Pijanista svjetskog renomea Ivo Pogorelić imaće priliku večeras da prvi put u svojoj višedecenijskoj karijeri svoju vještinu na crno-bijelim dirkama predstavi publici u glavnom gradu Crne Gore.
Muzička odiseja Iva Pogorelića započela je u Beogradu gdje je rođen 1958. godine, a već u ranoj mladosti pokazao je izuzetan talent za klavirsku virtuoznost. Nakon prvih koraka u muzičkom svijetu, Pogorelić je brzo osvojio srca publike i kritičara svojim nevjerovatnim interpretacijama klasičnih kompozicija.
O Pogoreliću kao briljantnom interpretatoru govorili su godinama svi svetski mediji, zato i ne čudi što je interesovanje za njegove nastupe, gdje god da svira, veliko.
Upravo njegovim koncertom u glavnom gradu Crne Gore koji će imati reprizno izdanje i sjutra veče, zvanično će početi XVII sezona CSO-a. Orkestrom će dirigovati Mark Korović. Publika će imati priliku da na koncertima večeras i sjutra veče čuje djela Beotvena, Čajkovskog i Vilijamsa, dok će Pogorelić uz pratnju CSO-a izvesti jedan od najljepših klavirskih koncerata - Rahmanjinovljev Koncert za klavir i orkestar br. 2 u c-molu.
Rahmanjinovljevo stvaralaštvo, posebno njegov Drugi koncert za klavir i orkestar, predstavlja monumentalno dostignuće romantizma u muzičkom svijetu. Napisan između 1900. i 1901. godine, ovaj koncert plijeni svojom emocionalnom snagom i zahtjevnom tehnikom izvođenja. Rahmanjinov je ugradio svoju strast, tugu i snove u ovo djelo, stvarajući muzičko remek-djelo koje izaziva divljenje, pa ne čudi što je često izbor mnogih pijanista na koncertima.
Tokom svih ovih godina, Crnogorski simfonijski orkestar je imao puno puta priliku da ga svira, prateći brojne pijaniste, a neće ni Pogoreliću biti prvi put u karijeri da izvodi ovo djelo. Na pitanje “Vijesti” koliko je njegova izvedba ovog djela evoluirala tokom svih ovih godina, Pogorelić je kazao:
“Ne postoji po meni jedno konačno čitanje jedne takve kompozicije uz faktor koji je važno spomenuti, a to je da je Rahmanjinov u svojim harmonijama i melodijama vrlo obilan. On pruža izobilje, a upravo u tom izobilju postoji način snalaženja - kako se snaći, šta istaći, a šta sakriti. Ne može se stalno sve stavljati u prvi plan i davati izražaj i ekspresija, te insistirati na izražajnosti. Isto kao što imate sunčano vrijeme, imate i sjenu. Onda se i u ovom koncertu to nameće”, objašnjava Pogorelić, te ističe da kad je u pitanju ovo djelo postoji jedna okolnost koja je isto tako prilično zanimljiva.
“Partitura za orkestar napisana s velikim očekivanjima. Naime, njegova instrumentalizacija je takva da on pretpostavlja da će čitanje partiture u orkestru biti virtuozno od svakog pojedinca. To je naprosto veoma teško i vrlo je teško to zamisliti. Prema tome, ono što bih rekao je da je težnja da se izražajnost ne suzbije, a da se opet koncert na jedan ili drugi način uokviri i da se pusti da materijal progovori na taj način. Nije potrebno da pijanista dodaje puno sebe, Rahmanjinov je sve napisao u toj kompoziciji. Samo je pitanje koliko čega”, savjetuje Pogorelić, te ne krije da smatra da je upravo Rahmanjinovljev Koncert za klavir i orkestar br. 2 u c-molu totalno revolucionaran.
“To nije do kraja shvaćena kompozicija. Postoji jedna stvar u partituri - ako gledate prvi, drugi i treći stav, naići ćete na kolosalnu količinu ukaza i sugestija koje autor daje. Na 90 stranica teksta, preko 70 različitih nijansi otklona od ritma u vidu ritenuta, riterdanda, alarganda ili u vidu moso, acellerando i drugih oznaka karaktera koji jednostavno u današnjem vremenu su neprimjenjivi. Ne postoje dva čovjeka koji su u stanju da u 90 stranica muzike utisnu 70 različitih vremenskih kolebanja. To je sudbina svih autora koji su genijalni i čija djela ostaju za generacije koje će ostati i iza svih nas koji smo u ovoj sobi”, napominje Pogorelić, koji se osvrnuo i na ostale Rahmanjinove koncerte:
“Ne bih radio nikakva poređenja između koncerata Rahmanjinova, jer znamo da on ima Koncert broj jedan koji je isto odraz njegovog veličanstvenog talenta koji se pojavio vrlo rano. Takođe znamo i da postoji Koncert broj 4 koji je za pijaniste uglavnom nedohvatljiv, jer je mističan i sadrži puno materijala u sebi. On se ne izvodi, praktično ga ne možete čuti na koncertnom podijumu. A tu je i njegov Peti koncert koji je varijacija na temu Paganinija u formi rapsodije. Znači, svi njegovi koncerti su potpuno raznovrsni i različiti. Prvi je klasicistički nadahnut Šopenom, drugi je apsolutno revolucionaran, a treći preobiman, ima previše materijala. Da je mogao malčice, kao što je napravio sa drugom Sonatom, i imao vremena da ga malo smanji, bio bi ništa manje efektan”, otkriva Pogorelić.
Rahmanjinovljeva muzika, s bogatstvom melodija i kompleksnim harmonijama, zahtijeva umjetnika kakav je Pogorelić, koji tehnički, ali i emocionalno može da odgovori na svaku zahtjevnu dionicu. Iako se upravo Rahmanjinova djela najviše biraju zbog toga što su virtuozna, Pogorelić otkriva šta je za njega virtuoznost:
“Istinska virtuoznost je između nota. Bah je rekao da svirati nije teško, treba samo u pravom trenutku pritisnuti pravu dirku. Međutim, to nije dovoljno. Postoji još nešto između nota. Tu je prava virtuoznost. Šalu na stranu, sve je virtuoznost. Zvuk je virtuoznost. Mladi misle da je brzina izvedbe virtuoznost”, ističe, te napominje da svaki izvođač mora biti u službi kompozitora.
“Ja sam sluga. Moj zadatak je da mrtvo slovo na papiru koje bi bilo u nekoj biblioteci oživim i da zajedno sa publikom to oživljeno pretvorim u doživljaj. To je moj zadatak”, smatra Pogorelić.
Raduje ga što je za njegove koncerte u Podgorici vladalo veliko interesovanje.
“Sve je pitanje investicije. Ako uzmete danas Njemačku, čija je kultura u proteklim vjekovima dala čitavoj planeti toliko kompozitora čija su djela ušla u riznicu svjetske baštine i ako pogledate ukupnu cifru državnih investicija u kulturu i obnavljanje, radi se o tome da i u onim zemljama koje imaju jaku tradiciju, nedostaje obnavljanje. Da bi se nešto postiglo, mora se nešto obnoviti, ulagati. Govorim o materijalnim sredstvima. Dvorana Muzičkog centra je fantastična stvar za jedan ovakav grad i u svakom gradu gdje se takva dvorana stavi u funkciju, gdje se koristi, to služi na čast stanovnicima grada i na taj način se obnavlja i nastavlja razvoj. Meni je posebno drago da sam doputovao jer nikad fizički nijesam bio u Podgorici, a to je vrlo zanimljivo. Preksinoć je avion sletio prilično kasno, izašli smo i takva jedna milina i blagost, osjetile su se arome u vazduhu i bilo je impresivno i za mene vrlo neočekivano. Blizina jezera i mora čini svoje za ovaj grad”, smatra Pogorelić.
Nastupi za publiku su rezultat dugogodišnje prakse
Voli da nastupa jer, kako kaže, to je njegova profesija i zanimanje, iako je svjestan da se upravo na koncertima svašta može dogoditi. Zanimljivih momenata na koje nije mogao da utiče u trenutku, nije bio pošteđen ni Pogorelić, te je sa crnogorskim novinarima podijelio neke zanimljive anegdote:
“Nastupi za publiku su rezultat dugogodišnje prakse. U toj praksi se može dogoditi svašta. Može pasti zid, može se desiti zemljotres. Dogodilo mi se 1983. godine u Japanu da mi je klavir pobjegao na sceni jer je počeo zemljotres. Mene je to zadivilo, jer bi kod nas svi potrčali, a tamo su svi bili mirni. Na razglasu se čulo da se očekuje da svi budu mirni, međutim, klavir je pobjegao”, ispričao je Pogorelić, te dodao da je i u Milanu imao sličnu situaciju.
“Kako u Italiji imaju tradiciju održavanja koncerata u teatrima koji su za opere i prozu, pozornice su uvijek pod kosinom. Zato se podmetne pod točkove klavira drvo. Klavir je skliznuo s toga. U to vrijeme su se još nosile bunde, te je klavir krenuo prema damama u prvom redu i toliko puno je skliznuo da sam ga jedva zaustavio i opet nastavio da sviram. Tako da niko nije bio povrijeđen u toj situaciji. Na nastupima se svašta može dogoditi”, potvrđuje Pogorelić, koji je dobro upamtio i jedan od koncerata u Francuskoj.
“Jednom mi se na koncertu na otvorenom desilo da mi je na rever sletio bumbar koji je krenuo ka vratu i uhu, a ja sam svirao Šumanovu tokatu koja je mehanička kompozicija i koja jako okupira prste i treba gledati u klavijaturu”, ispričao je Pogorelić.
90
stranica teksta, preko 70 različitih nijansi otklona od ritma u vidu ritenuta, riterdanda, alarganda ili u vidu moso, acellerando i drugih oznaka karaktera koji jednostavno u današnjem vremenu su neprimjenjivi. Ne postoje dva čovjeka koji su u stanju u 90 stranica muzike utisnu 70 različitih vremenskih kolebanja
Bonus video:
