„Ništa nije tako loše za probavu kao nada. Srećom, brzo prođe“, zapisao je Marko Šelić Marčelo u završnom romanu njegove trilogije „Malterego“, koji još uvijek nije gotov, ali je publika u Nikšiću imala privilegiju da čuje odlomak.
Roman će biti gotov, ne kada nada prođe, jer Marčelo angažovanim pisanjem, bilo da je riječ o romanima, pričama, tekstovima, kolumnama ili pjesmama, ne dozvoljava da se tako lako i jeftino odreknemo nade, već kada on shvati da je kraj trilogije. Za sada, do kraja ne želi da stigne.
Marčelo je pokušao da u razgovoru sa Darkom Nikolićem, u okviru drugog dana Jesenjeg sajma knjiga „Anderva book“, odgovori na pitanje – ima li književnost/umjetnost pravo da ćuti. I kako to reče Nikolić, možda se do konkretnog odgovora nije došlo, ali je publici bilo jasno ono, što su uostalom znali i ranije, da Marčelo neće i ne može da ćuti.
„Tamo gdje uzde nijesu zategnute do kraja nećeš biti simpatičan vinovnicima pojava koje kritikuješ, ali neće se truditi da te surovo kazne, osim sopstvenom antipatijom. Ali imaš i sutuacije, poput naših, a u mojoj zemlji posebno, kada imaš razne načine da ljudi budu spriječeni da rade svoj posao – poput cenzure, ukidanja emisija, koncerata, crne liste za koje znamo ili ne znamo, otkazivanjem predstava, progona pozorišnih reditelja. Deset godina kasnije naučili smo igricu – poenta priče je da angažovana umjetnost ne mora i ne treba da bude kažnjena zbog onog što jeste, ali mora biti spremna na to ako misli ozbiljno. To je pitanje dosljednosti“, kazao je Marčelo i skrenuo pažnju da ne treba zaboraviti da postoji razlika između riječi dosljedan i dosadan.
„Imate ljudi koji vjeruju da je neodustajanje od autorskog manirizma dosljednost, a nije. Treba sebi zadavati izazove. Nije za mene dosljedan onaj za koga se kaže da je ostao potpuno isti. Kad god to neko kaže o nekome, zvuči mi kao da ta osoba nije ni živjela. Dosljednost za mene znači da nijesi promijenio stožere recepta svog pogleda na svijet, ono što te u moralnom smislu čini onim što jesi. Dosljednost je kategorija ljudskog duha koja će obavezno naići na izazove i prepreke“.
Nije birao, niti donosio odluku, da se bavi angažovanom umjetnošću. To je izabrala umjetnost, a odlučilo vrijeme u kome živimo i ljudi koji pokušavaju da uguše ovo vrijeme i nas. Svjestan je da angažovana umjetnost podigne najviše „prašine“ ili interesovanja, a na ovom brdovitom Balkanu makar „prašine“ nikada ne fali.
„Jedna od glavnih odlika angažovane umjetnosti je da ona ima stav. A stav je po prirodi ono što dijeli ljude – jedni se slažu, drugi ne slažu. Na terenu kao što je Balkan mi još nijesmo dobacili dotle, ili smo nekad bili pa smo zaboravili – do pukog slaganja ili neslaganja. Kod nas ili te dižu u nebesa ili ti psuju majku. I to je onaj benigni nivo igrice. A imaš i ovo kad neko pokušava da iskorijeni tvoje javno prisustvo ili uticaj na ljude, što bi imalo smisla kad bi umjetnici imali takav uticaj na ljude. Kao napraviš jednu angažovanu predstavu i ljudi odu u teatar njima se ne promijeni život. Mislim da samo u svijetu manekenstva postoji odgovor na pitanje koja vam je knjiga promijenila život. Ostali nijesmo baš sigurni da nam je promijenila. Možda uticala na stavove“.
Imajući u vidu da se na ovim prostorima, poslije odgledane predstave, emisije ili pročitane knjige, ne kreće u revoluciju, „sumanut mu je stav političkih elita“ koji se „ostrve na umjetnike“ koji u tom neskladu nikako da shvate da li su to mnogo važni ili je umjetnost nemoćna, a političari dovoljno sujetni.
„Još se nijesmo zakrpili, ali sva 'sreća' pa se trudimo da se još više rašijemo“
"Angažovana umjetnost mora da sadrži konkretnost, pa malo gubi na univerzalnosti. Ne mislim da umjetnici moraju da komentarišu savremeni trenutak u kome živimo. Ali, mnogo bih više volio da kao osobe učestvuju u tom trenutku. Od toga da li će neko da postavi predstavu, napiše pjesmu ili roman o našem vremenu, mnogo mi više znači da li je na ulici kada su protesti, šta govori u intervjuima, jer tu čuješ šta ljudi misle kao osobe. E, tu bih volio da mnogo više glasova čujem“, kaže Marčelo koji je navikao da živi kasneći.
Nedavno je od prijateljice psihoterapeutkinje, tokom javnog razgovora o psihologiji i kreativnosti, saznao da je izabrao prav put – studija o prokrastinaciji (odlaganju) kaže da je za kraetivnost najpreporučljivija umjerena prokrastinacija. Tu se, priznaje, pronašao, jer kad ga ljudi pitaju kako stiže sve ono čime se bavi, pisanje, muzika, pozorište, njegov odgovor uvijek bude – nikako.
„Ja živim kasneći. Svaki put kad radim jedno, kasnim drugo, i tako redom“.
Kako kaže, ne živi životom nezadovoljnog čovjeka i jedan dio stvari iz rubrike šta bi volio da budeš kad porasteš je ostvario. Čak je uspio da „produži“ snove koji su u početku bili kratkoročni, a evo traju dvije decenije. Riječ je o njegovoj muzičkoj karijeri.
Iako mu je djetinjstvo obilježilo rasulo zemlje koja je nekad „mirisala“ na zajedništvo, pokušava da nadoknadi sve ono što je tih godina, što zbog materijalne, što zbog duhovne nemoći društva, propustio.
„Do koje mjere smo se duhovno rasuli te posljedice osjećamo i danas. Mi se nikad duhovno nijesmo sastavili. Još se nijesmo zakrpili, ali sva 'sreća' pa se trudimo da se još više rašijemo. Izaći će to na dobro“, ne baš optimistično reče čovjek kome je riječ pisac, još u djetinjstvu, izgledala veličanstvena, i koju se, kako reče, usudio da stavi uz svoje ime.
„Shvatio da je pisac legitimno ime za nekog ko se bavi pisanjem. Ako kažeš da si pisac ne znači da si ti dobar pisac. Samo sam se usudio da izađem s onim što mi je uloga – pisanje, bilo da je riječ o prozi, muzici, teatru, stripu. Različite forme pisanja koje se razgranalo, ali suština je ostala ista“.
Svjestan je da su „plejbekovi svake vrste surovi“, da šire mase sve što ne razumiju nazivaju sektom, da je jedan dio naše tragedije što smo pop-kulturno stali.
„Imamo rez na koji nikada nijesmo nastavili na pravi način“.
Vjeruje da formiranje ličnosti nikada ne prestaje, nego da uvijek pokušavaš da nešto novo naučiš, slušanjem gramofonskih ploča pokušava da vrati kulturu slušanja i strpljenja, obožavam da bude publika i a stoji u redu da mu autor potpiše knjigu ili album.
Za kraj razgovora pročitao je odlomak iz nedovršenog trećeg dijela „Malterega“, kao i početnu pjesmu „Razvodničar“ iz zbirke o razvodima i raskidima, „Razvodna kutija“, koja je u pripremi i koju „stidljivo raducka godinama“.
Treći Jesenji sajam knjiga “Anderva book“ organizuje Javna ustanova Narodna biblioteka ”Njegoš“ uz podršku Opštine Nikšić i Ministarstva kulture i medija.
Raznovrstan program drugog dana sajma
Drugi dan sajma započet je predstavljanjem knjige "Svijet se vrti kao čigra, pisanje je dječija igra”. Knjiga je nastala u okviru literarno-edukativnih radionica u Klubu malih-velikih pisaca koji je pokrenut u decembru 2022. godine u Odjeljenju za djecu Narodne biblioteke “Njegoš” u Nikšiću, a čiji su članovi učenici nikšićkih osnovnih škola koji su autori tekstova u knjizi. Riječ je o knjizi kolažnog tipa koja je podijeljena u 15 segmenata, a mentor je bila bibliotekarka Katice Grozdanić. Razgovor sa malim-velikim piscima na sajmu vodila je Lucija Strunjaš, a predstavili su se: Iva Kilibarda, Milica Rašović, Varja Vasiljević, Valerija Marković, Mia Drašković, Isidora Pešut, Helena Popovic, Andrej Šurbatović, Anja Popović, Stefan Mihajlović, Lana Žižić, Mina Čanović, Valentina Tadić, Neda Karadžić, Valentina Božović, Đurđina Ćipranić, Matea Radović i Zoja Mitrović.
Segment za odrasle počeo je razgovorom sa Jankom Andrijaševićem na temu „Dometi humanistike i književnosti i umjetnosti u doba tehnokratije”, a razgovor je vodila Gordana Kustudić. Andrijašević je govorio o tumačenju noetske ili duhovne dimenzije koja obuhvata fenomenologiju duše, o Haksliju, a on je i doktorirao na temu religioznih elemenata u Hakslijevoj prozi. Riječ je, između ostalog, bilo i o konzumaciji kratkih sadržaja, o egzistencijalnom vakuumu, o evoluciji odnosa između nauke i tehnologije i umjetnosti, o višedimenzinalnosti bića, misteriji kao esenciji umjetničkog djela, o fenomenu religiozne psihopatije...
Andrijašević se bavi interdisciplinarnim psihološko-književnim temama, religijom, medicinskom humanistikom, a autor je dvije monografije, “Umjetnost vjerovanja: Religiozni elementi u Hakslijevoj prozi” i ,”Bog iza paravana: književni portreti religiozne psihopatije”, kao i publikacije “Kad geni zaribaju: život s von Hippel-Lindau sindromom”.
Romanopisac, prevodilac i doktor humanističkih nauka Maciej Płaza, nikšićkoj publici se predstavio sa tri knjige: “Skorun”, debitantska zbirka kratkih priča koja mu je 2016. godine donijela književne nagrade „Gdynia“ i „Koscielski“,i romanima “Golem” i „Robinson w Bolechowie“, za koji je dobio nagradu „Angelus“. Predstavljen je i njegov prevodilački rad koji je nagrađen nagradom “Književnost u svijetu” u kategoriji “Novo lice” 2012. godine.
Sa Darkom Nikolićem razgovarao je, između ostalog, o poslijeratnoj poljskoj književnosti, kao i o književnosti kao polju umjetnosti, nezavisno od situacije na književnom tržištu. Bilo je riječi o mitskim figurama, o značaju književnog nasljeđa, istoriji, jevrejskom folkloru, kulturnim prožimanjima...
Bonus video:
