - jedinstven, topao, čedan, koji dodatno “začine” njegove širom otvorene oči, nevin osmijeh i lagano kazivanje.
“Od malena sam počeo da slikam, a kada sam upisao Pedagošku onda sam shvatio da sam našao nešto za šta sam rođen. Kad crteže gledam u bloku, nijesu ništa naročito, a kad ih poklonim i vidim rad uramljen, oduševim se. Mislio sam da ne valja, a on se pokaže izvanredan. Uvijek mi se čini da ću napraviti bolju skulpturu od one koju sam napravio. Dešavalo se i da preko jednog rada uradim novi, jer nijesam zadovoljan. Tako sam bio napravio 300 slika - prvo ugljenim bojama, pa mi se nijesu svidjele, pa sam ih premazivao bojom i ponovo slikao. Otišle su sve, dao sam ih džabe ili za male pare, jer mi se činilo da ne valjaju. Sad kad ih vidim shvatim da su bile dobre. Samo je jedna ostala, a i ona će otići. Mislim da mi je najbolja skulptura žena prave kose, sa kvakom umjesto nosa., koju sam uradio početkom osamdesetih. Svi su rekli da je izvanredna, a i meni se dopala i posebno sam ponosan na taj rad”.
A ponosan je i na nikšićke umjetnike, kao i na svoje prijatelje, na ljude koji su uvijek uz njega, koji ne remete njegov svijet već se trude da mu pomognu da lakše bitiše u stvarnosti koju često “zaobiđe”.
“Dobre duše se valjda pronađu. Imam osam prijateljica - to su moje muze, a Ljilju Karadžić smatramo za anđela. Imam i veliki broj prijatelja. Strah me da nekoga ne zaboravim. Sa svim kolegama sam u dobrim odnosima. Mi nikšićki umjetnici podržavamo jedni druge i idemo jedni drugima na izložbu. Nikšić ima veliki broj umjetnika i mislim da je to zbog toga što je u Nikšiću bila Pedagoška, pa se veliki broj opredijelio za tu struku. Ali, i u Nikšiću postoji tradicija. Za vrijeme Turaka i kasnije, bila je razvijena domaća radinost. Rađeni su razni predmeti, naročito ćilimi, sa finim bojama. Uvijek su u Nikšiću imali osjećaj za boje. Mislim da je i to uticalo na Nikšićane da budu u velikom broju umjetnici”.
“Krsto, čega se god dohvatiš, to proćeta”
Priznaje da mu je žao kada radovi “odu od njega”, da je uradio na platnu repliku najboljih crteža koje ne namjerava da proda, da u stanu ima kolekciju njegovih i radova kolege i da su svi zidovi “popunjeni” tako da novi rad ne bi imao gdje da stavi. Kaže da mu je Miško Čvorović, “dobar majstor u kamenu i drvetu”, desna ruka, da najviše voli da izlaže u Nikšiću, Podgorici i na Cetinju i da nikada nije želio da živi van Crne Gore.
“Bio sam mjesec dana u Parizu, kada sam imao izložbu, i jedva sam čekao kad ću se vratiti. Nikšić i Balosave, moje rodno selo, su mjesta gdje se najljepše osjećam. Planiram da u kafani na Vilusima organizujem izložbu u znak sjećanja na osnovnu školu. Htio bih da Vilusima poklonim malo ljepote, ako ima ljepote u mojim radovima”.
A njegovi radovi su njegova lična karta - u njima je Krsto utkao sebe i svoj svijet.
“Bilo je puno apstrakcije i svi nekako liče jedni na druge. To me nije interesovalo. Moralo je da bude prisutno nešto živo, a posebno čovjek. Onda sam odlučio da slikam i radim čovjeka, da on bude polazište svega. Ali, ne onakvog kakav je, nego onako kako ja hoću. Moj čovjek je neobičan, čudan. Nema crta lica, sve je svedeno. Kada bih uradio crte lica bilo bi mi banalno. Ovako, kad zaoblim glavu, izgleda mi interesantnije. Nema detalja, sve su to mase”.
A on je unikat.
“Ljilja Karadžić je rekla da nemam ni prethodnika, ni nasljednika. Drago mi je što sam jedinstven. Jedan umjetnik iz Beograda, kada je vidio moje radove, rekao je da će da radi kao ja. Mislim da to ipak neće uraditi. Mijo Mijušković mi je rekao: ‘Krsto, ne izgleda da si rođen na selu, nego u nekoj metropoli’. A kada sam izložio dezene, Milan Vučković me nazvao i rekao mi: ‘Krsto, čega se god dohvatiš, to proćeta’. To su mi mili komplimenti”.
Još ima na svijetu ljepote
Milo mu je i sjećanje na nikšićke studentske dane, korzo, bioskop, na vrijeme kada su se nosile traperice, košulje i džemperi od angore. Studiranje u Beogradu mu ne budi nostalgiju, jer tamo je bio usamljen.
“Na Pedagoškoj je bilo predivno. To je jedan od ljepših perioda mog života. Družili smo se, išli u kino, na korzo, samo nijesmo išli po kafanama. Mislio sam da će isto tako biti i u Beogradu, ali tamo su svi bili zasebno - nijesu se družili, pa sam se tamo osjećao kao pustinjak. Baš mi je nedostajalo moje lijepo društvo sa Pedagoške. Dok sam bio mlad, puno sam gledao filmove. Prvi film koji sam gledao je bio ‘Kampo Mamula’ i nije mi se svidio. Jedne večeri me brat poveo u kino i vidio sam film ‘Cinemascop’ u koloru, na širokom platnu. To me oduševilo i više me niko nije mogao izvući iz kina. Svako veče sam išao. Tada smo imali tri kina, ‘18. septembar’, ‘Kulturu’ i ‘Dom armije’, pa sam jednu noć išao u jedan, drugu u drugi, pa treći, i tako redom. Obožavao sam film ‘Prodavačica ljubičica’ od Amadoria. U Beogradu sam otkrio ‘Kinoteku’ i tamo sam gledao mnoge filmove - od Kurosave, od Džona Forda one kaubojce, bili su odlični, dok mi se kasniji kaubojci nijesu sviđali. Gledao sam i druge režisere, poput Polanskog”.
Sve su mu izložbe drage, ali dvije posebno pamti - prvu, koja je bila u Podgorici, i onu u Novom Sadu.
“Prva izložba je bila u Domu omladine ‘Budo Tomović’ u Podgorici. Imao sam tremu i nijesam zvao nikoga na izložbu. Ali, imao sam strica u Sutomoru koji je čuo za izložbu i došao sa ženom i mojom tetkom Zorom. Baš su me obradovali. Uz njih sam se opustio i baš mi je bilo drago što su došli. Pomogli su mi da razbijem tremu, ali i pokazali da nijesam sam, da je tu porodica. Možda mi je najdraža izložba u Novom Sadu. Tamo sam izložio najbolje radove, skulpture, po nekoliko slika i crteža. Baš mi je bilo lijepo. Išli su moji prijatelji iz Nikšića da budu na otvaranju izložbe. Tamo sam našao i jednog poznanika sa Akademije iz Beograda koji je došao sa suprugom. Družili smo se i baš je bilo lijepo”.
Ljubav je najvažniji pokretač čovjeka. Ako nema ljubavi prema umjetnosti, kako ćemo onda stvarati umjetnost
Kaže da ima tri spremne izložbe i da čeka poziv iz Podgorice jer bi volio da u glavnom gradu bude sljedeća izložba. Jedna od tih izložbi biće pejzaži koje je gledao sa prozora. A priprema i nešto novo.
“Volio sam cvijeće i kao mladić sadio sam ga i njegovao. Na selu su se čudili ko sadi cvijeće i vodi računa o njemu. Svi prozori su bili okićeni cvijećem. Posebno volim muškatle. Sad ponovo gajim cvijeće i počeo sam da ga slikam. Imam pet-šest radova i mislio sam da uradim malo veći broj slika cvijeća i onda bih, nakon ovih pripremljenih izložbi, i te radove izložio. Naravno, ako budem živ i napisao bih - još ima na svijetu ljepote. Sad kad slikam cvijeće sjetim se Safeta Zeca koji je na Akademiji crtao kestene u cvatu, cvijeće, koprive. To me oduševljavalo. Svi su radili apstraktno, a on kestene, koprive i cvijeće. To mi je bilo fino otkrovenje”, kaže Krsto i dodaje da je za njega Lubarda slikar bez premca.
Ali i crvena boja. To je boja koja ga asocira na ljubav, a u njemu je, kaže, puno ljubavi.
“Ljubav je najvažniji pokretač čovjeka. Ako nema ljubavi prema umjetnosti, kako ćemo onda stvarati umjetnost”.
Kud plovi ovaj Krsto
Priznaje da ima jednu veliku želju - da uradi skulpturu u prostoru.
“Nijesam nijednu skulpturu u prostoru uradio. To mi je bila želja i krivo mi je zbog toga. Postoji toliko ružnih spomenika. Mislim da bih to bolje uradio, ali nije me moglo zapanuti”.
Zato je odlučio da više ne čeka i da sam sebi ispuni želju - gradu će pokloniti skulpturu “Par” koja će se nalaziti u gradskom parku.
Otkriva i koje pisce posebno voli, ali i koja pjesma je “njegova”.
“Dostojevski mi je poseban pisac. Sva njegova djela sam pročitao po dva puta, osim ‘Zlih duhova’. Njih nijesam čitao. Posebno mi se sviđaju ‘Braća Karamazovi’. Kao mlad sam se identifikovao sa Aljošom. Što se pjesnika, tiče malo ih znam, ali poezija Vaska Pope mi odgovara. Njega izuzetno volim. Volim i svu muziku osim džeza. On mi je nešto dosadan. Posebna pjesma mi je ‘Kud plovi ovaj brod’ i nju sam dao da se pušta kad je bila izložba u Nikšiću”.
Krsto i dalje plovi i nada se da će podgorička “luka” biti njegova naredna destinacija. On i radovi samo čekaju poziv.
Profesor kome rad u školi nije prijao
Iako je dvije decenije nosio dnevnik, priznaje da nikada nije volio rad u prosvjeti, ali egzistencija ne bira. Ipak, voli kada ga bivši učenici oslove sa profesore.
“Moram sam da radim u Školskom centru jer ništa drugo nije bilo za mene. Bilo mi je teško i čini mi se da nijesam dobro predavao, jer sam to radio preko volje. Ipak, kada me bivši učenici sretnu kažu mi: ‘Profesore, poštovanje’, a meni milo kad to čujem. Čak i oni koji su me najviše ljutili se jave. Još mi se pojedini zahvaljuju, a ja ih pitam zašto mi se zahvaljuju kada nijesam bio dobar profesor. Kažu mi da sam dobar čovjek. Drago mi je što tako misle. Dok sam predavao nekoliko puta sam bio bolestan, a od kada sam u penziju nemam tih problema. Našao sam svoj mir i nadam se da će tako ostati”.
Bonus video:
